Posljednji Stipančići/VII

Izvor: Wikizvor
VI Posljednji Stipančići —  VII.
autor: Vjenceslav Novak
VIII


Prošla je opet jedna godina što je Stipančić čekao badava da mu sin svrši nauke. Neprestano se ispričavao i dokazivao da se nije pored najbolje volje mogao posljednjim ispitima podvrći, a uza to svaki put obećavao da će se najdulje za tri mjeseca kao gotov čovjek u očinsku kuću vratiti. Stipančić još nije mogao gubiti vjere u svoga sina: I kako bi? On je usprkos izgubljenoj parnici smatrao sebe ipak plemićem koji je s negodovanjem gledao kako se glave plemenitih obitelji u skladištima lijesa, kuruze i vina bore za svagdanji hljebac. Od svoje pozicije da je i u natjecanju s Ćolićem za sudačko mjesto propao - nije puštao ni pedlja. Imutka je nestajalo sve brže, ali njegove oči bijahu stalno uprte u sina Jurja po kojem će ugledati ime Stipančića u sjaju kao nikada prije. Kad bi ga spopala briga poradi toga što je dolazila na red da se troši i posljednja imovina, i od toga što bi morao pomišljati da Lucija nema baš ništa od svoje očevine kad bi Valpurga kao mati svaki čas htjela da navrati govor kako se ovaj i onaj mladi čovjek zanima za Lucijinu ljepotu: on bi se zanio za Jurja, gledao ga u sjajnoj plemićkoj odori, krasna i umna, kako mu se klanja grad, zemlja i prvaci, i onda bi završile njegove misli u nekoj silno bogatoj i moćnoj aristokratskoj obitelji negdje u Pešti ili Beču gdje se vjeri s jedinicom kćerkom i vraća bogato rodnoj kući imovinu što se na nj istrošila. Za te krasne misli koje su mogle da ožive njegovu staračku fantaziju, nalazio je pobude u velikoj sinovoj darovitosti, u pohlepi za znanjem, u savršenoj naobrazbi, a napokon i u praktičnosti Jurjevoga duha koju je dokazao prionuvši na vrijeme izučavati mađarski jezik. Vidio je Stipančić da su zahtjevi Mađara da se u civilnom dijelu Hrvatske zamijeni službeni latinski jezik mađarskim, neutaživi, i bio je siguran da će Mađari svoje naume sjajno provesti. Tko da im se u Hrvatskoj opre - pa i čemu? Narodna samosvijest Hrvata bila je mrtva kao i misao da bi se staro kraljevstvo hrvatsko, komadano i zakopano kroz vjekove, moglo pridići već ikada u život. Istom u ovom dijelu Hrvatske što je sačinjavao Vojnu granicu, oprijet će se Mađarima vojnička oblast, a to sada nije bilo u račun Stipančićevom umovanju: pod vojničkom vlašću ne bi se Juraj mogao dovinuti nikada onome što je on o njem snivao.

U gradu bio je čovjek koji se osobito u posljednje vrijeme odlučno digao proti vojnoj upravi, sakupljao građane i uvjeravao ih da je sada zgodan čas te zahtijevaju da se grad pripoji k građanskoj Hrvatskoj. Taj je čovjek bio Stipančićev daljnji rođak, kanonik Vukasović. S njim se nije doduše već dugo gledao, izvan koliko je slučaj i pristojnost zahtijevala; no sad mu se činilo uputno da stupi i on u Vukasovićev tabor. Doduše Vukasović je imao na umu neke ciljeve kojih Stipančić nije shvaćao: on je govorio o velikom, Napoleonom zasnovanom kraljevstvu Ilirije. Stipančić u svem Vukasovićevom pregnuću htio je vidjeti samo naviješten rat protiv vojnoj upravi a u prilog Mađara; ta Napoleon je pao - a s Napoleonom pala je i Ilirija. Stipančić je računao za se: mislio on da će svojom zaslugom, dođe li do razvojačenja grada, upozoriti buduću vladu na svoje porodično ime i utrti sinu gladak put do velikih časti. Osjećao od toga opet svoj gordi ponos kako se samo svojim bistrim umom i velikim znanjem uzvisuje nad domaće plemiće i patricije kuruzare i vinare. Gledao ih je nisko pod sobom, jedne kako se kao ugaženi crvi savijaju pod samovoljom magistrata, a druge, koji su poput njega trošili za život staru glavnicu ali bez njegovog dalekoga pogleda u budućnost, nemoćne, kako ustupljuju malo-pomalo u ruke tuđinaca zgrade, brodove i trgovinu svojih otaca.

Dotle je trpjela Valpurga poradi Lucije često neiskazane muke. Luciji se htjelo života i slobode, njezina je duša hrlila neobuzdano za probuđenim osjećajima djevojačke sreće što se rađala iz njezine mladosti. Ona je već razumjela muške oči što su se otimale za njom i živjela u neprekidnom čeznuću da bude viđena među prvima. Njezina se mladenačka fantazija razmahala i nada u djevojačku sreću porasla navlastito od nekog vremena pokle je naime svakih osam dana dobivala poštom iz grada po jedan kaligrafski ispisani Petrarkin sonet pod kojim bi pošiljač nacrtao strelicom probodeno plamteće srce i oko njega vješto na način monograma napisao slova: M. T. - Badava je ona mučila svoju pamet da odgoneta taj potpis i dozna pošiljača. Isprva je sumnjala da se iza tih slova htio sakriti auditor Friedman na čiju je naklonost imala pravo zaključivati; no na koncu bude joj svejedno tko bio, bio. Njoj je bilo dosta sreće od snažnoga čuvstva što se rađalo iz uvjerenja da je ljubljena, da jest neki muškarac kojega može da zanese njezina ljepota, koji čezne za njom, kako i nju nose želje mlade duše iz tihe i mračne njihove kuće u svijetli svijet.

