Uskrsnuće bez Uskrsa

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Naslovnica Uskrsnuće bez Uskrsa
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1909. godine.


Već nekoliko dana su ga puna sva usta i sve novine. Preštampavaju njegove misli, donose anegdote iz privatnog života, pa trobojnicom i crninom okruženu sliku u svim dobama i položajima — samo odostrag ga još ne naslikaše — kuju ga u zvijezde, žaleći što ipak nije pomogao toj nesrećnoj, napaćenoj, siromašnoj, rastrganoj, izmučenoj, ojađenoj, prodavanoj, prodanoj i malone pokojnoj zemlji, jedinoj na globusu, kojoj velikani više odmažu no pomažu. I dođe jedva očekivani, veliki, historijski dan: dan njegovog pogreba.

Iz cijele domovine slegao se grdan svijet: kaputaš i seljak, bogat i ubog, staro i mlado, žensko i muško. Gostionice, stanovi, a bogme i razni noćni ćorbudžaci, bijahu vrlo zadovoljni tim veličajnim mrtvim kostima, žaleći iskreno što ih nema poviše u toj jadnoj, bijednoj zemljici. Grad je okićen korotnim zastavama; na ulicama, pogruženim u tešku tugu gori na bjelini dana žuta tuga svjetiljaka, a i nijeme životinje, naročito konji javni i privatni, obuzeti su tolikom tugom, tolikim čemerom, da od jada ne mogu ni govoriti, zaboravivši kasati drukčije no juče i zureći turobno očima s rječitom nevidljivošću suza u zemlju, u prah. Jer i kljuse je prah, i u prah će se pretvoriti. U prijestolnici, naravno, nema više jaja, pošto ih na jagmu popiše silni pjevači i grlati nadgrobni govornici. Narodna tuga ostavi tek mućkove.

I krene se na groblje veličajna, impozantna povorka. Unatoč sveopćoj žalosti kliču od tajne radosti klobučari i krojači, gledajući tustu i tamu crne čohe, crnu elegiju tih salonskih kaputa, i crnu tragiku tih sjajnih cilindara. Zvona nujno bruje, goleme čete sviraju mrtvačke koračnice, nad gradom visi ritam mračnog korala kao Dies irae, a dok policija gura gusto građanstvo sprijeda, odostrag kesaroši, pickpocketi i ina incognito gospoda vrebaju na uspomene toga velikog dana, koristeći se uslugama redarstva. Vijenci i vrvce s glasnim natpisima kao vozovi sijena, a crni, kobni kao španski inkvizitori, mračni i zakrabuljeni jednopapkari vuku ustrpljivošću i važnošću više birokracije na sjajnim kolima sjajan lijes, a golim ga sabljama kao verthajmericu čuvaju đaci, narodna uzdanica.

I jedva jednom stiže se na groblje, korakom puža i Pravde, spore al dostižne. Usprkos nastojanju redarstva ima mjestimice gužve i stiske, doduše ne tako zanimljive kao u Rusiji ili u Beču, jer su slomljena rebra tek jednoj udovici i onesviješteno tek jedno siroče. U arkadama domaćeg panteona, gdje su u golemoj većini veliki pokojnici, proslavivši se tek tim velikim djelom što proti svojoj volji umriješe, za-hore pjesme nadgrobnice prvih pjevačkih družina, a za tužaljkama redahu se poznati govornici, predstavnici domaćeg društva, pored izaslanika svjetskih akademija: filologa i historičara Pantelije Kolarides-Kolarovića, realističnog sociologa Vaclava Nepomuka Kržampoleka i slavnoga pravnika Jegora Migorepoviča Repomigovskog.

