Ni moji vlastiti strahovi nit' proročka duša
Širokog svijeta što o stvarima budućim sniva,
Istinske mi ljubavi trajanje još ne podriva,
Smatrajuć' je zalogom zapečaćenoj sudbi.
Smrtan je mjesec preživio svoju pomračinu,
Tužni vrači izruguju predviđanja vlastita,
Neizvjesnosti sada nose sigurnosti krunu,
Dok mir masline vječnoga vijeka naviješta.
Sada, s kapima ovog premirisnog vremena,
Moja ljubav svježom se čini; i Smrt mi potpisuje,
Da unatoč njoj, ja živjet ću u ovoj ubogoj rimi,
Dok ona harači tupa i nijema plemena.
A ti, u ovom ovdje svoj ćeš naći spomen,
Kad tirana grb i mjeden grob bude potrošen.