I koliko je to njezino čeznuće za odličnim društvom i zabavama što bi ih sad građani a sad časnici davali, bilo neobuzdano, opet ga je neumoljivo sapinjala tvrdokorna vlast oca. Nije htio ni da čuje za kakove izdatke na njezina odijela i gdjekada upravo surovo uskraćivao i neznatne troškove što bi ih za nju mati od njega tražila. Da uskrati novac, on bi našao sto razloga i napokon predbacivao Valpurgi da je iskvarila to dijete puštajući mu preko očevoga znanja koješta na volju. - Htio je pako da Lucija boravi u njegovoj sobi te mu čita, a on je podučava, kako bi tvrdio, u onome što će joj danas-sutra vrijediti daleko više nego misli na kojekakve ludorije što ih može da zamisli ženska ispraznost.

Nelijepo, zlobi nalik čuvstvo proti ocu mučilo bi gdjekada Luciju, a to nije mogla da zataji ni njemu ni majci. Izravno mu toga dašto nije smjela reći; ali je Stipančić pogađao da je njezina pokornost i uslužnost prema njemu usiljena. Majci pako nije skrivala to svoje čuvstvo napram ocu; kad bi joj rekla da otac želi neka dođe u njegovu sobu, smračila bi lice:

- Idem kad moram. Ali da znate kako mi teško teku časovi u očevoj sobi, vi me ne bi nikada gore slali.

- Vidiš, Lucijo, a on želi samo da s njime razgovaraš.

- Ja ne umijem da s njime razgovaram.

- Zašto si takova? I otac se na te tuži da sjediš uza nj kao tuđa i samo ga mučiš svojom upornom šutnjom.

- Velim vam, kad sam sama uza nj, meni su svezana usta. Što bih s njime govorila, kad zna da mi nije pravedan? Zar nisam odrasla pa i danas još zatvorena u ovim tamnim sobama kao u samostanu? Neka pogleda moje vršnjakinje kakvi im je život, pa će vidjeti govorim li pravo.

I Valpurga je bila o tom uvjerena, ali je htjela da Luciju priljubi ocu, jer on je još uvijek najranije njoj spočitavao da nije umjela dati Luciji odgoja te nema u sebi nikakvih nježnijih osjećaja već je odrasla divlja i surova kao gorštakinja.

Međutim je u gradu stao kipjeti kvasac, počele izbijati vidljivo priprave za budući izbor dvaju zastupnika u sabor. Glava pokreta, kanonik Vukasović, bio je uman čovjek, od prirode bogato nadaren, a naukom prosvijetljen, te ne samo porijeklom i imenom nego i duhom svojim pravi narodni aristokrat. On je brzo shvatio pokret što ga je u Zagrebu uz grofa Draškovića pripravljao Gaj. Nove vijesti iz Zagreba trgoše mu živo dušu. Činilo mu se da je već o tom i baš tako i on sam mislio, da je tako šta što su propovijedali Drašković i Gaj smatrao već otprije sam svojom dužnošću, ali kao da nije umio podati jasnoga oblika, vidljivoga života tome što je u njegovoj duši gotovo živjelo. - Rodni grad činio mu se zgodno tlo gdje bi mogla odjeknuti snažna jeka glasovima iz Zagreba: narod čil, duševno bodar i bistar - ne po mrtvoj knjizi njemačke škole koja već od dobe centralističkih težnja države nije priznavala hrvatsku dušu - nego prosvijetljen u borbi s velikim a prevarnim elementom što mu oplakuje tvrdu obalu i u saobraćaju s lukavim tuđincem s kojim je trgovao i ratovao od vjekova. - Živu duhom, učenu, a poletne fantazije, bilo je Vukasoviću da proplače gdjekada nad obijesnom bahatošću tuđe vlasti koja je sputala Hrvata u okove i otimala mu uspomenu na prošlost i na narodno ime. Vidio je da je pogašena luč narodne svijesti, da naraštaj zaboravlja narodni ponos, da je domaći jezik stjeran u neugledne kuće domaćih porodica i u masu naroda koja svojom sudbinom niti može niti umije upravljati; a sav život što se još javlja da nije nego borba za kruh, za čast i vlast. Pod takovom ogorčenošću svoje duše on je požalio bio pad Napoleona i razbijenu ideju da se obnovi Ilirsko carstvo. Njegove nade u budućnost svoga naroda kao da htjedoše propasti s tim carstvom što je palo poradi nezasitljive svojatačke pohote velikoga imperatora prije nego je bilo rođeno u život. Propadale mu nade, jer već nije mogao pomisliti - izim providnosti - ljudsku moć koja bi spasla ime i život hrvatskomu narodu. Staro hrvatsko kraljevstvo bilo je raskomadano u toliko krpa, oteto mu ime, uspavana spomen na prošlost. Srodnici u koje bi mogao uprijeti oči bili su sami skoro na umoru: jedne onamo raspinjao Turčin, a drugima pripaljivala smrtnu svijeću nezasitna Germanija. Neutješno gledao je pred sobom skoru propast svoga naroda čijom mladom i svježom krvi pomlađuje svoje srce tuđinac. - Tad dopre do župnoga dvora senjske prvostolne crkve prvi sijevak zagrebačkoga "osvita" pa trgne dušom i zaigra srcem umnoga popa Vukasovića. - Budimo se! - klikne on i bude mlad kao da je pred pojavom mladoga Gaja zbacio sa sebe teret dugih godina. Sad nema žrtve koju ne bi mogao podnijeti, mišljaše on i ćutio je da bi mogao i on u jednoj ruci s mačem a s propelom u drugoj stati na čelo svoga naroda i udariti na njegove tlačitelje.