Član domaće akademije Dositej Glagol glasno lije nekoliko jezgrovitih, pravilnih oratorskih suza za umnikom koji toliko podiže domaću prosvjetu da svaki klipan može danas postati domaći akademik. U ime književničkog društva »Minerve« raspuranio se nad lijesom skromni Vjekoslav Klevetnik, literat u domovini vrlo čuven jer dosele napisa samo neuspjelosti. Slavi pokojnika kao diva, jer učini toliko za pismenost da danas može biti u domovini književnik svatko tko plati članarinu za »Minervu« i njene simbolske sove i ćukove. U ime novinara diže panegirik poznati Ivan Spletkar, govoreći pokojniku ti i hvaleći ga kao čudotvorca koji je naše društvo i prosvjetu toliko demokratizovao da danas može biti novinar svatko tko traži hljeba preko motike, svaki stolar i svaki urar. Najzad probesjedi u ime čestitih, nezavisnih i poštenih elemenata Miroljub Moralović, inače Levantinac starinom, ističući kako smo jači od naših vjekovnih tlačitelja jer smo slabiji, kako je pokojnik toga radi toliko digao svijest narodnu jer je posumnjao u silu vlastite narodnosti i, napokon, kako moral najmoralnijeg radnika dopušta najnemoralniju borbu u ime morala, jer su sve moralne tečevine čovječanstva plod sredstava nemoralnih. Naravno, čuveni Miroljub Moralović istaknuo je sebe i svoju stranku kao jedinog zakonitog nasljednika pokojnikovih kulturnih i političkih načela.

I sada se dogodi čudo, nevjerojatno i u domovini nevjerojatnog Dositelja Glagola, nevjerojatnog Vjekoslava Klevetnika i najnevjerojatnijeg Miroljuba Moralovića. Raskošni lijes se otvori silnim praskom, a na tamnu ivicu od rake stane kao uskrsli Lazar narodni slavljenik, uzdignuvši glas Sudnjeg dana sred tišine nijeme kao užas, dok ženskinje padoše u nesvijest, a rulja udari glavom bez obzira u divlji, nepatriotski bijeg, kao Filišćani pred magarećom lalokom.

— Dokle ćete me još daviti dosadnim svojim frazama, nemoćni lajavci? — govoraše kao vjetar, okrenut prema prijestolničkim nedalekim tomjevima i krovovima, utonulim u rujnu sjetu prvih večernjih sjena. — Što vam učinih da me još mrtvog polagujete, kako ste me živog lagali? Što me obmanom vučete kao truli zub iz groba? Što traži ovdje taj tatarski štreber, pandur apsolutizma i skitski uhoda (pokazuje prstom na mnogopočitajemog Jegora Migorepoviča Repomigovskog), pa taj pokvareni falot Kržampolek, nadriknjiga za izvoz u naše zaluđene krajeve? Kako si može prati bestijalnu jezičinu mojim imenom taj propali literarni majmun Klevetnik, imajući o meni još manje pojma no o sebi, pa taj pedant ćirilometodske brade Dositej Glagol, toliko učen da još ne zna stoje narod, stoje pak pleme? Kako se usuđujete kao parodiju groba i vječnosti dizati ovdje piljarički svoj glas vi, poltronski Ivane Spletkare, kalašturo novinarska, koji ste kod nas odgojili sumnju u svako poštenje, podigavši na ruševinama tuđih časti sumnjivu kuću vlastite kukavštine i bezimene beznačajnosti? A kojim se pravom dičiš mojim amanetom ti, zečija dušice u lisičkim prsima, šareni Miroljube Moraloviću, okrečeni grobe? Zar zato što sam za nezasluženi tamjan darivao kao prosjake tebe i lihvarsko tvoje kolo? Zar zato što ti je patriotizam masni dohodak u zemlji gdje je rodoljublje vječno i grozno osiromašivanje? Zato što si laž proglasio istinom, tuđu otimačinu našeg zalogaja pravnim poretkom, te zavedeni narod kao luda tapa u mraku, in tenebris, u pomrčini Sotone i Levijatana?-------

— Ej, gospodo, ovaj vas varalica vuče za nos. Pokojnik je od prividne smrti poludio ili se u njegov lijes uvukao kakav varalica — začu se iz hrpe što zabezeknuto slušaše razvaljenih očiju i razjapljenih vilica.

— Švindler se profurtimašio u lijes, maskiran kao pokojnik, da se na sramotu realne neuke naruga cijelom Slavenstvu — veli učenjak svjetskog glasa Kržampolek njemačkim, materinjim jezikom.

— Toga Čičkova, toga Nozdreva i starog Karamazova vidjeh već u cirkusu kao clowna — veli slavni pravnik Jegor Migorepovič Repomigovski.

