30 BOLGARY - BOLIć znamenito tržište Bolgar (Bulgar) na Volgi, koja je otada pomakla svoje korito znatno na zapad, i glavni grad moćne države t. zvo povolških ili kamskih Bugara. Ime grada, kao i naroda, potječe od imena Volge, pa je ta veza istaknuta već u spisu popa Dukljanina iz kraja 12. st. (. . . a Volga flurnine Vulgari usque in praesentem diem vocantur; V. 21.) . Potkraj 10. st. živjelo je u B. preko 10 tisuća ljudi (u ruskim ga vrelima nazivaju Velikij gorod). Na početku 10. st. dobiva s prijelazom Bugara na islam muslimansko obilježje, ali je u njemu postojala i kolonija kršćana. Kao najveće tržište na Volgi u živom je saobraćaju s Kavka zom, sasanidskom Perzijom, Arapima i kršćanskim istokom. Od vremena ruske kolonizacije u gornjem Povolžju izložen je sve više napadajima Rusa; u 13. st. propada za najezde Tatara, a 1395 razara ga potpuno Timur-Lenk. Njegovu ulogu preuzima najprije Kazan, zatim Nižnij Novgorod (Gorki). Još danas svjedoče goleme ruševine i različiti na lazi u njima o značenju negdašnjeg emporija. Grad je bio opasan 9 km dugim bedemom, a jarak je oko njega bio dubok i do 9 m. Od preostalih se zgrada ističu dvije mu nare i nekoliko palača. U ruševinama su iskopali arapske, armenske i tatarske grobne natpise, novac , oružje i druge predmete. Osobitu je brigu posvetio tim ostatcima Petar Veliki; danas se nalaze u muzejima u Kazanu, Moskvi i Lenjingradu. J.š-k. BOLGl, Andrea, * Carrara 1606, t Napulj 1656, tali janski kipar. Učio je u Firenci, a 1626 pređe u Rim, gdje je pomagao Berniniju kod podizanja mauzoleja grofice Matilde, Kristine Švedske i na ukrašivanju c;kve sv. Petra, za koju je izradio kip sv. Jelene, jedan od četiri ogromna kipa pod kupolom (ostala tri izradili su Fiammingo, Mochi i Bernini). Poslije je u Napulju izrađivao grobnice i po prsja. LIT.: G. Campori, Nemorie degli seultori, architetti, pittori ... di Carrara, Modena 1873. BOLICA (Bolizza, Boličić, Bivoljičić, Grbičić) stara je i ugledna kotorska vlasteoska porodica, koja je kroz stoljeća dala velik broj zaslužnih građana svake ruke: vojnika, upravnika, biskupa, učenjaka i književnika. Evo nekoliko znatnijih: 1. Frano, živio je u 17. st. , v ršio različite službe u rodnom gradu, naročito je vodio poslove s Turcima. Ostavio je u rukopisu opis Skadarskoga sandžakata (Descrizione del Montenegro, Scutari, Antivari e Dulcigno con le loro adia cenze), koji se čuva u knjižnici Paravia u Zadru. LIT.: S. Ljubić. MariJana Bolice Kotoranina opis Sandžaka Skadar. skoga od g. 1614, Starine 12; .Atti« providura Franje Zena 1633-1635 i providura Jeronima Contarinija 1662-1664, sv. 1 .. u arhivu Prefekture (bivšeg namjesništva) u Zadru. 2. Ivan, s pridjevkom Bona, de Boliris, humanist, živio je u 16. st. Sačuvala se njegova latinska pjesma od 331 stiha o ljepoti Kotora i Boke, posvećena Kotoraninu Iliji Zagu roviću, također latinskom pjesniku. Na pjevanje su ga, veli. ponukale »ilirske« muze. Osim toga L je napisao na talijanskom biografiju bl. Ozane Kotorke, koja je poslužila S. Razziju za njegovu biografiju Vita della reverenda ... Ossanna da Caffaro (Firenca 1592). LIT.: M. Srepel u Radu 118; S. Ljubić. Dizionario biografico; S. Razzi, Appendice al/a storia di Raugia, Lucea 1595 (gdje je otisnuta i Ivanova pjesma); P. Kol.ndić, Bolićin .Zivot blažene Ozane«, Glasnik Skopskog naučnog društva, k "lj. I . 