Stipe Šuvar: Okrenimo se budućnosti. Nekoliko napomena umjesto završne riječi na 17. sjednici CK SKJ

Završno obraćanje Stipe Šuvara, predsjednika predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ), na 17. sjednici CK SKJ, 18. listopada 1988.

Izvor: Stipe Šuvar, Nezavršeni mandat, Prvi tom: Kakav socijalizam, kakva Jugoslavija?, Globus, Zagreb, 1989., ISBN 86-343-0251-2, ISBN 86-343-0598-8 (cjelina), str.

Bez pretenzije da dajem neku iole zaokruženiju završnu riječ – i veoma je teško pojedincu rezimirati raspravu, u kojoj je sudjelovalo 68 članova Centralnog komiteta i dva gosta, i uočiti ono glavno i novo što je rečeno – htio bih izreći samo nekoliko napomena. Rasprava je, čini mi se, bila sadržajna, pa i raznolika, ali ipak u svojoj matici upućena prema strateškom cilju, a cilj je socijalističko samoupravljanje u samoupravnom pluralističkom društvu, čiju centralnu osovinu čini radnička klasa, u koju danas ulaze svi stvaraoci materijalnih i duhovnih dobara koji žive od svog rada, a na čijim se interesima stvara jedinstvo Saveza komunista, a onda i ovog Centralnog komiteta. Preobražaj, i to temeljit i dalekosežan, Saveza komunista moramo odmah započeti, a on je uvjet za druge dvije reforme. Jedan je od bitnih elemenata reforme Saveza komunista da djeluje kolektivnim umom, pogotovo kada nam je cilj ujedinjenje snaga stvaralačkog materijalnog i duhovnog rada. I to je prvi uvjet reforme Saveza komunista. Temelji naše politike ostaju titovski, ali ne smijemo bolovati od nostalgije za prošlošću, već se moramo okrenuti budućnosti.

Mislim da smo jučer i danas ipak bili u velikoj mjeri jedinstveni u opredjeljenju da uđemo, bez daljnjeg oklijevanja i odgađanja, u tri reforme, koje su proklamirane na Konferenciji SKJ, zapravo u jedinstveni pothvat i proces obnove socijalizma u našoj zemlji. To je i jedini put da se ne samo sačuva već i novim sponama učvršćuje bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti ove zemlje. Jer, socijalizam, ako neprestano napreduje, povezuje narode, a etatizam ih razdvaja. Stoga i svaki pogled samo sa pozicija države i nacije, bez obzira koliko je okićen socijalističkim frazama, a pogotovo svako društveno zbivanje i kretanje koje, prije svega, u našim uvjetima polazi od nacionalnodržavnih, a ne klasnooslobodilačkih interesa, predstavljaju prazan hod, pogrešnu politizaciju koja nam oduzima energiju, drži nas u statusu quo, pa i vraća u ovo ili ono loše stanje prošlosti. Mislim da otpočinjemo stvaranje jedinstva reformskih snaga, a prvi je korak veza radničke klase sa Savezom komunista, a „nejedinstvo“ sa državom i birokracijom na svim razinama društva. Na ovoj sjednici nije pobijedila ni jedna republika, niti bilo kakva neprincipijelna koalicija. Počela je, čini mi se, i lako bih radostan bio kao i svi vi i mnogi, velika većina u našoj zemlji, jugoslavenska orijentacija za stvarnu politiku reformi.