Od sabora mnogo se nadao po onome u što su poslanike naroda upućivali svojim brošurama Kušević, Derkos, i grof Janko Drašković. Mislio je da bi i ovaj kraj Hrvatske, potopljen morem njemačke vlasti i samovolje, mogao odrješito pokazati da je živ, a napose starodavni grad Senj da bi morao biti među prvima koji će iz ovih krajeva donijeti glas: - Računajte i s nama, živi smo i mi, ranjeni doduše, ali živi! - I čisto je vidio kako s jednakim takovim glasom hrli narod s kranjskih planina, iz ravne Slavonije i Srijema, iz kršne Dalmacije, junačke Crne Gore, tužne Bosne i Hercegovine i smrtno ranjene Srbije - leti k jednomu ognjištu, svi kao sinovi jedne majke šire ruke, u lica se ljube i klikću od radosti što je jednom snagom zahvatila svu ujedinjenu narodnu dušu: našla se eto opet braća na jednom starom domaćem ognjištu! Milijun srdaca zaigralo od te slavne radosti, složne ruke dižu opet stari dom u vlastitoj domaji, što ga za sva već vremena ne može da sruši nijedna ljudska sila.

Nametalo mu se od sebe pitanje: tko će od domaćih ljudi u to varno doba znati i htjeti da dostojno zastupa grad u saborima?

Od građanstva nije mu moglo oko ni kod kojega zapeti. Ljudi dobri, mnogi od njih i darovit čovjek ali bez svih drugih uvjeta da u to važno doba stupi kao branitelj prava cijele zemlje. Njih je bilo lako potaknuti "proti sablji" - kako se onda govorilo - ali samo napomenom materijalne štete grada, nepravednog posvajanja gradskih dohodaka, sprečavanjem slobode trgovine i još tako šta. Takovim barutom dao bi se potpaliti i njihov ponos. Ali ushit za višim narodnim idealima, narodnu svijest koja bi obuhvaćala jedinstvo svega naroda povlačeći svoje korijenje u čvrsto i plodno tlo narodne prošlosti - to je Vukasović tražio badava, kao što je to bilo onda badava tražiti po cijeloj zemlji. Izim kojega svećenika u gradu i umirovljenoga majora Ćolića, tko se zanimao za ono što se pripravljalo u Zagrebu? Došlo je to dakako građanima do ušiju, ali došlo kao nejasni i nerazumljivi zvukovi izdaleka.

- Dižu se tamo u Zagrebu! - rekao bi tko od građana kod čaše vina kao da se govori o kakvom oružanom i možda čak obijesnom ustanku u dalekoj, jedva po imenu poznatoj zemlji i narodu. Hrvatskom narodu bile su potrgane sve veze po kojima se mogao osjećati potomkom i jedinim zakonitim baštinikom slobodnoga i slavnoga nekada kraljevstva hrvatskoga.

Ni patriciji ni plemići nisu bili bolji od svojih sugrađana. Vlast ih je tuđila rođenomu narodu dižući im ugled u redovima sebi prijatnih ljudi, te im od tog gospodskoga položaja bijahu zaslijepljene oči. Nije već bilo u njima snage da se krijepe mišlju na moć narodnoga jedinstva i onda opru navaljujućoj bujici tuđinstva. Od ponosnih svojih otaca, junačkih vođa i glavara grada bijahu se izrodili u skutonoše oblasnika koji su im dijelili milosti i časti. Zapostavljanje narodnoga jezika, ljubav za tuđe, dolazilo to iz Njemačke, Italije ili Francuske - i težnja da budu u volji i bliže onima koji su kruto držali u ruci vladu nad gradom, bilo je, mislili oni, u savezu s pojmom nobilita, kako su sebe u ispoređivanju s građanima "bez imena" zvali.

Među rijetkim iznimkama u tim višim redovima domaćih ljudi koji su bili za narod mrtvi, digao se pred Vukasovićevim očima iznad sviju umirovljeni major Josip pl. Ćolić. U njemu još nije bila umrla svijest o staroj tradiciji dugovjeke njegove porodice ni misao na zasluge po kojima se ona u borbi umom a i mačem s narodom i za narod digla do plemenštine, ugleda i bogatstva. Sjaj sablje nije mogao da mu zabliješti oči, ropsko gospodstvo, ovisno od tuđe samovolje, nije moglo da u njem utrne ponos na ime i ugled Ćolića. Gledao je često s Vukasovićem sažalno na izrađanje domaćih plemenitih obitelji, kako jedne tonu u moru svenjemačkoga gospodstva, druge filistarskom nadutošću rasteplju staru imovinu, a obje slijepo i nemoćno padaju u ruke onima kojima bijaše cilj da pogase idućim naraštajima i posljednje svjetlo što je bacalo svoje zrake u snažnu, krvavu, ali mnogo puta slavnu prošlost njihovih otaca.