3. Ivan Antun (Zano Grbičić), rođen u drugoj polovici 17. st., vitez i junak. Vršio različite državne službe u rodnom kraju, a 1689 od mletačkih vlasti imenovan prvim upraviteljem Crne Gore u Cetinju. Odlikovao se juna štvom predvodeći BokeIje i Crnogorce protiv Sulejman paše, kad je 1692 sa 8000 ljudi napao Crnu Goru. Stoga ga spominje i narodna pjesma. LIT.: I. Ruvarac, Montenegrina, Zemun 1899; P. Garzoni, Istoria della Kepubblica di Venezia in tempo del/a Sacra Lega, Mleci 1705; šematizam pravosl. eparhije bokokotorske, 1899 i 1902; M. Dragović, Kako su postali i ko su bili guvernaduri u Crnoj Gori, Ilustrovane cetinjske novine, 1917 br. 36. 4. Ivan Frano, rođen je u drugoj polovici 16. st., iz učio pravo u Padovi, pjevao na latinskom i talijanskom jeziku. Zaslužan za Kotor, te je zauzimanjem njegovim i Marijana Buće, također učenog pravnika, došlo do tiskanja Kotor sko!! statuta 1616. LrT.: Starine, knj. XII.; S. Ljubić, Dizionario •.. , Gazzetta di Zara 1844 br. 46; La Dalmazia 1847 br. 13; F. M. Appendini, Memarie spet. tanti al alcuni uomini il/ustri di Cattaro, 1811. 5. Ivo (Đivo), živio je u 17. st. , bavio se javnim službama, a pjevao je nil. hrvatskom i talijanskom jeziku. U pjesmi tl počast nadbiskupu Andriji Zmajeviću (1671) ističe Zma jevićevu ljubav prema materinjem jeziku (»Koji je pri Tebi u slavi i dici - nad svijem pod nebi vr'jednima jezici«). Njegova velika pjesma Il S. Trifone opijeva prema legendi život kotorskog zaštitnika, a usput prošlost i ljepote Ko tora. Uzor mu je u mnogočem bio Torquato Tasso. LIT.: S. Ljubić, DizionarlO ...; Starine, XII.; La Dalmazia 1847 br. 13; Program C. K . Realnog i Velikog gimnaziJ'a u Kotoru za šk d 1878-79 . . ~. 6. Marijan, rodio se u drugoj polovici 16. st. , u č i o u Pa dovi. Kako je bio suvremenik Marinov, mnogi ih uzimaju kao jedno lice. Dobro je poznavao turske prilike, pa ga je mletačka vlada više puta upotrijebila kod pograničnih spo rova. Tako je nastao njegov spis Opis Sandžakata Skadar skoga (1614) na talijanskom jeziku, u kojem je potanko opisao kraj i ljude. Rukopis je u Marciani u Mlecima. ~IT.: La Dalmazia 1846; S. Ljubić, Dizionario biografico, Starine. knj. XII. A. Mi-ć. 7. Marin, * Kotor 1603, t Modena 27, XI . 1643, profesor retorike i latinski pjesnik. Svršio je nauke na sveučilištu II Padovi i postao svećenikom i tajnikom Ivana Agucchija, papinskog nuncija u Mlecima. Zatim se posvetio odgoju mladeži u Mlecima, dok ga nije vojvoda d'Este pozvao u Modenu (1636), gdje je bio deset godina profesor retorike u plemićkom kolegiju. Tu je bio član akademije »degli Elpomeni«. