Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/33

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


BOL - BOLDINI

­ krševitim otocima. Na obali su vrlo lijepa žala. Zbog ovih odlika B. je vrlo ugodno i dobro posjećeno morsko ku ­ palište. Ima 1350 stan. (1931 g.) katoličke vjere, sjedište je općine i župe, ima lučko zastupništvo, poštu i žensku obrt­ nu školu. Na istočnom kraju mjesta je dominikanski samo­ stan, uz koji je u modernoj zgradi privatna klasična gim ­ nazija s pravom javnosti. Samostan posjeduje i numizma­ tičku zbirku, jer oko B. ima dosta arheoloških nalaza. Slika na glavnom oltaru dominikanske crkve je navodno djelo Tintoretta.
B. je redovna postaja parobroda za svezu Splita sa Vr­ bovskom i Jelsom na otoku Hvaru, od koga je udaljen 4'7 km. U B. pristaju i teretni parobrod i na putu između Splita i Metkovića. Preko Gornjega Humca i Nerežišća veže ga cesta sa Sumartinom i Supetrom, gdje je sjedište bračkog kotara. J. R-ć.
BOL, Ferdinand, * Dordrecht 24. VI . 1616, t Amsterdam 24. VII . 1680, nizozemski slikar i bakropisac. U Amsterda­ mu bio mu je učitelj Rembrandt, za kojim se B. povodi tako vjerno, da su mnoge njegove slike smatrali djelima majstorovim. B . je slikao pojedinačne i grupne portrete, među kojima su najbolji: Matematičar (Pariz, Louvre), Upraviteljice kužne bolnice u Amsterdamu (Amsterdam Vijećnica), Admiral de Ruyter (Amsterdam, Rijksmuseum), Autoportret (Dresden), pa oni u Berlinu, Frankfurtu na M. , Munchenu i Haagu. Slikao je i motive iz Starog i Novog Zavjeta, kao Jakovljen san, Jakov pred Faraonom i Bijeg u Egipat (Dresden). Na svojim bakropisima slijedi B. istan­ čanu tehniku Rembrandtovih bakropisa nastalih oko 1640, ali ne dosiže (osobito u većim kompozicijama, kao što je Žrtva Abrahamova) majstorovu krepčinu, pa je uza svu brižljivost i finoću izradbe često površan i sladunjav. Naj­ bolji su oni njegovi bakropisi, koji prikazuju glave i poje­ dinačne likove.
LIT.: F. Lippmann. Der Kupferstich, Berlin 1905; P. Kristeler, Kup­ ferstlch und Holzschnitt in vier Jahrhunderten, Berlin 1905. A . Seh.
BOLA (španj. »kugla«), lovska sprava za bacanje; kugla na remenu (konopcu) ili više takvih kugala spojenih u jedno. Upotreba je bole tipična na ravnicama Južne Ame­ rike (Argentina i Chile), pa se tamošnji španjolski naziv udomaćio kao stručni pojam i za sve ostale slične sprave. Danas je b. karakteristično oružje Patagonaca (Tehuelče ili Tsoneka), koji njom love jednu vrstu lama (guanaco) i nojeve, a upotrebljavaju je uz laso (v.) i gauči (v.) kod hvatanja poludivljih goveda i konja na pašnjacima. Patagonska b. može prema svojoj svrsi biti različite veli ­ čine, a ima 1-3 kugle pričvršćene na sukani ili pleteni remen od žila i tetiva gvanaka ili noja. Za lov na nojeve služi b. s dvije, a na gvanaka sa tri kugle. Kugle su od kamena, ušivenoga obično u kožnu vrećicu, u novije doba sve više od kovine (olova, željeza). Jedna je od njih re ­ dovno manja, od lakšega kamena, često jajolika, pa se kod bacanja drži u ruci. Udarci teških kugala bole, koju lovac naglo ispušta iz ruke, zavitlavši je snažno nekoliko puta oko glave, mogu manju životinju na mjestu ubiti ili je bar omamiti, dok se veća životinja zadržava i pada, jer joj sc b. oplete oko nogu. Prema