- To je jedan, a vrijedi za sve druge! - reče zadovoljno sebi Vukasović, ali mu naglu radost odmah potamni briga. Hoće li htjeti Ćolić u sabor s programom što se, naravno, kosi s intencijama postojeće vlasti? On je umirovljeni major, odnedavna gradski sudac, u javne se poslove nije dotada gotovo nikada pačao premda je bio držan i od vlasti i od građana prvakom grada. Hoće li se dakle dati u odlučnu borbu za ovo što s Vukasovićem nosi u duši pokle su prvi glasovi javili iz Zagreba što se tamo sprema? Hoće li imati pouzdanja u borbu uspavanoga, rastrganoga naroda bez inteligencije i bez probuđene svijesti proti pohlepnomu, a jakomu neprijatelju - u borbu mrava proti gorostasu? Ako bi se i pouzdao u pobjedu poradi pravičnosti, neće li on, tankoćutan aristokrat, navlastito pokle se dao izabrati u javnu službu grada, povući po srijedi rečenicu: Noblesse oblige?

Kanonik je gotovo klonuo duhom. On je sam odlučio, zanesen glasovima iz Zagreba, da će se izvrći svetoj doduše ali u to doba vrlo gorkoj dužnosti da brani narodu pravice na koje je sam narod već zaboravio. Odlučio se ipak izvrći pogibelji da ga jaki protivnici ismiju kao patuljka i slavnije pokopaju u zametku ideju kojoj su se prve zrake svjetla dolazećega iz Zagreba tolikom mukom probijale kroz mrak što je pritisnuo hrvatske zemlje; odlučio je da pored borbe i tereta zastupnika naroda doprinese za uzvišenu ideju i tu žrtvu što će se odreći novčane odštete koju bi mu kao svomu zastupniku morali po carskoj odredbi plaćati sami građani. U velikom zanosu duše njegove se oči, koje su rado gledale ušteđeno srebro, nijesu ovaj put dale zabliještati njegovim sjajem.

Ali tko će mu dakle biti u saboru drugom? Vratio se doduše nedavno kući iz škola i putovanja mladi plemić Marko Dragančić de Drachenfeld. Bio je uman i ozbiljan momak od dvadeset i šest godina, a zanio se za idejom ilirizma od prvoga časa kad je čuo o njoj govoriti onolikim žarom i uvjerenjem kanonika Vukasovića. Ali, na žalost, na nj nije mogao Vukasović računati jer mladi Dragančić, rođeni Senjanin, nije razumio ni jedne riječi hrvatski. Mati mu je umrla kad mu je bilo devet godina, a otac, koji se nije htio drugi put ženiti, dao ga odgojiti vani.

- Eto mi nemamo već ljudi da se bore za naš opstanak, nas je ostavio bog! - kukao Vukasović gledajući očajnim beznađem u pustu, mrtvu masu živoga naroda koji ne zna podići svojih očiju više nego onamo otkuda dolaze časti i novac...

Napokon pokuša nagovoriti Ćolića - ali kako se i bojao - badava. Nije mu pače Ćolić mogao ni svjetovati koga će birati drugim zastupnikom, te napokon zaključe obadvojica da će pisati ravno grofu Draškoviću u Zagreb neka im on preporuči svoga čovjeka koji će u duhu njegovih ideja uz Vukasovića dostojno zastupati grad na saboru. Vukasović se nerado dao na to nagovoriti; on je mnogo držao do toga da se pokaže kako u hrvatskom narodu i ovoga kraja ima žive svijesti i naobraženih rodoljuba koji shvaćaju borbu za narodna prava i budućnost; to će, računao on, dobro djelovati na duhove i po ostaloj zemlji, te će narod sve većim pouzdanjem poći u naviještenu borbu. Već je on bio i složio pismo na Draškovića, kad se dogodi nešta drugo.

Priprava za predstojeće izbore, a navlastito utjecaj Vukasovićev i njegovi neprestani dogovori s građanima nisu dašto mogli ostati magistratu tajnom. Pala je sumnja o vjernosti prama postojećoj oblasti najprije na one patricije koji su tu čast stekli za kratke vladavine francuske. Da se u prvi mah polije hladnom vodom sve živahnije zanimanje građana za Vukasovićeve osnove, dođe iznenada od generalkomande iz Zagreba odredba da se izbori patricija koji su pod francuskom vladom još godine 1810. obavljeni, proglase ništetnima, i to s razloga što tada izabrani patriciji nijesu pravodobno uplatili taksu od dvije stotine carskih forinta u zlatu, kao što to gradski statut od godine 1755. određuje.

Zatim neka se na osnovu rečenoga statuta provede novi izbor ne samo izumrlih nego i onih patricija koji će po rečenoj naredbi generalkomande tu čast izgubiti; o građanima pako koji se budu za tu čast natjecali, neka se generalkomandi prije izbora pošalje strogo sastavljen popis koji će izim običnih navoda o stališu, rodnom mjestu, vjerozakonu i dobi kandidata sadržavati također pomno sastavljenu ocjenu njihovog političkoga držanja, druženja i navlastito sud o njihovoj privrženosti prama postojećim oblastima. Odredba je djelovala. Mnogi koji su bili živo prionuli uz Vukasovića, ohladnješe najedanput, stadoše pače izbjegavati svaki dodir s Vukasovićem i s njegovim ljudima. A tadanji gradonačelnik, major Benetti, nije baš birao sredstva proti Vukasovićevim pristašama. Andriji Bukovčiću koji je nešta nelijepo bio oslovio u gostioni alla citta di Trieste Vukasovićeve otpadnike, oduzeo je bez svake istrage pravo javnoga mešetarenja od česa je starac, pokle je more ostavio, sa dvoje još neopskrbljene djece živio.