U velikoj većini izlaganja na ovoj našoj sjednici, ako to smijem primijetiti, očito je primicanje platformi obnove socijalizma. Još je uvijek međutim, bilo više kritičnosti, a manje samokritičnosti. A više samokritičnosti prema „svojoj“ državi i nacionalizmu, kojima komunisti nikako ne bi smjeli biti zaštitnici, pomaknut će nas prema novom internacionalizmu, a odmaknuti od ideologije nacionalnog pomirenja. Moramo naglasiti, da Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije neće prihvatiti ulogu izazivača krize, već poziciju izlaska iz krize. Jedino širom mobilizacijom u cijeloj zemlji na programima reformi, a praćenom i svim mjerama ustavnog poretka u žarištu krize – na Kosovu, otklonit će se i centar krize, ali i uzrok – policentrični etatizam, s jakim nacionalnim bojama i sve više i parolama. Kako da taj proces, sve te bitke za reforme odmah i što prije počnu, jer uistinu još gotovo da i nisu počele, a već je prekasno, već nam je, kako je rečeno, vrijeme isteklo. O tome je jučer i danas u dijalogu i razmjeni argumenata kolektivno mislio ovaj Centralni komitet. Odgovarali smo na pitanje, kakav socijalizam želimo i kako da dobijemo inicijativu na pitanju sadržaja zajedničkog života (Kučan). A u Jugoslaviji koja može postojati samo kao istinska federacija, ili je neće biti (Kadijević), a ne kao unitaristička, separatistička ili labava konfederacija (Mamula), a kao federativna može opstati samo ako se okrenemo razvoju i strateškim pitanjima, onome što nas povezuje, a to su razvoj, socijalni front i ljudi koji nose perspektivu (B. Kovačević). Samo tako postići ćemo jugoslovensku mjeru stvari, preskačući iz realnog socijalizma u novu fazu (Mikulić), zastupajući interese radnika, a ne noseći nacionalne programe i barjake (Lazaroski). Samo tako osigurat ćemo odgovornost ne samo za ono što je bilo, nego i za ono što će biti. Time ćemo postići moćnu federaciju (R. Bulajić) i pluralističku i demokratsku inicijativnu zajednicu i jedinstvo s radničkih pozicija (A. Mutapčić), a to znači oduzimanje ekonomske osnove birokratskih bastiona i izmjenu privrednog sistema s pozicije sviju (Lazaroski). Za takve procese, iako izgleda apsurdno, gledajući s površine krize, raste svijest kao materijalna snaga promjena i time postaje jasan sukob snaga statusa quo i snaga promjena (P. Šimić).

I danas i ovdje smo ukazivali na pokretače stvarnog toka klasne borbe, Što je Marxov i Lenjinov pojam koji još ne možemo poslati u muzej starina, jer i u nas sve bolje, pa i raskošnije žive oni kojima vlastiti rad nije osnova egzistencije i bogatstva, a sve lošije oni koji jedino ovise o svom radu i vrednovanju rezultata tog rada. Ne težimo antagonizaciji društvenih odnosa, već stvarnoj realizaciji samoupravljanja, i tome da ono ponovo, da se i opet pozovem na Veljka Vlahovića, iz pozicije obrane prijeđe u ofanzivu.

Uostalom samoupravljanje na ovaj ili onaj način, čitav svijet uvodi u proces rada, a naše bi se trebalo temeljiti na radu i znanju koje funkcionira u modernim i inicijativnim organizacijama rada i u cijelom društvu, a ne u nekoj firmi koja će biti državno poduzeće ili akcionarske društvo s početka stoljeća (B. Kosovac). Samo to nam može otvoriti perspektivu koja ne dijeli ljude na dobre i zle, a pogotovo po nacionalnoj pripadnosti i u crnobijeloj tehnici kao u vesternfilmovima. Jer, politika nije vesternfilm (Trifunović). To će omogućiti da se stvori jedinstvo na strategiji jugoslavenske sinteze, bez kojeg nisu mogući stabilnost i razvoj zemlje (M. Orlandić), a to znači da savezne institucije vrše svoju zakonitu funkciju i budu garancija demokratske vlasti, a ne da ju se svodi samo na građansku firmu zaljubljenosti u svoju državu i stihiju (R. Dizdarević), a, prije svega, u Savezu komunista jačanje i obrana integriteta CK SKJ, njegove kadrovske obnove i povratka demokratskog centralizma u obje komponente (Stojanović, Mutapčić, Kovačević, Radonjić i drugi). Centralni komitet koji neće na jednoj sjednici, niti preko noći riješiti inflaciju, Kosovo i dugove, ali može jednom prelomiti negativne tendencije (Mujanović), a čime će doći do izražaja strateška uloga Saveza komunista (Šetinc), a neće se vraćati partiji vlasti i njenim metodama koje su nas dovele do ovoga (Mićunović). To je početna tačka triju reformi, koja stavlja SKJ na čelo pokreta za društvene promjene i obnovu socijalizma (Mamula, Kučan), da svako pođe od sebe i svojih slabosti i da otkloni uzroke i posljedice ovog stanja i da time razlike izbacimo u ime interesa rada (Orlandić, Kovačević i drugi). Početak reformi je ubrzanje političke stabilizacije zemlje odmah, od danas i to je glavni zadatak ove sjednice.

