Zašto je moj stih lišen uresa novih?
Dalek od različitosti i brze mijene?
Zašto s vremenom i ja zastranio ne bih,
U nove metode i u tvorbe čudne?
Zašto i dalje pišem jednako, uvijek isto,
Te držim maštu u već zadanom okviru,
Da skoro već svaka riječ moje ime će reć',
Kazujuć' svoje podrijetlo i svoj začetak?
O, slatka ljubavi, ja uvijek pišem o tebi,
I ti i ljubav, još uvijek ste moja tema;
Stare riječi presvlačim novim, najbolje što znam,
Trošeći opet što je već potrošena shema:
Kao što je sunce i staro i novo dnevno,
Tako i moja ljubav kazuje već rečeno.