- Eto - govorili na to građani - što mi možemo kad im je sve u rukama? Ludo je da se oblastima zamjeramo dižući se golom rukom na sablju.

- Dašto - rekli bi drugi - izgubit ćemo i ovo što imamo ako se damo voditi od Vukasovića za kojega se bome zna da nije bio nikad lijepo gledan od magistrata.

A bilo je i takovih koji su vjerovali i sumnjičenju proti Vukasovića: - Bog zna, što se nada dobiti pop. Nije on samo tako stao da ucka građane protiv gospodi, a on nema šta izgubiti; popovski ovratnik ne može mu skinuti ni papa.

U to vrijeme iznenadi Vukasovića posjet daljnjega rođaka Ante Stipančića. Nije ga u svojoj kući vidio više od dvadeset godina, a izim običnih upita za zdravlje - kad bi se sreli - nijesu njih dvojica kroz toliko vremena uopće jedan s drugim razgovarali. Iza prvoga iznenađenja pomisli Vukasović: - Došao je da mu uzajmim novaca...

Pronicavi kanonik koji je umio zanjušiti u svaki sljednji kutić grada, znao je u dušu Stipančićevo stanje. On se mnogo zanimao za imovne prilike svakog poznatog čovjeka. Za Stipančića je znao da je iza oca naslijedio doduše lijep imutak, ali da je veliki dio toga zarajtao još prije ženidbe klateći se i živeći gospodski kojekuda po svijetu. Valpurga mu nije donijela gotovine ni groša, a sin je po Beču, Londonu i Parizu rastapao što je iza tolikih troškova i ludih svojeglavih spekulacija ostalo. On se više puta bojao da će mu jednom Stipančić doći kao rođaku na vrata s molbom neka mu uzajmi novaca. Za takav je slučaj bio zaključio dati odlučni odgovor: - Nemam - jer ih Stipančić ne bi vratio nikada. K svemu tomu došli su mu nedavno do ušiju glasovi što ih je neki domaći sin, sveučilišni đak u Beču, kući javio da je Stipančićev sin Juraj potepuh koji je skroz zanemario nauke. Pokle mu otac od nekoga vremena neće da šalje traženih novaca, on da se dao u društvo s nekom propalom djevojkom, te njih dvoje, jedno s guslama a drugo s gitarom u ruci, obilaze bečke krčme i kavane gdje pjevajući i svirajući služe novac da žive.

S obzirom na sve to stao se Vukasović odmah iza pozdrava sa Stipančićem tužiti na magistrat koji neće da mu dozvoli troškova ni za najnužnije popravke na župnom dvoru, te mu ne preostaje nego da sa znatnim vlastitim troškom popravi svoj stan barem toliko da ne mora pod kišobranom spavati.

- Došao sam k tebi, reverendissime, da se u nekom pitanju sporazumijemo - prekine ga nestrpljivo Stipančić koji je isprve pogodio misli kanonika.

- Izvoli - reče mu Vukasović i omjeri Stipančića izvjedljivim pogledom.

- Ti si se, reverendissime, postavio na čelo naše beskonačne borbe proti magistrata. To je plemenito od tebe, a ja, ja sam ti, ako me primaš, došao nuditi svoju pomoć. Hoću da budem uza te.

Vukasović nije mogao da ne trgne uvis glavom i da ne pogleda oštrije nepovjerljivim okom Stipančića.

- Ti se, reverendissime, izvolijevaš čuditi. A zašto? Ta vidim i ja da su na putu svakomu boljku ovoga grada. Ti ćeš znati da im ja baš nikada nisam prijateljem bio, znala je često i meni dodijati njihova petljanija... Ti bi mogao pomisliti da sam se ja na otvoren rat proti njima odlučio možda iz osvete iza posljednjega izbora gradskoga suca. Ne daj bog! Svud se burka u carevini, sabori bi mogli mnogo učiniti ako bude tamo ljudi. To je moje uvjerenje. Ti želiš u sabor, a ja sam ti došao ponuditi svoju pomoć.

- To me ne iznenađuje od tebe, ja sam uvijek govorio o tebi kao o čovjeku rijetkih vrlina - reče mu Vukasović, a mislio je, dok je govorio, i na stupicu što mu je možda došao njegov rođak podmetnuti.

- Ogorčio me i postupak magistrata proti čestitomu starcu Bukovčiću prema kojemu sam upravo nagovorom one gospode, kako znaš, nelijepo radio. Žalim to, vrlo žalim, želim popraviti osobito sada kad mu je Benetti napravo nazdravo oteo pravo javnoga mešetarenja od česa je starac pošteno sa svojom obitelji živio. Ja ti nudim svoj glas za prijedlog da se Bukovčić digne na patricijsku čast - i uopće računaj da sam s tobom i uza te što god u pitanjima javnoga i političkoga života našega grada poduzimaš.

Kanonik se zamisli:

- To je tvoja odlučna volja? - upita onda mirnim i važnim glasom Stipančića.

- Ja sam star čovjek, što radim, radim promišljeno.

- Ako je tako - reče Vukasović živo i ustane sa naslonjača - tebe mi šalje sama providnost. Evo, da ne duljim: Sam si spomenuo, da nam se zemlja sprema na novi pokret, sam uviđaš da ne smijemo ni mi spavati dok drugi rade. Slijedeći izbor saborskih zastupnika ovoga grada pokazat će ako smo ljudi koji se ne damo mrtvo kretati po zapovijedi tuđinca. Znaš li šta je? Građani šalju mene u sabor, a uza me budi im zastupnik i ti.