Najveća promjena treba da se dogodi u sferi ekonomskog i socijalnog života, tako da život u socijalizmu prestane da bude nužno težak i siromašan. Sa sprovođenjem koncepta tržišne ekonomije i stvaranjem jedinstvenog jugoslovenskog tržišta biće moguć socijalizam kao bogato društvo koje istovremeno nije u suprotnosti sa pravednim odnosima među ljudima (S. Milošević). Danas je čitava zemlja gurnuta u političko raspoloženje koje je potpuno antireformsko, i neka to shvate svi koji potpaljuju vatre sukoba na nacionalnim platformama. Mi se tu nemamo šta nadmudrivati o uzrocima i posljedicama. Jučer je Braco Kosovac jasno pokazao, a o tome su govorili i drugi, kako gubimo poslove u inozemstvu i kako nam strani kapital prekida već dogovorene poslove na Kosovu, a tako će i u cijeloj zemlji, ako ne prekinemo kosovizaciju Jugoslavije. Mogu li se odobrena sredstva za izgradnju autoputa držati neangažirana, jer se ne uspijevaju dogovoriti gdje će se što graditi (Orožen). I tko onda oduzima kruh djeci, posao nezaposlenima. To više nećemo tolerirati. Hitno se moramo vratiti ekonomiji. To nam je jučer poručio jasno i jednostavno član našeg Centralnog komiteta rudar Ahmet Mehović, tvrdeći da on ne zna ekonomska rješenja, ali zna tko je za to zadužen. A najvažniju polemiku oko toga ovdje su otvorili, principijelno i drugarski, drugovi Orlandić i Mikulić. Vratiti se tome i udaljiti od nadmudrivanja i međusobnog potkopavanja. To je prvi i pravi posao (Miljan Radović) i njime prenesemo moć s politike na radnike i modernu ekonomiju iz ruku nekih sujetnih i samoživih malograđanskih pojedinaca u rukovodstvima (P. Šimić) u ruke onih o čijoj se sudbini radi To znači odmah raspraviti suštinu novih formi o stranim ulaganjima i usporediti ih sa sličnim modelima u svijetu i svim snagama otpočeti i praksu privlačenja stranih sredstava, što će, na kraju krajeva, biti i pravo iskušenje za odnos samoupravljanja i svjetskog tržišta, dakle i iskušenje socijalizma u uvjetima robne proizvodnje. Taj je problem i problem nemalog broja naših ljudi bez posla, i, konačno, nešto o problemu nejedinstva, izvanrednih mjera, izvanrednog kongresa.

Većina članova Centralnog komiteta koji su se na ovoj sjednici javili za riječ govorili su da je nužno jedinstvo na strateškim stvarima, odbacivanje republičkih pozicija kao ultimatuma za čitavu zemlju i sinteza u argumentiranom dijalogu i konačno jedinstveno provođenje stavova koje zbog njihove argumentiranosti i uvjerljivosti članstvo provodi kao svoje. Sto se tiče izvanrednih mjera, imamo Ustav i Predsjedništvo SFRJ i sve druge legalne organe i institucije sistema. I nitko nije za izvanredne mjere, no kada bismo došli u situaciju da moramo braniti ustavni poredak od rušenja, onda bismo ih bili prisiljeni i primjenjivati. Uostalom, nema danas zemlje koja to ne bi učinila.

Bilo je riječi i o idućem kongresu SKJ, kada ga sazvati, pod kojim uvjetima, na kojoj platformi. Na Konferenciji SKJ formulirali smo stav o tome, pri kojem ostajemo do isteka roka, kraja ove godine, a u svakom slučaju kongres ćemo držati isključivo po statutarnoj proceduri. I uvjeren sam, kao i vi, da će to biti kongres ovoga Saveza komunista, a ne nikakve partije vlasti ili raspada u višepartijski sistem. I da će biti kongres koji će proteći u znaku reforme Saveza komunista na pravcu njegove obnove, a ne nikakve regresije. Kao što smo se upravo na ovoj sjednici obavezali, platforma za pripremu kongresa bit će ponuđena do kraja novembra. A kada će se kongres održati, odlučit će, dakako, ovaj Centralni komitet. Jedinstvo na strateškim pitanjima, izraženo od velikog broja učesnika u raspravi jasna je poruka i za svijet i za zemlju, za sve naše građane, da razmišljamo o budućnosti i da ćemo biti spremni i sposobni da se za nju izborimo.

