U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh
autor: Antun Sasin




   Od kuda istječe zlatoglav Apolo,
i saj svijet obtječe svaki dan u okolo,
   tuj jedna gora jes najviša,od svita,
koje vrh do nebes visinom dohita,
   i na vrh tej gore jes jedan dvor od zgar 5
da se izrit ne more na saj svijet ljepša stvar;
   er je vas od zlata sazidan vrh stijenja,
prodzori i vrata od draga kamenja;
   kelomne vide se tuj čudne visine,
ke većma svijetle se neg' sunce kad sine, 10
   od modra dzafina, njeka od rumena
jak plamen rubina, njeka od zelena
   izvrsna zmeralda, a njeke bile se
od bistra kristalda, na dalek svitle se,
   a njeka vidi se dijamanta od bijela, 15
da nigdar vijek nij' se ljepša stvar vidjela.
   Svaka se liskata, kapitele imaju
i baze od zlata, jak sunce ke sjaju.
   Na dalek vidi se oda svud taj lijep dvor,
ki većma svijetli se, neg' sunce iza gor.20
   Jošte taj vidi se srebrn vrli od dvora,
ki većma svijetli se neg' sunce vrh gora.
   Ima među ostale stvari od vrijednosti
od srebra sve skale pričudne svjetlosti.
   Vidi se vrh vrata od peral vijenčac svit,25
u komu od zlata u pismu moš vidit:
   „Ovo je slavan stan pjesnivac, ki biše,
na svijetu glas slavan i častan dobiše,
   u kom će pribivat s veseljem bez truda
i rados uživat tja deri do suda; 30
   a pak će duše njih poć u raj nebeski,
gdi je vele blaženih, gdi je dvor anđelski".
   Pjesnivac velik broj dano mi bi vidjet,
kijeh nikad jezik moj ne može pribrojit,
   od vele jezika, koji su pod nebom,35
tuj će stat do vika svi s Božjom naredbom,
   ki bješe na saj svijet slava, čas i dika
od slavna, mogu rijet, grada Dubrovnika.
   Šišmundo Vlahović tuj bješe, dum Mavar,
Dum Džore tuj Držić, Andrija tuj zlatar, 40
   ki zače i reče u njeki slavan glas
Jeđupku s ke steče po smrti slavu i čas.
   Tuj bješe slavni on Nikola Dmitrović,
i Nikola Živon i Marin moj Držić,
   i tuj Mažibradić Šuljaga Maroje, 45
Miho Monaldović začinje i poje;
   tuj Lila, ki pjesni spijevaše u vas glas
od slavne ljuvezni, s kijeh dobi slavu i čas;
   tuj Savko Mišetić začinje í poje,
i Mavro Burešić, u slavi svi stoje; 50
   s vijencom lovorike svaki njih na glavi
za ures i dike tuj stoje u slavi,
   s veseljem dni traju. Ranjina tuj će doć,
koga svi čekaju, kada da višnja moć,
   kad ođe ovi svijet, ki je trudan zadosti, 55
tuj se će veselit u mirnoj radosti
   Bendeviš Savko pak i Frano tuj Burine (sic),
dostojan od njih svak lovorne tej krune.



Izvor[uredi VE]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.160, Zagreb, 1888