da od onih, što su pozvani da sude u ovakom
poslu, ne prigovara u nas nitko osnovi, na ko-
joj su izgrađena pravila u ovoj knjizi. Što se
iznosi prigovora, oni se svi tiču sporednih strana
"Hrvatskoga pravopisa". Ja ću se po osobitom
zahtijevanju visoke vlade na ponajglavnije ovdje
onako mimogred osvrnuti.
Prigovara mi se, što samo određujem a ne
dokazujem. A zašto ne dokazujem? Jer držim,
da dokazivanje ne pristaje u ovaku knjigu. A
što bi i dokazivao? Sve? To mislim da ne može
nitko s razlogom zahtijevati. Ali opet, vele, tre-
balo bi barem po gdjekoju odredbu potkrijepiti
dokazima. Kad bi to doista bilo od potrebe,
onda bi napokon trebalo sve potkrjepljivati do-
kazima, jer što je jednomu jasno, to je drugomu
tamno; tako n. p. jedan ne će znati, zašto ne
valja pisati ćuvstvo nego čuvstvo; drugi ne će ra-
zumjeti, zašto je bolje rvati se nego hrvati se,
kad se i po samoj knjizi govori sasvim dobro
Hrvat; treći ne može pojmiti, zašto je u gen.
mn. bolje mjêrâ nego mijera . . . i t. d. I tako
bi najzad da se svima udovolji trebalo sve do-
kazivati. Pa kad bi se još moglo sve sva-
komu dokazati! Ali tko će pretežnjoj mno-
žini onih, koji će u praksi upotrebljavati ovu
knjigu, dokazati da je n. p. rzati bolje nego hr-
zati, ili da ne valja pisati ždrijebati nego ždre-
bati, ili da se pored svih ne smije pisati svijuh . .
i t. d? Za pojedine takve sitnice trebalo bi kad-
što napisati po čitavu raspravicu, u kojoj bi za
odlučnim dokazima valjalo često posegnuti ne
samo u prošlost jezika hrvatskoga, nego čak i