Sadašnje socijalno i političko vrenje u zemlji uvjet je i osnova reforme, a ne njegova blokada. Blokada će nastati, ako mi to vrenje ne preuzmemo i usmjerimo prema zajedničkim strateškim ciljevima borbe za daljnji napredak socijalizma u ovoj zemlji. O dijalektici tih odnosa precizno je govorio drug Sergej Kraigher.

Mislim da je sjednica pokazala da je ovaj Centralni komitet u stanju da djeluje kao kolektivni intelektualac, koji objedinjuje iskustva i klasni instinkt rudara i radnika sa znanjima stručnjaka i vizijom teoretičara. Unatoč svim porođajnim mukama, lošim navikama, pa i lošoj volji, mislim da smo iznevjerili ona zla očekivanja koja su ga željela pretvoriti u mjesto grubih obračuna koji su sami sebi cilj, kao i ona očekivanja da ćemo ostati blokirani i bez perspektive i time na drugi način produbiti krizu. Svaka argumentirana diskusija koja je izgovorena na liniji jačanja jugoslavenske sinteze mišljenja o krizi i jugoslavenskog saveza reformskih snaga – a takvih je diskusija bilo doista mnogo, one su na ovoj sjednici snažno dominirale – utoliko je djelovala i kao barem malo ohrabrenje i kao makar mali putokaz. Pridonosila je platformi jačanja stvaralačkog jedinstva, a na čijem se ne samo jasnom formuliranju već i potvrđivanju u praksi moraju do kraja angažirati i ovaj Centralni komitet i čitav Savez komunista Jugoslavije.

Bolnu temu Kosova ne možemo iscrpiti na ovoj sjednici a ni na idućim sjednicama. Govorit ćemo o njoj dok tamo stanje ne preokrenemo nabolje. Više ne možemo čekati! Ja sam duboko uvjeren da nema nitko među članovima ovog Centralnog komiteta i nitko u ovoj dvorani tko to ne želi. I radi se o tome da se više ne smijemo prepirati što i kako. Ni drugovi komunisti na Kosovu i njihova rukovodstva da se zabarikadiraju u obranašku i oportunističku liniju, ni drugovi iz Saveza komunista Srbije da samo šalju radne grupe u kojima je, doduše, puno drugova, a niti mi što smo se, također, ograničili na radnu grupu, koja je, ovako ili onako, odlazila dolje. Činjenica je da je Jugoslavija donijela program mjera i aktivnosti za zaustavljanje iseljavanja Srba i Crnogoraca s Kosova, brži povratak onih koji su ga napustili i dolazak svih koji žele da žive i rade na Kosovu, ali ga aljkavo ostvaruje. No, što to mi aljkavo ne ostvarujemo! Moramo, međutim, pritiskati s odgovornošću, i zato ćemo na jednoj od prvih sjednica CK SKJ razmatrati i zauzeti kompleksnu ocjenu o odgovornosti za neprovođenje tog programa.

Sto se tiče uspjele i neuspjele zajedničke sjednice Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva PK SK Kosova u Prištini, rekao bih da smo otišli na Kosovo u zadnji čas pred ovu našu sjednicu, da na licu mjesta obavimo otvorenu raspravu. I rekli smo da ćemo nastaviti razgovor. Nema razloga da ga ne nastavimo, da ne sjednemo zajedno – tri predsjedništva, dakle, Predsjedništvo CK SKJ, Predsjedništvo CK SK Srbije i Predsjedništvo PK SK Kosova i raspravimo stvari, usaglasimo poglede, ne da se nadmudrujemo i svađamo, već da kažemo to i to moramo učiniti. Ne mora to prenositi televizija pa da se ljudi na nas žeste ili zgražaju, ili nekoga hvale a nekoga kude, ali da neke stvari prelomimo, dogovorimo i idemo u zajedničku akciju, i kosovsku i srpsku i jugoslavensku. To je bitno i to moramo učiniti i to odmah nakon ove sjednice. U vezi s Prijedlogom neposrednih zadataka i aktivnosti, bitno je, to je moj osjećaj, da smo ga poboljšali amandmanima u raspravi i svim ovim amandmanima s kojima su došli drugovi iz centralnih i pokrajinskih komiteta. Nisam zavirivao u detalje, ali mišljenja sam da je to dobar dokument, jedan od nešto boljih koje smo u zadnje vrijeme uspjeli napraviti. Ali, nikakvi nam dobri dokumenti ne pomažu ako ih ne operacionaliziramo i ne tjeramo na njihovo provođenje, o čemu je govorio i poslednji učesnik u našoj raspravi drug Josip Eterović.