je osvajao i osvojio Kremonu. Slovenske mu je čete poslao na pomoć avarski hagan. Oko god. 610. osvoje dvije furlanske vojvode (Taso i Cacco) komad slovenske zemlje i uharače ga. Ne zna se pravo, koji je to komad, premda je Pavao djakon zabilježio ime (»regio, quae Zellia appellatur, usque ad locum, qui Medaria dicitur«); najvjerojatnije je misliti, da je taj uharačeni dio slovenske zemlje ležao njegdje blizu furlanske vojvodine.
Godine 611. piše Pavao djakon, da su Slovenci nemilice poharali Istriju i poubijali silu njezinijeh vojnika. I tu se za cijelo ima misliti, da se nijesu svi Slovenci vratili iz Istrije, već da ih je mnoštvo u njoj ostalo. U isto vrijeme ili nješto prije pokušaju zapadni Slovenci prodrijeti u Bavarsku. Činio im se zgodan čas za provalu, kada je umro vojvoda Tasilo. U prvoj su navali bili Slovenci sretne ruke, ali se Bavarci brzo prikupe i priprave za boj pa rastjeraju Slovence preko granica svoje zemlje.
Ovo je evo sve, što se može reći o Slovencima iz godina od prilike 590.—610. Toga je, istina, veoma malo, ali ipak toliko, da se vidi: 1) da su Slovenci bili avarski podanici, 2) da su življeli u neprijateljstvu sa zapadnim svojim susjedima Bavarcima, 3) da su provaljivali na mahove u Istriju tražeći u njoj naselja. Ovo su najglavnije činjenice, kojima je označena najstarija slovenska istorija.
Poslije godine 611. ne doznajemo iz Pavla djakona ništa o slovenskom narodu od prilike 50 godina. Ovu Pavlovu šutnju možemo ovako protumačiti. Pavao spominje dogadjaje iz slovenske istorije samo u toliko, koliko su združeni s langobardskom istorijom. A malo vremena poslije god. 611. potpali su Slovenci pod vlast kneza ili kralja Sama, koji je vladao velikom slovenskom državom od Krkonoša pa do jadranskoga mora. Živeći Slovenci pod Samovijem žezlom nijesu dolazili u dodir s Langobardima, i za to o njima Pavao djakon ništa ne govori. Samo je umro oko g. 662., i poslije njegove smrti brzo se raščini njegova država, a narodi, koji su pod nju potpadali, ostanu opet razdruženi i počnu življeti svaki za