Stipančić se zagleda u Vukasovića. Lice mu bivaše sve vedrije, pogled veseliji, dok mu je duh očevidno zabrodio nekamo daleko.

- Ti krzmaš? - reče mu Vukasović.

- Misliš li da bi mene htjeli građani birati?

- To je moja briga.

- Primam - reče odlučno Stipančić i prihvati pruženu kanonikovu ruku.

- Tako. Izvukao si me iznenada iz neprilike, jer što da ti tajim, ja nisam mogao naći u gradu sebi druga. Mađari su razmahali svoja krila, u požunskom saboru doći će pred prevejanim političarima do raspravljanja o vrlo važnim pitanjima, možda o hrvatskom "biti - ne biti".

Na ta pitanja mislio je i Stipančić, ali, dašto, na svoju. On se već ovaj čas zanio slavnom mišlju da će Požun biti prvo mjesto odakle će ime Stipančića početi da se diže u doličnom sjaju u svijet. Još isti dan pisao je on Jurju da je došao pravi čas te položi rigoroze, jer će biti lako doskora prilike da ga predstavi mađarskim magnatima i mogućnicima u Požunu.

Vukasović je međutim radio dan i noć da stupi pripravan i, koliko je samo moguće, s uređenom vojskom u borbu s magistratom otkle se svako gibanje u gradu, što se imalo ticalo predstojećih izbora, pratilo s najvećom pomnjom. Desna ruka bio mu je u sabiranju podataka proti vojničkoj oblasti sudac Ćolić, među građanstvom radio je za nj Andrija Bukovčić, a raspaljivao je narod i neki Martin Tintor, mladić od devetnaest godina, koji je bio pisar u magistratu ali ga major Benetti otpustio iz službe pošto se nije htio pokoriti njegovoj odredbi da ne čita po krčmama Kačića i Vitezovićevu kroniku u kojoj je bio mnogi slavni i junački čin starih Senjana ubilježen. Sad je na radost i čudo Valpurgino posjećivao često Stipančića kanonik Vukasović i znao s njime u sobi čitave sate proboraviti.

Kod prvoga posjeta čuo mu je Stipančić krupni bariton kad je živahno razgovarao dolje s Valpurgom. Ona ga je dopratila sama u gornji kat skroz do muževe sobe.

Vukasović je bio Stipančićev vršnjak, ali je izim bijele glave sakrivao dva desetka svojoj dobi. Kad se Stipančić - zlovoljan gotovo neprestano u kući što poradi Jurjeva otezanja s ispitima a što poradi Lucije kojoj ponosnu ćud nije mogao nikako po svoju svinuti - tužio na boležljivost, vikao je kanonik svojim ponosnim glasom koji se čuo čak na ulicu:

- Ne daj se! Nismo doduše više ono što smo bili pred dvadesetak godina, ali nismo ni nemoćni starci kakovim hoćeš da se gradiš. Što je to, molim te, šezdeset i pet godina? Tvoj je otac doživio devedesetu i još osam dana prije smrti pjevao o mladom vinu. A moja pokojna mati išla je okrabuljena plesati "štajer" kad je bila u našoj dobi. Potekli smo od jakih panjeva, a ta boljetica, to je samo vrenje i čišćenje sokova u proljetno doba. Vidio sam dolje tvoju Luciju - krasno je izrasla i, per Bacco, fina djevojka, prava Domazetovićka! Ljepotom se bacila na majčin rod. Koliko će joj biti godina?

- Šesnaest - sedamnaest - osamnaest - tako nešto. Bome da ne znam sam pravo, no o tom će joj već točnije voditi račune mati. - Svakako doba gdje otimlju mah kojekakve misli. Moraš biti spreman da će ti je najednom tko odvesti, a njoj, rekao bih, ne bi bilo žao. Ima očeve zaljubljene oči, samo u potenciji, jer su njezine crne pa sijevaju kao vatra.

- Molim te, reverendissime! - mahne Stipančić rukom sa smiješkom na licu.

- No, no! Zar nijesmo skupa mladovali? Pa nije, mislim ni Valpurga bila starija kad si je uzeo. A Juraj? Kako Juraj?

- Ovo proljeće svršava... Mnogo mu je otelo vremena učenje mađarskoga jezika, ali sad je svladao i to.

- Mađarskoga? - Vukasoviću se smrači lice. No dalje nije o tom govorio. Taj oblak na Vukasovićevu čelu nije izbjegao Stipančiću, a bilo mu je, dašto, i neprilično razgovarati o Jurju. Muk što je prekinuo živahan Vukasovićev govor, nije umio ni sam kanonik brzo svladati. Po glavi su mu išli stihovi iz pjesme, što ju je nedavno od mladoga Štoosa na dar u rukopisu dobio: Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati! Da ih sada cituje Stipančiću? Nipošto. Možda su u svem gradu bila još kakva petorica koji su razumjeli Štoosov uzdah. Prijeđe zato ravno na razgovor o pripravama za izbor.

- U magistratu su se uzvrpoljili - reče on veselo. - Evo najnovije vijesti: rezervat gospićkoga generala na našega majora načelnika Benettija.

- Rezervat? - upita Stipančić, dok mu je kanonik pružao jedan od dvaju spisova što ih je izvadio iz svoga elegantnoga crnoga kaputa: - A kako je bijesa tebi u ruke došao Benettijev rezervat?

