udaljenije u krugu boja. Značajno je za ovaj Ostwaldov
krug, da je on promjerom kroz sumporno žuto (OO) i kroz
ultramarinsko modro (50) podijeljen u desnoj polovini na
sve žute, crvene i grimizno ljubičaste boje, a u lijevoj polovini
na zelene i plave.
Svakom tonu šarene boje pripada cijeli niz boja, koje nastaju iz njega primjesom bijelog i crnog. Te se boje dadu određenim redom smjestiti u Ostwaldovu izohromnom trokutu, koji na jednom vrhu ima čistu boju, a na drugim dvjema vrhovima bijelo i crno. Strana trokuta između bijelog i crnog vrha nosi različite prijelaze sivog. Na strani između vrha čiste boje i bijelog vrha boje su jasne, a na strani između vrha čiste boje i crnog vrha boje su zagasite. Unutrašnjost trokuta zauzimaju mutne boje. Takav Ostwaldov izohromni trokut za Ostwaldovu čistu boju br. 23 prikazan je u sl. C (prilog u boji); trokut je skraćen, pa mu stranice sadržavaju samo svaki dvadeseti član. Izohromni trokuti za svih 100 čistih boja iz Ostwaldova kruga dadu se smjestiti određenim redom u Ostwaldovu tijelu boja. To je dvostruki stožac, koji u gornjem vrhu nosi bijelo, u donjem crno, a na obodnici zajedničke osnovke su poredane čiste boje. Na gornjoj polovini pobočja nalaze se jasne, a na donjoj polovini zagasite boje. Mutne boje leže u unutrašnjosti tijela. Presiječe li se dvostruki stožac ravninom, koja prolazi kroz os, dobivaju se izohromni trokuti, koji pripadaju dvjema komplementarnim bojama. Na svakom koaksijalnom cilindru, koji ide kroza nj, leže sve boje iste čistoće.
Aparati za mjerenje i klasifikaciju boja dolaze pod različitim imenima (kolorimetri, tintometri, spektralni fotometri). Najjednostavniji među njima osnivaju se jedni na aditivnom, drugi na suptraktivnom miješanju. Ide se za tim, da se miješanjem na zvrku ili na valjku boja (kod prvog načina miješanja), ili miješanjem s pomoću filtara uspostavi ista boja kao ona, koju istražujemo. U Lovibondovu tintometru, koji radi ovim drugim postupkom, jedna polovina vidnog polja pokazuje boju, koju ispitujemo, a druga polovina bijelu plohu, ispred koje možemo umetnuti različite crvene, žute i modre filtre (do 155 njih). Ovi se filtri kombiniraju tako, da se boje obih polovina vidnog polja izjednače. LIT.: Helmholtz, Handb. d. physiolog. Oplik, II.; W. Ostwald, Die Farbenlehre, sv. L, II., IV., Leipzig 1918-1922; Isti, Die Farbenfibel, l clpzig 1917; Kiinig, PhysilJlog. Optik, Leip,ig 1929 (Wien-Harms, Handb. d. Experim-Physik, XXII); Richter, Grundriss d. Farbenlehre d. Gegenwart, Dresden-Leipzig 1940; DIN 5033, Berlin 1935.
Bojina temperatura. Svjetlost nekih izvora svjetlosti ima istu boju kao svjetlost savršeno crnog tijela pri određenoj apsolutnoj temperaturi. Ta se temperatura zove bojinom temperaturom tog izvora. Ona se općenito ne podudara s njegovom pravom temperaturom. Bojina temperatura nema ništa zajedničko s t. zv. hladnim i toplim bojama kod slikara. M. K.
Boja minerala. Kad svijetlo dođe iz uzduha do nekoga minerala, ono jednim dijelom u nj uđe, a jednim se dijelom od njega odbije, reflektira. Svijetlo, što je ušlo u neki mineral, nikad ne izlazi iz njega potpuno; jedan je njegov dio mineral zadržao, apsorbirao (od lat. absorbere »progutati«). Neki se minerali odlikuju takvom apsorpcijom, koja je za različne valovne dužine (za različne boje) svijetla veoma različita, pa kad u takav mineral uđe bijelo svijetlo (svijetlo različnih boja), apsorbira on neke boje jako, a neke posve neznatno, i svijetlo, kad izađe iz minerala, ne će više biti bijelo. Minerali takve apsorpcije pokazuju u prolaznom svijetlu neku boju. Neki su minerali redovno obojeni, kad ih promatramo u svijetlu, koje na njih pada. Ta boja minerala potječe od odbijenih (reflektiranih) zraka. Kao što mineral ne apsorbira sve boje jednakom jakosti, tako ih i ne odbija jednakom jakosti. Zato, ako mineral neke boje apsorbira, a neke reflektira, pokazuje one boje, koje reflektira, obojen je dakle. F. T.
