Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/13

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


poslanik biskup Krzycki izvijestio svoga gospodara kralja Žigmunda I., muža Barbare, sestre Ivana Zapoljskoga, ovako: „Ni bogovi ne bi mogli Magjare nagovoriti da sebi izaberu stranca za vladara. Sada su kao preporodjeni, te se uz najveće veselje vraćaju svojim kućama”.[1] Potom javi kralj Ivan svim županijama svoj nastup uz dodatak, da će se svak onaj, koji bi se tome opro, i smatrati veleizdajnikom i kazniti konfiskacijom imanja.

Medjutim uze se i Ferdinand, koga je poglavito pomagala sestra mu udovica Marija, spremati, da ostvari svoje pravo na krunu sv. Stjepana. U prvi mah mislio je, da će ga ona zapasti naprosto na osnovu baštinskoga prava po ženi Ani, sestri Ludovika II. i na osnovu već spomenutih ugovora, dakle bez izbora, a kamo li borbe. No videći raspoloženje svoje malobrojne stranke, u kojoj bijahu palatin Stjepan Báthory, ban hrvatski Franjo Batthyány i prior vranski Ivan Tahi, odluči se i on na izborni sabor; ovi velikaši naime bili su samo za to za kralja tudje krvi, jer su se nadali, da će se tako lakše obraniti od pogibli turske. Ponajprije bi odabran grad Komoran na Dunavu i dan 25. novembra, ali kad taj pade u ruke kralju Ivanu, sazovu kraljica udova Marija i palatin Stjepan Báthory sabor u Požun. Uza sve to, što je bečki dvor


  1. U Ugarskoj bijaše takovo neraspoloženje prema Ferdinandu, da su svi, narod i plemstvo, govorili, da vole biti pod Turčinom, nego li pod Nijemcem. (Sanudo ap. Starine XV., 181. Ovo se mjesto ne tiče Slavonije, nego Ugarske).