Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/22

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


manom. Iz Poljske pošalje u Carigrad kao svoga poslanika Poljaka Jerolima Laskija, koji je pomoću Mlečanina Ludovika Grittija i nastojanjem fran- cuskoga kralja Franje I. znao predobiti portu za svoga gospodara, tako da se ljeti 1529. Sulejman odazvao pozivu Ivanovu, te drugi puta ušao s golemom vojskom u Ugarsku. Sada se vrati kralj Ivan u svoj u državu i dočeka sultana na mohačkom polju, gdje mu se pokloni (18. augusta). Potom podje sultan u Budim i proglasi Ivana ugarsko- hrvatskim kraljem predavši mu u upravu čitavu državu, od koje je zapravo držao samo istočni dio s Erdeljem, jer je zapad s Hrvatskom bio u ru- kama Ferdinandovim ; dašto, kralj Ivan obvezao se kao turski vazal na godišnji danak (14. sept.). Time bi položen temelj tijesnim sve- zama izmedju nezadovoljnih ugar- skih velikaša i otomanske porte, što će odsada unaprijed vrijediti kao pravilo. Iz Bu- dima krene sultan na Beč, podsjedne ga, no nakon odbijena juriša (14. okt.) napusti dalju podsadu. Istodobno bjesnio je i u Slavoniji gradjanski rat ; vodja Ivanove (narodne) stranke bijaše po smrti kneza Krste Frankapana novoimenovani hrv.-dalm. slav. ban Šimun Erdödy, biskup zagrebački, a Fer- dinandove (njemačke) stranke od njega imenovani banovi Franjo Batthyány slavonski i Ivan Kar- lović hrv. -dalmatinski. Naročito su ljuto po- stradali od Ferdinandovih četa kaptol i stolna crkva u Zagrebu, jer se pronio glas, da je biskup Šimun sklopio savez s Turcima. Konačno se kod Dišnika nedaleko Garešnice obje stranke izmire dne 8.