Remeta (2)

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Remeta
autor: Mavro Vetranović


Razmišljaje smrtnu silu
   i od svijeta taštu slavu,
   u pustinji moju spilu
   ostavio sam i dubravu;
i prišal sam u ove strane
   iz pustinje, neka znate,
   ne da pitam od vas hrane
   ni pjeneza da mi date;
ni da mene počtujete
   vele trudna i neboga,
   ner li samo da čujete
   strahovitu riječ od boga.
Da budete svi poznati
   prave pute i načine,
   kako ćete poplesati
   svu oholas i taštine.
Tijem vas molim, moji drazi,
   stante gojno rad ljubavi,
   er mnim da će vaši vlasi
   potreptati svi na glavi;
zač su riječi mnogo ljute,
   nu blažen će mnogo biti
   tko ih bude po sve pute
   po načinu obslužiti.
Kralj Salamun ovoj veli:
   razbirajte svi narodi,
   tko spasen'je duši želi
   vazda s bogom pravo hodi.
Ali spite ali bdite,
   po sve hipe i sve čase
   razbirajte i mislite
   ove moje slavne glase.
Zač je mnogo slavna slava
   od človjeka, ki na svijeti
   sebe žudi i spoznava,
   ako žive da će umrijeti.
I blaženstvo veliko je
   od človeka, ki razbira:
   kako čini djelo svoje,
   da napokon tač umira.
Česte činte još spomene
   er stojite na granici,
   a človiku život vene,
   kako cvitak na travici.
A nije moći kud uteći,
   zač smrt mnogo bijesno plaši,
   kako suho sijeno u peći
   da telesa naša praži.
Još mislite nauk sveti
   moji drazi, što ste bili
   i od šta ste vi začeti,
   prije ner ste se porodili.
I vidjet je lijepa sada,
   o človječe, dika tvoja,
   a unutra je puna smrada
   jak smrdeća vrjeća gnoja.
Još se spomen', što ćeš biti
   i gdi li ćeš vajmeh doći,
   kada bude k zemlji priti
   i svjetovno blago oći.
Pokli taman svijet nas vara
   a smrt ne da živjet dugo,
   ner telesa naša hara:
   što želimo blago drugo,
ner uboštvo uživati
   i haljine nosit loše
   i bogu se pridavati
   da pomože duše naše?
Zač pod nebom sve iman'je
   što je stvoril bog na sviti
   i oholas i gizdan'je
   na nebesa ne da priti.
I kada se crna gnjila
   skoro bude satvoriti
   od tvojega tužna tijela,
   što ćeš tada govoriti?
U tamnilu tomuj stoje
   gdi ćeš diku svu skratiti,
   bi li prosuo blago tvoje
   da ti se je povratiti?
Zatoj ki se vi topite
   u raskošah i u bludu,
   vaša uha otvorite,
   da moj nauk nije za ludu.
Crna zemljo i pepele,
   čijem se dičiš i oholiš,
   ter svjetovne s bludom želje
   vazda slijediš i ne ohodiš?
Sve svjetovne ćutiš slasti,
   slijediš diku i gizdan'je,
   u velike oholasti
   ufajući i u iman'je.
Gladiš lica, gladiš kose,
   a ne vidiš sa svijeh strana
   mrtva tijela gdi pronose,
   k zemlji da su ukopana.
Za klobukom nosiš perje
   kako paun ter se gizdaš,
   a ne vidiš tuge velje
   ter suzice ne prolijevaš,
oštru kosu gdi smrt nosi,
   sa svijeh strana ter intačno
   kako sijeno sebe kosi,
   toli trudno i toli plačno!
Kosi kralje i česare,
   kosi pješce i konjike,
   kosi mlade, kosi stare,
   i knjižnike i oružnike.
Dijeli bratju i sestrice
   i od drazijeh vrste svake,
   ljubovnike i ljubovnice,
   i od sinak tužne majke.
Jadovno se još tuguje,
   u povoju gdi smrt ljuta
   i od prsi odkiduje
   tužnijem majkam sinke od skut
Meju sve je vidjet žalos
   i boljezan i tužica,
   gdi gizdava prid njom mlados
   po tli pada sva na nica;
tužne majke i sestrice
   gdi se š njimi tuj rastaju
   ter krvave nokti lice
   u tužici i u vaju.
Ter se puca drijevo i kami,
   razbiraje plačne glase,
   nad grobovi gdi suzami
   podiraju svoje vlase.
A zaman je tuj plakati. -
   Velika je jošte tužba,
   kad se vajme[h] k stanu vrati
   uzdišući plačna družba.
Što se crnim odijevate,
   nu mi recte vajmeh sada,
   i suzice prolijevate
   od tužice i od jada?
