Stranica:Vjekoslav Klaić Povjest Hrvata.djvu/7

Izvor: Wikizvor
Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice

Hrvatski narod naselio se je u rimskim pokrajinama, u kojima se bija§e uvrijezila rimska kultura s jezikom latinskim. §to je god germanskih pukova doSlo u pokrajine starorimskoga carstva — zvali se Goti, Suevi ili Franci, — svi se odrodi^e i prometnuse u Romane, te postadose Talijani, Spanjolci, Portugalci i Francuzi: Hrvata nasuprot nije mogla odnaroditi rimska kultura, pace se u njegovu govoru ne opazaju ni tragovi latinskoga jezika. Rimsko ziteljstvo sklonilo se prcd dosljacima u tvrdc gradove primorske (Zadar, Trogir, Spljet i Dubrovnik), te se visokim i 5vrstinii zidovima ogradilo od hrvat- skoga svijeta. Ali mu to nije pomoglo; Hrvat prodro i u ta skroviSta romanskoga zivlja, te ga pohrvatio. Vec god. 1177. do6ekase Zadrani papu Aleksandra III. u svom rodnom gradu pjevajuci mu iz svega glasa pjesme i hvale jezikom hrvatskim (immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eorum sclauica lingua). Malo zatim u polovici XIII. stoljeca moradoSe Mletcani silom raztjerati hrvatsko ziteljstvo grada Zadra na sve strane, te napuniti grad novim naseljenicima iz srca Italije, kojima zabranise zeniti se Hrvaticama, da se ne pohrvate. Ali ni to ne zaustavi Hrvata. Jedva bija§e iza toga proSlo sto godina, Mletcani su god. 1346. pozivali Zadrane u latinskom i hrvatskom jeziku, da ostanu vjerni njihovoj obcini. Tako se je zgodilo, da su se primorski gradovi Dubrovnik, Spljet i Trogir ba§ u ono vrijeme, kad se je iz susjedne Italije na sve strane sirila prosvjeta knjizevnoga i umjetni^koga preporoda, posve pohrvatili. God. 1553. pi§e Mlet6anin Giustiniani za zitelje grada Spljeta: »Odijelo Spljecana slavenskoga je kroja, a njihov materinji jezik (hrvatski) vrlo je sladak i gibak. Istina je, da svi gradjani govore takodjer jezik romanski, a neki se i odijevaju na talijansku; no gospodje ne govore nego svojim materinjim jezikom . . . . < Jo§ je bolje Giustiniani pohvalio ponosite Trogiranke. »Zitelji toga grada (Trogira)«, pise on, »zivu po slavenskim obidajima. Istina, neki nose talijansko odijelo, no rijedki; svi doduse govore dobro romanski (franca) ali u svojim kucama govore slavenski jezik radi svojih zena, koje slabo razumiju tali- janski; pak ako i koja razumije (talijanski), ona ne ce da govori nego svojim materinjim jezikom«. Kako nije Hrvata zatrla rimska kultura, tako mu nije ni krscanska vjera otela narodnoga biljega. Universalna crkva rimska, kojoj su Hrvati vazda bili najodaniji sinovi, morala je uztrajnosti hrvatskoj popustiti, te Hrvatu dozvoliti, sto nikomu nije . prije ni poslije udinila. U Moravana, Ceha, Slovenaca nestalo je traga slavenskoj rijeSi u sluzbi Bozjoj; jedini Hrvati od svih slavenskih naroda rimskoga zakona odrzali su do danas divnu baStinu svetih apostola Cirila i Metodija! No kolike je borbe trebalo, kolike uztrajnosti i zilavcsti kroz stoljeca, dok je napokon god. 1248. papa Inocentije IV. posvetio Hrvatima njihovo neosporivo pravo, da slave Boga u crkvi slavenskim jezikom! To su teCevine hrvatske na polju prosvjete. A koliko je hrvatske krvi proteklo za slobodu i samosvojnost, za pravo i cjelokupnost! Posmatrajuci politi6ki zivot Hrvata diviS se jo§ vise. Odkad se je Hrvatska proglasila kraljevinom za Tomislava god. 925., nije ta kraljevina kroz tisuc godina ni za jedan cas izgubila svoga kontinuiteta Propale su u to gotovo sve slavenske drzave, propalo je byzantsko carstvo i ponosita mletaika republika: hrvatska kraljevina kroz te brojne vijekove ni jedan trenutak nije prestala zivjeti. Odkidali su joj ud za udom, gazili i krnjili mnoga prava, prisegama zajamiena; ali jezgra kraljevsiva vazda je ostala nepogazena, pak se oko nje opet