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku, a sastavci su mu pretežno prigodnog karaktera. N eki su mu spisi ostali u rukopisu, a tiskani su bili ovi: 1. Oratio in funere lo. Bap. Agucchii (Mleci 1632); 2. Panegyris ... in Laudem lllustriss. atq. Eccellentiss. D. Dominici MoHni (Mleci 1634); 3. Discorso accademico di M. B . GenU!' Huomo di Caffaro sopra l'Imprese (Bologna 1636); neko liko mu je pjesama tiskano u nedatiranoj knjizi: Caelo Receptis animis quorum ossa Pientissimus Princeps Phili bertus Esfensis Mutinae in Aede Capucinorum honorifice condenda curavit (Modena). LIT.: La Dahn_zia, IL -III . (1846-47); G. Valentinelli, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, Zagreb 1855; S. Ljubić, Dizionario biografico; E. di Carlo, Marino Bolizza da Cattaro, Archivio storico per la Dalmazia, sv. XIV ., 571. V.S. 8. Nikola, izučio pravo u Padovi, gdje je bio 1549 rekto rom sveučilišta. Prilikom njegova izbora izrekao je Jeronim Piccolomini govor, koji je bio i tiskan: Oratio de laudibus Nicolai Bolizze ..., Padova 1549. LIT.: Starine 12. 9. Nikola, učeni pravnik, profesor na sveučilištu u Padovi, gdje je bio rektor 1593-94 . Tu mu je u sveučilišnoj zgradi postavljena ploča za zasluge. Prilikom izbora dužda Marina Grimanija izrekao mu je N. B . učen govor, koji je tiskan u knjizi Le gla rie immortali del Serenissimo Principe di Venetia M. G ., Mleci 1596. LIT.: La Dalmazia 1847 br. 14; Starine, knj. XII . 10. Petar, * oko 1150, bio je znamenit vojnik svoga vremena, te je više puta branio slobodu svoje zemlje, kako veli Orbini. O njem pjeva Kačić: Na glasu je kavalir Bo lica - od Kotora grada bijeloga (br. 127). LIT.: S. Ljubić II Starinama XII.; M. Srepel u Radu 118. A . Mi-ć. 11. Vicko, s nadimkom Kokoljić, živio je koncem 16. i početkom 17. st.; možda identičan s onim vitezom V. B. , koji je svoje viteštvo dobio u uskočkom ratu i kojemu je Bračanin Ivan Ivanišević posvetio deveti odjeljak svoje Kite cvitja razlikova. U rukopisu se sačuvao njegov Život blažene Osane u stihovima, što je versificirana biografija iste svetice prema talijanskoj biografiji S. Razzija. Nastala je valjda 1638, kad su Kotorani pokrenuli akciju za kano nizaciju bl. Ozane. Pjesma je posvećena Katarini Bućićki, koja je bila njegova rođakinja i poglavarica samostana sv. Pavla u Kotoru. LIT.: P. Kolendić. Bolićin »Zivot blažene Ozane«, Glasnik Skopskog naučnog društva, knj. L; tu je tiskan i tekst Vickove pjesme. V.S. BOLIĆ, Vlaho (Blaž), * Dubrovnik 21. IX . 1717, t Du brovnik 16. II . 1756, isusovac (od 1733) i latinski pjesnik. Svršivši humaniora u Dubrovniku, pođe u Rim, gdje 1733 stupi u isusovački red. Bio je profesor humanističkih nauka u kolegijima u Loretu, Perugiji, Livornu i Rimu, a od 1749 do 1753 predaje filozofiju u Dubrovniku. Ostavio u ruko pisu mnogo latinskih pjesama; neke su mu tiskane s pje smama rođaka Ivana Karla de Angelis (Dubrovnik 1810 i 1812), a dvije u Appendinija. Besjedu u čast vojvode de Berryja (datiranu u Gružu 22. X. 1754) unio je L M. Mati jašević (Mattei) u »Zibaldone«, L, 585/98 (u franjevačkoj knjižnici u Dubrovniku). U arhivu mletačko-milanske isu sovačke provincije u Padovi nalaze se u rukopisu njegove 64 hrvatske propovijedi. LIT.: Sommervogel Bibliotheql1e de la Compagnie de Jesus, Bruxel les-Pariz 1890; D. Bašić, Elugia (Vrela i prinosi, m ., 80); F. M. Appen dini. Notizie, II. , 150-157; Baera. Menologio, II . , 301; Ljetopis dubro vačkog kolegija (Vrela i prinosi, VII ., 1 34). M.V.