Odkli nije moć' iz mrtvila
   ni uzdahom ni suzami
   povratiti togaj tila,
   ko priklopi studen kami.
Nu se često spomenite,
   er imate i vi leći
   prjeđe mnogo ner li mnite,
   gdi je miris taj smrdeći.
Ter od kuda moji drazi
   na svijet taman ishodimo,
   opet goli, opet nazi,
   k crnoj zemlji pohodimo.
A smrt milos nijednu ne ima,
   ter su tuge jošte gore,
   gdi nas zemlja k sebi prima
   kako vodu u ponore.
I vi vajmeh ne predate
   od jadova i žalosti,
   tolik rasap gdi gledate
   od mladosti i starosti?
Ner vodite lake tance
   vašu mlados ter trajete,
   pripijevaje u pjesance,
   a za dušu ne hajete.
Oholasti što se baniš
   i u svili i u zlatu?
   prjeđe ner se u zemlji staniš,
   ako ć' tvoju vidjet platu:
stlači ures, stlači diku,
   ter po grobju pođi malo,
   da živ vidiš svoju sliku
   i jadovno ogledalo.
Ter ćeš vidjet i poznati,
   kolike su tuj žalosti,
   gdi se vide susi gnjati
   i u prahu gole kosti.
Tuj ćeš vidjet i poznati,
   na sem svijeti što su bili
   i oholi i bogati
   a pak su se razagnjili!
Tuj ćeš vidjet svoja lica,
   gdi su sa svijeh strana
   od jadovnijeh gušterica
   i od zmija ogrizana!
Tuj svjetovnu gledaj službu,
   čijem napokon svijet nas plati
   koju ćemo imat platu,
   kad se život naš prikrati.
I ne odvraćaj nazad pleći,
   ner razmišljaj te žalosti,
   s tomem družbom gdi ćeš leći
   i u smradu i u tamnosti.
Gdi će oči i zenice
   u tom smradu sve isteći,
   u kijeh se će gušterice
   i repate zmije leći.
Još kad ležeš na dno groba,
   u tom tijelu neće biti
   toli mala čljana i zgloba,
   ki se neće rastvoriti.
Tuj razbiraj tvoje dike,
   gdi su toli tužni dvori,
   gdi do suda po sve vike
   neć' se moći dvignut gori.
Čemu biser, čemu svila,
   čemu zlato toj se dere,
   pokli tužna naša tila
   kako ponor zemlja tere?
Čemu bijele rukavice
   i od moska miris lijepi,
   ali voda od ružice,
   čijem vas đaval takoj slijepi?
Čemu li su slatke pjesni,
   pokli život naš se skrati
   ter vesel'je u boljezni
   napokon se sve obrati?
Pokli tijelo golo i nago
   bit će skoro ukopano,
   što je kamen'je toj pridrago
   u prstene ukovano?
Što li vise u taštini
   na vašemu grlu i vratu
   diamanti i cafini,
   pripleskani svi u zlatu:
pokli vam je prišlo spati
   u mrtvilu mrtvi sanak,
   gdi se nije moć povraćati
   na sunačce i bio danak.
Vaj čemu li ustezate
   vaša čela i obrvi,
   pokoli se svi nadate
   da ih grizu zmije i crvi?
Što svjetovno još[te] blago
   vi želite uživati,
   pokli tijelo golo i nago
   u smradu će prebivati?
Što li vajmeh oko glave
   pronosite vence i krune,
   ke su lijepe i gizdave
   i taštine svake pune,
ki biserom i ki svilom
   i zlatom su raspletani,
   pokli naša tijela silom
   smrt u prahu stlačit kani?
U frecetijeh što li hrusti
   na skrlatu biser bijeli,
   pokli vam će ostat pusti,
   kad nas s duhom smrt razdijeli?
Što li prsi i ramena
   takoj naga vi nosite,
   do sred mišce oplažena,
   pokli u zemlju pohodite?
Svi do pasa nafrapani
   čemu li su ti sajuni,
   odkoli su vaši stani
   gdi su žabe i škarpjuni?
Što li svilu i grimize
   u podveze uplijetate,
   gdi čombali zlatni vise
   ke biserom uplijetate?
Što nosite svione pase,
   koje srebrom okivate,
   i na glavi što li vlase
   tancijem velom pokrivate?
S diademom gdi se nose
   toli liso urešene
   za, taštinu tuđe kose
   a svoje su ostrižene?
odkoli će vaša mlados
   kako svijeća ugasnuti
   i vesel'je sve u žalos
   skoro vam se obrnuti.
Tijem svjetovna tašta slavo
   što isprazno dni provodiš,
   rec' istinu, reci pravo,
   ter u gizdah duše topiš?