— Taj pelivan, pun barbarizama — usudi se lanuti akademik za domaću porabu Dositej Glagol.

— Ja ću toga artistu kako treba u mojoj budućoj knjizi — veli indignirani Klevetnik, poklisar književničkog društva »Minerve«, zovući u pomoć policiju.

— Ta matora hulja usuđuje se ovdje pred licem zemlje i naroda psovati i grditi prve naše ljude — pljune novinar Spletkar, uhvativši iza toga maglu.

— Varalico, ja vas ovdje proglasujem moralnim mrtvacem i luđakom — zakriješti moralni Morlović, starinom Levantinac, poznatim svojim izazivačkim glasom vašarskog mešetara. — Gospodo od redarstva, molim vas, uredujte!

— Natrag, svrake i škvorci! — zagrmi iz slavljenika kao iz topa, te se svi smrznuše, skameniše, obamriješe. — Ja se ne digoh reći vam istinu o vama, koje ne podnosite, već o meni. Ja nisam zaslužio nedostojne te parade i dajte je boljima od mene. Nisam dobrotvor, jer davah tek od suviška. Nisam rodoljub, jer sam živio više za sebe no za dom. Ne mogu biti slavljenik, jer nisam svetac i mučenik. Nisam junak, jer mi se šija oportunistički savijala. Nisam poštenjak, jer sam imao nezakonite djece. Nisam prosvjetitelj, jer nisam ništa pisao. Nisam istina, jer sam odviše šarao i lagao. Dolje s tim nedostojnim napravama, dok zaboraviste na bolje od mene i dok ima čestitih i gladnih ljudi, koje trošak za tu nedostojnu komediju mogaše spasiti. Vi u meni danas htjedoste proslaviti sebe, vlastitu svoju ništetnost, laž i lakrdiju, no istina, jača od groba, pružila je evo iz vječnosti barem jedared zrcalo vašim karikaturama. Ja sam doduše za narod pokadšto svoju dužnost vršio, ali za narodni panteon treba još nešto više ... Potražite si druge, prave uglednike i uzore, imate li ih uopće. A sada mi dajte iza ove iskrenosti mira za počinak s utjehom da ne moram živjeti s takvim cvijećem inteligencije kakvo ste vi, velemožna i veleučena gospodo, pa vas preporučam milosrđu Gospoda koji neka mi prosti kao i ja što sam vama oprostio. Kajite se dok imade dana! Dok je doba, djeco, kajite se!

I slavljenik se nasmije, da je svakoga zazeblo u duši, i teški poklopac od lijesa pokrije ga muklim, sudbinskim udarcem.

— Danas je sve, slava, pa i sama smrt, cinična mistifikacija — govorahu mamurni predstavnici inteligencije i morala vraćajući se u prijestolnicu kao pokisle kokoške i ostavivši svoga idola nasamu s grobarima.

— Da ne leže sam u grob, trebali smo ga u ime morala na to prisiliti — umovaše slavljenikov nasljednik Moralović.

Drugi dan nađoše nad grobnicom truplo starog i mladog čeljadeta, vinskog, veselog i čemernog, kojeg čuše rijetki prolaznici cijelu noć odatle jadikovati vampirskom kuknjavom. Pod klobukom, nekad svilenim, savio se oko prosijede kose uveli vijenac od zimzelena. U zapućku otrcane surke smješkaju se tri cvijeta, crveni, bijeli i plavi. U džepu se našle dvije-tri stare dobre knjige, a omršavjela desnica grčevito hvataše kao zastavu ili čašu rumenike gitaru s prepuklim žicama. Bacivši čudnog lutaoca u bezimenost groba, nije nitko slutio da je to Grabancijaš, slavni pustoškolac, pobratim neke gospodične, slatke kao pjesma i lijepe kao domovina, pobratim hrvatske vile, danas jamačno već stare frajle ili također pokojne kao i on što je.

Ovaj događaj učinit će se mnogima nevjerojatnost, mada se tobože dogodio kod nas, jer hrvatski Lazar ne običavaše uskrsavati ni živ a kamoli mrtav.



Povratak na vrh stranice.