Boje biljaka. Boje čitavih biljaka kao i njihovih pojedinih dijelova mogu biti vrlo različite ne samo po svome Izgledu i sastavu, nego i po svome postanku, kao i po stanju, u kojem se nalaze u biljnoj stanici. Najraširenije su one biljne boje, koje su vezane na živa stanična tjelešca (plastide). Takove boje imaju najvećim dijelom fiziološko manjim dijelom ekološko značenje u životu biljke. Ekološko značenje imaju i boje otopljene u staničnom soku (→ antocijani), koje daju boju cvijeću i plodovima. Osim | valign="top" width=20px| | | valign="top" width=350px| boja s fiziološkim ili ekološkim značenjem nalazimo u biljkama i takvih, kod kojih nije uvijek rastumačeno njihovo značenje u životu biljke. Mnoge od njih čovjek odavna iskorišćuje za bojenje različitih predmeta. Među nižim biljkama ističu se boje lišaja, koje pripadaju skupini vrlo raznolikih lišajskih kiselina. Od nekih vrsta lišajskih rodova Roccella te Ochrolechia dobivaju se vrlo važne boje: orsej (orseille), persio ili crveni indigo i lakmus. Slično je i kod nekih viših biljaka: poznata boja indigo nastaje naročitim prepariranjem od bezbojnog indikana u listovima čivitaka (lndigofera). Mnoge biljne boje nastaju kao posljedica različitih promjena, koje zahvaćaju biljne stanice, napose biljnu membranu. Tako na pr. u starijoj kori hrasta Quercus tinctoria Michx., u starijem (središnjem) dijelu drveta mnogih tropskih biljaka i t. d. nastaju raznolike boje, koje se i danas vrlo mnogo upotrebljavaju. Osobito su važne boje, koje kao organske uklopine dolaze u drvenoj membrani jedraca kod biljaka: Caesalpinia echinata Lam. (Brazilija), Haematoxylon Campechianum L. (tropska Amerika) i dr. Takve su boje poznate pod imenom brazilin, hematoksilin i t. d. Slične boje mogu nastati i u drugim biljnim dijelovima, kao na pr. u podancima, u plodovima, sjemenkama i sl. I kod nas je u narodu raširena upotreba žutila, koje se dobiva iz korijena žutike. Mnogo se upotrebljava i žuta boja (kvercetin), koja se priređuje iz kore ruja, zatim crvena boja, alkanin, iz korijena alkane i t. d. Vrlo karakteristično bojilo sadrži njuška tučka kod šafrana (Crocus sativus L.), koji se zbog toga još i danas mnogo sadi. Kod mnogih je takvih boja poznat i kemijski sastav. Za veliki broj ostaju još mnoga pitanja neriješena. Pogotovu je zamršen postanak tih boja kao i tvari, od kojih one nastaju. F.K-n.
Boje životinja. Boja je vrlo značajno svojstvo životinja. Većina njih ima osobite bojee, kojee su sastavni dio konstitucije. životinjskog organizma, ali su boje također pod utjecajem vrlo mnogih faktora okoliša, u kojem životinje žive, osobito pod utjecajem podneblja, svijetla i hrane. U tropskim krajevima, gdje su najpovoljniji uvjeti za život, ima najviše životinja s jakim i blistavim bojama, ne samo kopnenih, kao ptica, leptira, kornjaša i drugih kukaca, nego i nadanskih, koje žive uz obale mora kao riba puževa, školjkaša, koralja, moruzgva i t. d. Dakako da životinje nemaju samo značajnu boju, nego mnoge imaju i poseban poredak raz1ičitih boja u prugama, kolutima, očima i svakojakim šarama, čime se još više povećava njihova raznoličnost.
Da je boja životinja donekle zavisna i o svijetlu, pokazuju najbolje one životinje, koje nisu pod njegovim utjecajem. Takve su na pr. spiljske životinje, kao čovječja ribiva, rie, skakavci, pauci, raci, puževi, pijavice; onda one, što žive ispod zemlje, u plodovima, drvu, kao crvi i ličinke kukaca; ili pak unutrašnji nametnici kao trakavice, gliste, metilji:. Najveći dio tih životinja iz mraka je bez boje, bijel, blijed. Ali kada se bijela čovječja ribica drži i u slabom svijetlu, postane dosta brzo smeđa a bojadisane babure i rakušci, koji dolaze sa svijetla izgube u mraku boju.
I kod životinja u svijetlu vidimo, da je gornja strana, koja je okrenuta svijetlu, obično tamnije boje od donje, tako kod mnogih sisavaca, ptica, gmazova, vodozemaca, riba, sipa i t. d. Kao kod drugih, tako je redovno i kod riba leđna strana, ali kod ustavice, koja se leđnom stranom naslanja na kučke, ta je strana blijeda, a trbušna je obojena, jer je okrenuta svijetlu. Bijela strana riba plosnatica, rasvijetljena odozdo u staklenom akvariju, postane doskora tamna. Svakako djeluje svijetlo škodljivo na živu tvar, pa se ona od njega zaštićuje bojama. Kod danjih zmija i gušterica, koje se mnogo sunčaju, i potrbušnica je crna, a kod noćnih, kao kod macaklina, jest bez boje.
Utjecaj se svijetla očituje još i u tom, što danje životinje imaju redovno živahne i jarke boje, a u noćnih su životinja boje mrke, sivkaste i jednolične, kao u netopira, miševa, štakora, krtica, sova, legnjeva, noćnih leptira. u mračnoj morskoj dubini sve su životinje jednolične boje, a najviše ih ima crvenih, kakvi su glavonošci, zvjezdače, veslonošci, moruzgve, meduze i t. d., jer se ova boja tu pričinja crna, pa iščezava u mraku. Kod nekih kozica, koje se zovu Virbius varians, boja se periodički mijenja s izmjenom dana i noći, tako da su noću sve modrikaste, a danju vrlo različite boje prema podlozi, gdje se zadrža-