U gizdan'ju topiš duše
   ter padaju u ponore,
   da bez konca uvijek tuže,
   gdi u živom plamu gore.
Gdi je cvijeljen'je, gdi je tužba,
   gdi je uzdah bez pokoja,
   gdi je skržit još od zuba
   od dušica, kijem nije broja.
Što li zgrade i polače
   tač oholo vi gradite,
   svu zelencu i naranče
   u perivoj ter sadite?
pokoli je slava svaka
   i vesel'je segaj svita
   toli mala, toli kratka
   na priliku lijepa cvijeta,
ki na travi jutrom zene,
   a u podne prihini se,
   a k večeru vas povene
   a k večeru ponizi se.
Ter taj cvijetak ne miriše,
   zač mu sunce lipos krati,
   i k večeru vas polipše
   i u prah se vas obrati.
U raskošah i u bludu
   žirite se još na volju,
   kako vepri u želudu
   u dubravi i u polju.
Pritili ste i bogati,
   nu se na vas željno tužu,
   zač nećete ništor dati
   ni za boga ni za dušu.
I ubogari kada prose,
   vi topite vaše duše,
   er sokline prazne nose
   ter se bogu na vas tuže.
Ah to li je prava pravda,
   oh jesu li plačne stvari,
   gdi od žeđe i od glada
   premeću se ubogari?
Mislite li priti k bogu,
   gdi se u blagu vi tovite
   kako svinje u brlogu
   ter svoj život provodite?
I vi zemlju ki sudite,
   što se smrti ne bojite,
   tuđe blago ner žudite
   da pravednijeh ogolite?
Na vas plaču udovice,
   na vas plače puk ostali;
   od jadova i tužice
   zač ste đavlu dušu dali.
U mitu se vi topite
   i mitom se zakladate,
   a boga se ne bojite
   i smrti se ne nadate.
Ne znate li da smrt prijeka
   grozno strijelja, grozno cvijeli,
   i kriposna nije človjeka,
   koga s duhom ne razdijeli?
Tijem nemojte pribirati
   plačna blaga bremenita,
   ni sirote odirati,
   ni vazimat tužna mita.
Zač će pravda činit prava,
   pusto blago da ostane,
   i da vaša tašta slava
   u prahu se sva rastane.
O trgovci lakomiti
   ke lakomos vajmeh čini
   druge svijete nahoditi
   brodeći se po pučini:
što lakomos taj vas vlada
   ter sve kopno ter sve more
   i od istoka do zapada
   obhodite polja i gore?
I od zvijezde tramuntane
   put od oštra putujući
   bez pokoja tuđe strane
   probijate tugujući;
ter od žeđe ter od glada
   i od mraza i topline,
   ja očito vidim sada,
   da vas tamo mnogo gine!
Pučina vas mnogo žere
   a gusa vas inostrana
   svudi kolje, svudi dere
   u tuđini sa svijeh strana.
Recite mi, ja vas molju,
   kad srebrne i kad zlate
   rude tamo na svu volju
   gdi trudite i kopate;
i kada se nakrcate
   suha srebra, suha zlata:
   smrt kopate a ne znate
   da u tomuj nije vam plata!
Zač vesel'je srjeća krati,
   a smrt prijeka kada pride,
   sve uzgori dnom obrati
   i u štetu sve otide.
I u kratko se sve toj stvori
   kako pljeva od strništa,
   ali požar kad pogori
   ter ostane sve za ništa.
Koliko bi bogu drago,
   da lakomos ne slijedite
   [t]er za vami da toj blago
   za dušicu razdijelite;
o pjenezu ner mislite,
   ter trudeći po vas danak
   i u noći kada spite
   ne vidite tihi sanak.
Zač kad vrijeme pride spati,
   vi u goju ne stojite,
   er o trgu i kamati
   vašu pamet zavodite.
A plaštine otrijeskane
   sve na sebi vi nosite
   i uljacom omazane,
   kako prasci vi hodite;
a haljina pune škrinje
   ke su s vrhom naložene,
   toj vam grizu crne grinje,
   kako da su s lijet tečene.
Er lakomos taj vas čini
   svoga blaga da strađate,
   ka vas vara, ka vas hini,
   da zloj česti dušu date.
A nećete razmišljati,
   kad u grebu vi ležete,
   da smrt neće ništor dati
   da u zemlju ponesete.
I napokon sve zlo pođe
   vaše blago i vaša stoka,
   kad ne mlite er smrt dođe
   prije vrjemena i prije roka.
Moji drazi ter smrt prijeka
   učinit će u toj vrijeme
   kako nijemcem bez jezika
   vaša usta da zanijeme.
Neka nijema vaša usta
   rijet ne mogu grijeha svoga,
   i tuj stoku ka je pusta
   dat za dušu ni za boga.