- Major ga je sam dao potajno razglasiti. A nije teško pogoditi zašto. Tu general govori o nekojim tobože markantnim licima u gradu, a Benetti širi po gradu vijest da se među tim licima nišani na prvom mjestu na me. Mene opisuje kao kakovo strašilo te njegovi ljudi viču naglas: "Zar ste poludjeli? Puštate da vas vodi čovjek koji će vam upropastiti grad i rinuti ga u carsku nemilost!" Sjećaš li se naime kako sam se nekom zgodom izrazio bio da žalim što je pao Napoleon i mi se morali povratiti pod Austriju. Eto, to je to strašenje kojim grme poradi mene ljudima, a ljudi ko ljudi, vjeruju i viču: "Ne slušajte toga popa koji će nam eto upropastiti grad." Ostalo naći ćeš u rezervatu.

Stipančić uzme spis i stane pozorno čitati kako gospićki general nalaže majoru načelniku neka kod predstojećega izbora dvojice poslanika u ugarski sabor isposluje da taj izbor bude povoljan i naklon duhu postojeće vojne uprave. U tom smislu neka mudro upliva na senjske plemiće, patricije i građane. Ako se pak vidi da građani nisu voljni birati zastupnike poćudne postojećoj oblasti usprkos svoj mudrosti i opreznosti majora, neka to bezodvlačno javi generalu u Gospić da sam u tom poslu u Senj sađe. A tako i za slučaj da se pri dogovoru o izboru pokažu nemirni duhovi te bi zaprijetila pogibao da će izbor protivan duhu opstojeće vlade izaći, neka se to generalu bezodvlačno po glasonoši javi. - Ovo vam javljam - završuje pismo - s pouzdanjem u vaš mudri i obzirni postupak. Svaki spis i vijest što bi se izbornih posala bilo izravno bilo neizravno ticala i što bi je s koje god strane dobili, imate mi najbržim putem u izvoru ili u prijepisu dostaviti.

Kad je Stipančić pročitao, slegne ramenima i vrati kanoniku spis bez jedne riječi.

- Benetti je digao na me kuku i motiku - reče Vukasović - a budi dašto sada i ti pripravan na to. Neki mi ljudi prate svaki korak kao sjene. Dvojicu od tih uhoda poznam u glavu: jedan je moj nezahvalni rođak Fabijan Martinčić, a drugi Ferdo Scimiotti, obojica poznate propale pijanice. Scimiotti me je korak na korak pratio i sada evo sve do tvoje kuće, a kladio bih se da već izvješćuje Benettija kamo me je vidio poći.

- Pa zar radiš što nepošteno? - upadne mu u riječ Stipančić.

- Da, ali Benetti drži naš narod već toliko palim i nevrijednim te nam ne može niti u misli priuštiti ono što o Nijemcima drži visoko: da jedan narod ne smije gaziti prava drugoga naroda. Glas pravice što po božjoj volji u svakom ljudskom srcu odjekuje, u njima je, kad se nas tiče, umro.

Stipančić je kimao sporazumno glavom.

- Borba nije samo naše pravo - nastavi Vukasović - nego i naša dužnost. Da se ne borimo, s pravom bi nas oni smatrali rođenim robovima.

U tom je tonu kao da podučavao Vukasović Stipančića, a onda stao da razvija i uži program kojim će njih dvojica stupiti pred svoje izbornike. On otvori drugi spis.

- Ja sam to napisao s Ćolićem u obliku predstavke građana na požunski sabor, a ti imaj dobrotu pa pomnjivo slušaj da onda, ako što nađeš, ispravimo ili nadopunimo.

Kanonik se namjesti k svjetlu i stane čitati lagano i jasno svoj spis. Kod svake bi alineje stao i pogledao dugim pogledom Stipančića koji je mučeći odobravao, kimajući samo prama Vukasoviću glavom.

Spis je glasio ovako:

"Prejasni nadvojvodo i kraljevstva palatine, uzvišeni proceres i slavni stališi i redovi!

Prošlo je stoljeće i više što je slobodni i kraljevski pomorski grad Senj, potišten graničarskim vojnikom, molio pomoći u pojedinim saborima kraljevstva. To dokazuju i stvoreni već u tom pogledu članci mnogih sabora, ali grad nije još dosada doživio nimalo uspjeha od tolikih spasonosnih zakona i tolikih previšnjih uvjeravanja: vojništvo ne samo što ne miče rukom da suzbije nevolje građana, nego godinu za godinom, dapače dan za danom, grne nepravdu na nepravdu; njegova se vlast već toliko protuzakonito razmahala, te gradu nije preostalo ništa do praznoga imena.

Mislio je unesrećeni grad senjski da će saborskim člankom 60. od godine 1779. biti ublažene ljute rane njegove bar ponešto time što se u tom članku nalaže izvršivanje članka 56. od godine 1741. Bili su zbilja imenovani godine 1792. povjerenici iz građanskog i vojničkog stališta da taj zakon provedu. No povjerenicima iz građanskog stališa uskraćivale su se dnevnice i rad im odgađao sve dotle dok se uslijed nastalih ratnih vremena nije moralo povjerenstvo razići.

