Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/20

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


I tako se početkom 1527. i Hrvati razdijele u dva tabora.

U prvi kraj svakako su bolje stajale stvari po kralja Ivana, ne samo, što ga je veći dio Magjara i Hrvata smatrao svojim kraljem, nego i stoga, što ga priznaše vladarom papa,[1] Francuska, Poljska i Venecija, dapače neki mu, kao Franjo I. kralj francuski, obećaše i pomoć protiv Ferdinanda ; kod toga bio mu je kod stranih dvorova poslanikom najprije senjski biskup Franjo Jožefić, dobar prijatelj Krste Frankapana, a kasnije Šibenčanin Ivan Statilić (Statileo), erdeljski biskup, te Poljak Jerolim Laski. Na Turke i pomoć njihovu u taj čas kralj Ivan nije pomišljao, dapače on je odlučno zabacivao takovu pomisao nekih svojih doglavnika.

Napredovanje kralja Ivana prinuka Ferdinanda na odlučan korak. Znajući za nespremnost i nemarnost Ivanovu, provali iznenada s izvrsnom njemačkom i češkom vojskom u augustu 1527. u Ugarsku ; glavni gradovi Budim i Stolni Biograd budu lako i brzo osvojeni, dapače sam kralj Ivan kod Tokaja potučen, što ga prisili na uzmak najprije u Erdelj, a onda iza ponovnih poraza na bijeg u Poljsku. Istodobno uze ban Krsto Frankapan vojevati za svoga kralja u Slavoniji, ali onoga dana, kad je Ivan bio potučen kod Tokaja, pogibe on kod podsade grada Varaždina (27. sept.). Poraz tokajski i smrt Krstova znatno oslabiše zapoljsku stranku u Ugarskoj i Slavoniji, tako da se Fer-


  1. Odatle su i sva njegova biskupska imenovanja potvrdjena.