Konstantin Porfirogenit, koji je pisao 150 godina prije Nestora, da se medju drugijem plemenima, koja kijevskijem knezovima plaćaju danak, nalaze takodjer S r b i (Σέρβοι). Sva je prilika, da su ovi ruski Srbi stanovali njegdje oko sjevernoga Buga. Budući da Nestor o njima ništa ne zna, otud se zaključuje, da je imena ovomu plemenu nestalo već u X., najkasnije u XI. vijeku, a samo se pleme rasplinulo medju Bužanima ili Volinjanima. Sva je prilika, da su pomenuta ruska plemena govorila svako svojim narječjem. U tijem narječjima, koja su nam danas iz sačuvanijeh spomenika više ili manje poznata, treba tražiti zametke današnjim trima glavnim ruskim govorima : velikoruskomu, bjeloruskomu i maloruskomu. Pod br. 21. rekli smo, da stari Slaveni nijesu bili baš (106.) ljudi onako bezazleni i krotki, kako o njima mnogi još i danas misle. Sada ćemo priopćiti, što piše prvonačelni ljetopisac u 10. poglavlju*) svoje kronike o ruskijem plemenima. Vidjet ćemo, da samo o Poljanima lijepo govori, a o drugima pripovijeda mrske stvari. Nije nemoguće, da je ljetopisac kao rodjeni Poljanin u svome plemenu nalazio sve lijepo, u drugima sve ružno. Premda su na početku XII. vijeka, kada je kronika pisana, bila ujedinjena sva ruska plemena, opet je svako pleme samo sebe najvoljelo i drugijem plemenima ako nije baš bilo neprijateljsko, a ono je o njima rado govorilo kojekakve smiješne i ružne stvari. Tako bi moglo biti, da se Nestorove riječi nemaju uzeti baš u doslovnom značenju, ali da je jezgra istinita, o tom nemamo nikakva razloga da dvojimo. Evo Nestorovijeh riječi: »Ti su narodi (na ime slavenski po Rusiji) imali svoje običaje i zakon svojih otaca i predanja i svaki svoj način življenja. Tako P o l j a n i imaju krotke i tihe običaje svojih otaca; u
- ) Gdje mi u ovoj knjižici govorimo o poglavljima Nestorove kronike, tu svuda imamo na umu diobu, koju je lakšega prijegleda radi učinio Miklošić u svome izdanju Nestora (Веč 1860.). Ni u lavrentijevskom ni u drugijem rukopisima nema diobe na poglavlja.
