Stranica:Vjekoslav Klaić Povjest Hrvata 2.djvu/139

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice


taka, te pridružiti Hrvatskoj i Dalmaciji, s kojima su nekad, još za narodne dinastije hrvatske, bili zajedno. Glava ugarsko-hrvatske stranke u Dubrovniku bio je nadbiskup Ilija Saraka, kojega je jamacno bodrila zelja, da s pomocu ugarskoga i hrvatskoga kralja zatre §izmatike i patarene tako u Srbiji kao u ostalim zemljama Balkanskoga poluotoka. S toga se je nadbiskup Ilija jo§ od god. 1345. vise puta sastajao s kraljem Ljudevitom, te se s njim dogovarao.

Već 28. veljace 1358. spremi se dosadanji mletacki knez u Dubrovniku, po imenu Marko Superancio (Soranzo) sa svojom druzinom na odlazak; Dubrov6ani izkazase mu torn prigodom rijedke 6asti i izprati^e ga najudvornije iz svoga grada Namah zatim, jo§ istoga dana, izabra veliko vijece na dva mjeseca tri upravitelja, koji ce sa sudcima i s malim vijecem vrSiti svu vlast, §to ju je dosad imao knez sa sudcima i malim vijecem. Upravitelji bijahu tri vlastelina, po imenu Petar Ranjina, Maroje Bunic i Ivan P. Gun- dulic. Nakon dva mjeseca izabrat ce se tri nova upravitelja, od kojih ce svaki vladati gradom po dvadeset dana. Jos bi u velikom vijecu toga dana zakljuceno, da se poSlje poslanstvo kralju Ljudevitu. Sutradan, 1. ozujka bise izabrana cetiri poslanika, po imenu Petar Ranjina, Ivan Bunic, Ivan Gundulic i Ivan Crijevic, koji ce zajedno s nadbiskupom Ilijom Sarakom poci preko Senja u Ugarsku, da se ondje u ViSegradu poklone kralju i utana6e, uz koje ce pogodbe obcina dubrovacka ostati pod zastitom krune sv. Stjepana. Ako koji od izabranih poslanika ne bi htio preuzeti zadatka, platit ce globu od 1000 zlatnih forinti. Poslanici biSe sjajno opremljeni; morem ce ploviti na dobro oruzanoj galiji, a na kopnu mogu uzeti konja, koliko ih volja. Poslanici krenuSe na put 11. travnja. Morem doploviSe do Senja, a onda udari^e starim putem preko Modrusa i Zagreba, te stigose prvih dana svibnja u ViSegrad, kamo je i kralj doSao iz Budima. Poslanstvo imalo je svecana odijela i sluge s livrejama, zatim zasebna svecenika i notara. Kralju donijese na dar krasnih sokolova. Dne 11. svibnja sastalo se u Visegradu kraljevsko vijece, te se je razpravljalo u nazofinosti kraljevoj i dubrovackih poslanika. Od ugarskih i hrvatskih velikasa bili su prisutni Nikola, nadbiskup kolocki i kancelar kraljev, srijemski biskup Toma i bosanski biskup Petar, zatim palatin Nikola Kont, erdeljski vojvoda Petar, hrvatski i dalmatinski ban Ivan Cuz, glavni vikar (ban) citave Slavonije Leustahij, i mnogi drugi. Najprije se digo§e dubrovadki poslanici, te izjavise po prilici ovako: »Premda bi Dubrovnik po pravu morao pripadati kraljima ugarskima (ad ius dictorum regum pertinere), ipak nije, sto imade Ijudskoga pametara, bio zaista u vlasti i podanictvu njihovu; nego je, bit ce tomu nekih sto i dvadeset godina, uslijed izvjestnih ugovora i pogodaba stajao pod gospodstvom mletackim. No posto je s obilatom pomocu Spasiteljevom kraljevstvo Dalmacije nakon mocna slavodobica preSlo u ruke kraljevskoga Velicanstva, te se je duzd zajedno s obcinom mletackom odrekao svakoga prava zajedno s naslovom, ako ga je u obce imao: to je citava obcina grada Dubrovnika nakon mudra i zrela razglabanja upravila svoje poslanike pred lice kraljevske uzvisenosti, da priznadu kralja i.njegova sina ili sinove, ako mu ih Bog dade, ill slavnoga gospodina hercega Ivana, sinovca kraljeva i sina nekad gospodina hercega Stjepana, kao i sve kraljeve potomke i nasljednike kraljeve za naravne gospodare obcine dubrovaCke (dominos naturales), pak da ju podloze vlasti, jurisdikciji i modi kraljeva velicanstva, moleci ga kledeci, da kralj to poklonstvo i gospodstvo (recognitionem et dominium civitatis) najmilostivije prihvati«. Na tu izjavu dubrovadkih poslanika odgovori kralj, da je on od prvoga dasa svoga vladanja svu svoju brigu i trud ulagao, da povrati svojim kraljevinama njihove medje i kotare, pak da nije zalio postici to budi ratovanjem budi drugim zgodnim putovima i nacinima, sto znade citav svijet. PoSto je nadalje ne- dvojbeno ustanovljeno, da je grad i obcina Dubrovnik utemeljen i smjeSten u njegovoj kraljevini Dalmaciji, te dosljedno tomu pripada njegovu kraljevskomu pravu (ad ius nostrum regium pertinentem), to on, obziruci se na razlozitu i smijernu molbu gradjana