Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/136

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi, da to ne može da bude, ne ćemo slušati zamamljivi glas slobodna izbora, niti ponuku, kao da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi."
Ovim je saborskim zaključkom (član. VII.) obično zvanim hrvatska pragmatička sankcija, izražena čisto personalna unija izmedju Ugarske i Hrvatske ; dok imadu istoga vladara, opstoji i savez medju njima, ne bude li ih više vezala lič- nost jednoga istoga vladara, tad o savezu nema više ni govora.
Saborskim zaključkom svojim dali su Hrvati Karlu III. inicijativu, da riješi pitanje o nasljedstvu. I odista, godinu dana poslije toga, dne 19. aprila 1713. predloži Karlo u svečanoj sjednici sviju tajnih savjetnika kućni zakon o redu nasljedstva u porodici austrijskoj, pa kako još nije imao djece, to se za onda još računalo s kćerima Josipa I., premda je Karlo odmah tom prilikom istaknuo pravo primogeniture, to jest time sačuvao na- sljedstvo svojoj eventualnoj potomčadi. Taj se zakon zove pragmatička sankcija, ili zakon, koji ima da uvijek vrijedi (lex perpetuo valitura). Pragmatička sankcija sastoji se od tri točke : prvo, da se zemlje i kraljevine roda habs- burškima ne smiju nikad cijepati, to jest da pojedine česti ne smiju sebi izabrati posebnoga vladara ; drugo, da u tim zemljama i kraljevinama po smrti Karla III., ako ne bi imao sina, dodju na pri- jestolje njegove kćeri i zakoniti im potomci po