opisima očevidaca može dobar bacač baciti bolu i do 60 m daleko, a neki su kadri na 14 m pogoditi s obadvije kugle cilj vrlo malene veli ­ čine. B., naročito ona s jednom kuglom, upotrebljava se i za udaranje, bcz bacanja, pa u tom slučaju može služiti i za boj. Osim Patagonaca imali su b. u Južnoj Americi još Pampas-Indijanci (Puelče), Araukanci, neka plemena Chaca i Ognjene zemlje (Ona, Alikuluf), a bila je poznata i u starim andskim kulturama (Ecuador, Peru; ovdje i s ku­ glama od bronce), odakle se, prema Nordenski6ldu, možda raširila i k drugim spomenutim narodima. Karakteristično je, da su u Magalhaesovo doba (1520) Patagonci išli u lov još pješice, s lukom i strelicom, dok su već 60 godina kasnije lovili na konju (uvezenom iz Evrope) i služili se pri tom bolom.
Manje bole sa 6-8 kugala od kosti upotrebljavaju za lov na ptice i neki arktički narodi (Eskimi na Alaski, Ale­ uti, Čukči), a za istu svrhu služi i u Mikroneziji b. s ku­ glama od koralj noga vapnenca ili školjke tridakna. B. se navodno upotrebljavala i u starom Egiptu kod hvatanja goveda upravo onako, kao danas u Juž. Americi. Možda su dijelovi b. bile i kamene kugle s kolutom, nađene me­ đu iskopinama u sjev. Kaliforniji, a oružje u obliku kugle na remenu ili konopcu bilo je poznato i kod nekih sjevero­ američkih Indijanaca (Mandan, Apači) i na Havajskom otočju, pa i u sredovječnoj Evropi (bodljikava kugla na lancu).
T. zvo »bola perdida« južnoameričkih Araukanaca običan je zašiljen kamen, koji služi kao oružje za boj, a ne po­ diže se, kad se jednom baci (otud joj i ime).
LIT.: G. Buschan, 1l1ustrierte V6lkerkunde, 3 sv., Stuttgart 1922-26; G. Montandon. Traite d'ethnologie cyclo-culturelle et d'ergologie syste­ matique, Pariz 1934; A. Heilborn, Allgemeine V15lkerkunde, II . • Leipzig- Berlin 1915. B. B-č.
BOLABowle.
BOLANČA, hrvatski naziv za mletački sitni novac, po­ znat u lat. dokumentima s teritorija sredovječne Hrvatske uz Jadransko more pod imenom: denarius parvus venetus. B. se spominje kao novac u Vinodolskom zakonu i Polji­ čkom štatutu i u književnim djelima P. Zoranića i M. Držića. Sinonimni nazivi za b. kod nas: dinar, bagatin, pikolo i pinez. Naziv b. nastao je od grč. flaJ.avnO" "kesa za sitni novac«, prema ,lat. balanzanus, balantio »sitni novac«.
LIT.: t M. Rešetar. Dubrov. numizmatika, 1. I.R-o.
BOLANO SREBRO, pečatom (tal. bolla) obilježeno srebro, koje se izvozilo iz bosanskih rudnika (Srebrenica, Olovo) u inozemstvo. Bosanski vladari izdavali su rudnike pod zakup, a usto se plaćao i poseban porez (rudarina) na izvađeno i u šipke (vergl:() saliveno srebro. Iz Bosne se smjelo izvoziti samo ono srebro, za koje je plaćena ruda­ rina i koje je bilo obilježeno pečatom (bolom).
LIT.: Truhelka, Držav. i sudb. ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka, Glas. zern. muzeja, Sarajevo 1901. I.R-o.
BOLDINI, Giovanni, * Ferrara 31. XII. 1842, t Pariz ll. I. 1931 , talijanski slikar. U Rimu mu je bio učitelj T. Mi ­ nardi. G. 1865 djeluje u Firenci. U ovo je vrijeme slikao portrete, povijesne i svetačke slike, a istakao se i svojim kopijama slika starih talijanskih majstora 16. st. G . 1869 boravi u Londonu, gdje na način velikih engleskih portre­ tista 18. st. slika portrete članova engleskih aristokratskih.