Da se iza toliko jadnih vremena već jednom uspostavi stari ugled ovoga grada, odlučili smo se uteći zaštiti vaše kraljevske prejasnosti, uzvišenih plemića i redova te u najdubljoj poniznosti zamoliti:

1. da se za provedbu članka 60. godine 1779. još u postojećem zasjedanju sabora imenuju povjerenici sa dnevnicama iz državne blagajne i da se bezodvlačno na lice mjesta upute. Povjerenici imaju se birati samo iz građanskoga stališa, jer vojnici, proti kojima je povjerenstvo upućeno raditi, ne mogu imati u tom povjerenstvu mjesta;

2. dok bude povjerenstvo radilo u pogledu teritorija otetog gradu po vojništvu još 1741. godine, neka se grad Senj, još za ovoga saborskoga zasjedanja povrati u svoje povlašteno stanje, neka se svaki upliv i vojnička jurisdikcija odstrani i neka se te stare povlastice grada snova javnim zakonom utvrde;

3. neka se gradska blagajna oteta vojništvom s pripadajućim kamatima gradu povrati, a neka se vrati i utvrdi gradu i staro njegovo pravo: birati svoje poglavarstvo, patricije i građane."

Vukasović spusti na koljena spis i pogleda Stipančića:

- Što veliš, Ante?

- Sporazuman sam - reče Stipančić.

- Ja i ti potpisat ćemo dašto na prvom mjestu, a u ime naših izbornika evo već Ćolićevoga potpisa. Širokom obrazložbom tih triju točaka namislio sam da stupimo ti i ja pred izbornike. Mi smo, kako vidiš, naumice izostavili sve što se tiče šire politike. Množina nas ne bi razumjela, a Benettiju bi samo dali u ruke oružje protiv sebe, jer bi nas on i njegovi ljudi proglasili buntovnicima. Građani su ljubomorni na svoja izgubljena prava i propalu trgovinu: to će podjariti i mlohavije da budu s nama, a u saboru će nam se otvoriti polje i biti prilike da radimo kao Hrvati i preko kruga njihove instrukcije. Mislio sam ja i na to: ti znaš da naputak svojih izbornika za naše saborsko djelovanje moramo u smislu carske naredbe poslati na uvid generalkomandi u Zagreb. Da nađu tamo što političko s čime se ne slažu, pravili bi nam neprilike. Slažeš li se sa mnom?

Stipančić je samo kimao glavom i mislio kako se voda lijepo navraća na njegov mlin.

- Za nedjelju sam sazvao - nastavi Vukasović - k sebi nekoliko viđenijih građana na dogovor. Moraš naravno doći i ti... poslije večernje oko pet sati. Tamo ću razložiti opširnije svoj program te se ne bi poslije našlo ljudi koji bi mogli spočitavati da sam zlorabio njihovo povjerenje. Ti ćeš međutim na osnovu ovoga spisa sastaviti podulji govor, a izbornike mislim da pozovemo za desetak dana na okup. Tamo ćeš ti govoriti. Naravno, najviše moraš spominjati naše stare pravice i materijalnu štetu što je trpi grad. Šta ćemo - to je za njih "nervus rerum gerendarum". Govori dašto i o slavi ovoga grada, o vjernosti caru i zaslugama za carstvo. Ubilježi to sebi.

- Još ću te na nešto upozoriti - nastavi kanonik pošto je Stipančić prestao bilježiti. - Borit nam se s vrlo lukavim a i s vrlo jakim protivnikom čija se moć digla od samih naših ljudi. Izrabljuje proti nama sve što god mu dođe u prilog: tu laska, tu obećaje, tu dariva, tu se grozi, a tu kazni. Računa sa svim ljudskim slaboćama, a ima doušnika, na žalost domaćih sinova, koji su Benettiju u svojoj niskoj službi odani i točni. On znade do jedne riječi sve što se gdje govori. Major se Benetti u svojoj revnosti i prenagljuje. Upotrijebit ćeš i to u svom govoru kao agitaciju proti njemu da oživiš mrtve duhove. Ima ta neki mladić po imenu Martin Tintor. Svršio je šest gimnazijskih razreda. Koliko se čini, nije dječak svojim duhom nikakav lux mundi, ali dobar i pošten. Otac mu je bio zidar i pao s krova neke kuće kad mu je taj jedini sin svršio šesti razred. Stari je ostao živ, ali nesposoban za posao. Dječak nije mogao nastaviti nauka da bude, kao što su roditelji najviše dašto poradi sebe željeli, pop, te ga uturaju nečijim zagovorom u magistratsku pisarnu sa pet forinta mjesečne plaće. Od toga je u svojoj kućici živjelo sve troje. Pokle se razmahala ova naša borba proti magistratskoj gospodi i začele priprave za budući izbor saborskih zastupnika, stao mladić uz nas. Čita ljudima senjsku historiju iz Vitezovićeve kronike, kako su stari Senjani ratovali s Turcima i Mlečanima, koliko su blago zgrnuli u svom gradu, bili svoji gospodari i tako dalje. Svijet ga dolazi slušati kao proroka i sve ulazi u živahnu debatu s poklicima: "Gle, što smo bili, a što smo, jadna nam kaša, danas!" Vidi se, narod se dade podjariti, krv nije voda! Dojavili to doušnici majoru, a on, dakako, vidio da takovo raspoloženje duhova u gradu ne ide njegovoj politici u prilog. Pa dozove k sebi mladog Tintora i zabrani mu da čita po gostionama povijest i pjesme o starim Senjanima. Dječak se nije dao odvratiti te ga je major pred tri dana jednostavno otjerao iz magistrata. To je za nas dobro. Prikaži građanima u svom govoru da je mladi Martin Tintor žrtva bezdušne gospode koja ne dopuštaju ni da se govori o vremenima koja su bila po ovaj grad daleko bolja nego danas, akoprem je onda gradu u blizini bio Turčin i Mlečanin.

Stipančić ubilježi i to u svoju bilježnicu, a onda se rastanu zaključivši da će se još prije sastanka s građanima dogovoriti s Ćolićem.