Mjed, i kamen, i zemlja, i beskrajno more,
Ali uboga smrtnost moć njihovu nadjača;
Kako bijes taj i ljepota da nagodbu stvore,
Kad djela ljepote od cvijeta nisu jača?
O, kako da izdrži medeni dah ljeta
Tu razornu opsadu nadirućih dana,
Kad i neprobojne stijene laka su meta,
A dveri od čelika, Vremenu su hrana?
O strašne li misli! Gdje da se, brzo, brže,
Najljepši dragulj Vremena pred Vremenom skrije?
Koja mu ruka nogu hitru zadržat može?
Da plijeni ljepotu, tko mu zabraniti smije?
Ah, nitko! Osim ako čudo tako da,
U crnoj tinti ljubav moja još da sja!
