U slavu i hvalu lijepijeh od grada gospoja

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U slavu i hvalu lijepijeh od grada gospoja
autor: Antun Sasin




   Slavna svijetla Aurora
prem Titona starca iz krila
rano bješe ispustila,
tere sinu po vrh gora,
   kada mene slavna vila, 5
ka je ufanje slatko moje,
blizu dvora svoga stoje,
bivši dzorom uranila,
   poče iz glasa klikovati:
„Ustan' gori, moj drag Sase, 10
povrh gore pomalja se
sunce, vrijeme 'e već ustati.
   Теrе ti ću ukazati
stan, gdje slavne sad gospoje
u radosti veljoj stoje, 15
neka umiješ ti spijevati.
   Koje bješe slava i dika,
cvijetje izbrano od ljeposti,
čas i slava slavna dosti
svijetla grada Dubrovnika."
   Kad nje začuh slavno grlo, 20
i kad zazva tiho mene,
poznah riječi nje medene,
taj čas ustah veomi hrlo.
   Koju kada moje oči 25
svu veselu sagledaše,
gdi nje lice većma sjaše,
neg' li sunce iz istoči,
   uzgrohota srce u meni
od veselja i radosti, 30
kad sagledah nje ljeposti
i nje obraz drag rumeni.
   Ka mi reče navrh gore:
„Znaš, da ti sam ukazala
sve od zlata i perala 35
sazidane čudne dvore,
   gdje pjesnici slavni stoje,
a sad ti ću ukazati,
neka umiješ ti spijevati,
stan, gdi stoje tej gospoje."40
   Ukaza mi na studencijeh
blizu dvora slavne vile,
gdje se bjehu uhitile
od rumene ruže u vijencijeh.
   Luk i strijele svaka bješe 45
polak sebe postavila,
njeka о vrbi objesila,
bistra voda gdi teciješe.
   Tuj zamjerih divno kolo
od gospođa, svaka vila 50
svoju bješe uhitila,
ter igrahu u okolo.
   A mlad vlašić u sviraocu
sviraše im stav kon vode,
a one tiho tančac vode, 55
začinjući sve u tancu.
   Počeh svaku poznavati,
kada stupih malo bliže,
u tom kolu koja biše,
kad počeše začinati. 60
   U tom kolu lijepa Fiora
Martinova prva igraše,
kojom većma lice sjaše,
negli sunce iza gora.
   Lijepa Kata za njom bješe 65
Sinčićević, a pak Slava
Jakomova, pak ljepava (sic)
lijepa Mara tuj idiješe.
   Blizu kon nje tuj igraše
Burešića lijepa Pera, 70
u prvi mrak jak s večera
zvizda, u nje lice sjaše.
   I njegova Margarita
lijepa slavna tuj se gizda,
kako svijetla lijepa zvizda, 75
kada sine prije svita.
   Svaka u ruhu bijelu bješe,
sva biserom urešena,
bijela lica njih ramena
drobnom ružom svakoj ctiješe. 80
   Vil mi reče sva vesela:
„Ovako će uživati,
dokoli se saj svijet skrati,
za njih slavna dobra djela,
   A pak će njih duše poći, 85
gdje su vječne tuj radosti,
tuj će stati u svjetlosti,
gdje nije vijeku mrkle noći."
   Mnoštvo slavnih tuj vladika
u tom kolu jošte biše, 90
nu mi se oči zabliještiše,
svjetlos bješe tuj velika.
   U toj svijetlo sunce isteče,
pođe vila na jednu stranu,
a ja pođoh k momu stanu; 95
kada od mene ona uteče,
   „ostan s Bogom", tuj mi reče.



Izvor[uredi VE]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.160-161, Zagreb, 1888