Posljednji Stipančići/VI
| ← V | Posljednji Stipančići — VI. autor: Vjenceslav Novak |
VII → |
Iza Jurjeva odlaska samovao je Stipančić u svojoj sobi u drugom spratu gotovo još više nego prije dok je Juraj u kući bio. Činilo se kao da ga ostavlja i volja za šetnju te bi gdjekada prošlo i po više dana da ne bi izlazio iz kuće, dočim prije ne bi propustio ni jednoga dana da s Jurjem ne obavi redovitu šetnju koja je bila u programu svagdašnjega života određena kao što na primjer obroci za jelo. Sad bi po tihoj kući ozvanjali gotovo neprestano njegovi odmjereni koraci iz gornjeg sprata; samo katkada stao bi kod prozora složenih otraga ruku, naslonio čelo o staklo i upro zamišljene oči u daleko obzorje. Njegove su misli bez dvojbe boravile neprestano uz sina. - Zamišljeno mu lice dobilo bi vedriji izražaj svaki put kad bi mu od Jurja stiglo pismo. Pismo ne bi dobila Valpurga nikada u ruke. Stipančić bi pripovijedao kod objeda najprije što Juraj piše, a onda tumačio kako će s krasnom naobrazbom pored rođenoga talenta osigurati sebi lijepu budućnost. Svaki bi put gotovo istim riječima opetovao: - Ja rukovodim doduše njegovu naobrazbu i dajem joj pravac, ali vidim, nema dvojbe, da taj dječak umije već sada vladati sam sobom. - Njegov bi se ponos pri tom često i zlurado dizao kad bi stao da ispoređuje Jurjeve vrline s nekojim od poznatijih domaćih sinova. Tako kad je jednom Juraj pisao da je kroz poznanstvo nekih vršnjaka iz aristokratskih hrvatskih i mađarskih obitelji dospio u neke otmjene bečke privatne salone gdje su u ono doba sve umjetnosti, a navlastito glazba, osobito okrilje nalazile, rekao je Stipančić Valpurgi s ushitom od kojeg su mu oči sijevale:
- Molim! Evo, kako se on svojom prirođenom inteligencijom znao snaći u atmosferi koja ga okružuje! A tu nedavno poslao tvoj stric Domazetović svoga klipana na tršćansku izložbu, pa kad se vratio, pošto je pedeset dukata prorajtao, čujem da ga je pitao otac neka pripovijeda što je na izložbi vidio. A nadobudni će mu sin, tvoj bratić: "Vidio sam psa koji je koštao sto forinta!" Ta šta, tu nema ispoređivanja! - mahnuo je Stipančić rukom i kliktao glasom iz kojeg se dalo osjetiti kako mu se u grudima širi srce.
Uistinu ne bi bilo pisma da ne bi Juraj - što dalje, to točnije i s većim razumijevanjem - pisao ne samo o predavanjima glasovitih profesora u svom fakultetu i drugim fakultetima nego i o svim bečkim umjetničkim izložbama, glazbenim produkcijama čuvenih umjetnika, kazališnim novitetima, glasovitim glumcima i glumicama. Stipančića bi osobito veselilo kad bi k svom pismu priložio i izreske iz novina gdje bi se ovoga ili onoga pisca ili umjetnika osobito slavilo.
- To je talenat - rekao bi Stipančić - koji nije nikada sit, a probavlja istom lakoćom znanosti, umjetnosti, jezike, što hoćeš! Stoji to, dašto novaca: ali što možeš podati svomu djetetu iznad čestitoga uzgoja?
- A pita li što za kuću, za nas? - upitala bi s dosta bojažljivosti Valpurga.
- Pozdravlja... a što drugo da pita? Hvala bogu te zaboravlja to gnijezdo - dodao bi s nepritajenom zlobom Stipančić.
Zato je Lucija rasla uz majku jednako kao za prvih dana svoga djetinjstva. Za njezin uzgoj nije otac ni pitao, nijesu mu dapače bila u volji ni njezina poznanstva s nekim vršnjakinjama iz odličnih obitelji; ipak je naime znala gdjekada tražiti Valpurga troška da se Luciji nabave nova odijela i druge sitnice poradi društva. On bi tada dokazivao da se od žene ne može više zahtijevati nego da bude dobra domaćica i vjerna supruga koja umije razumjeti svoga muža i tako mu ugoditi.
Istom kad je Lucija jednom pobolijevala, znao bi doći otac k njezinom krevetu i pogladiti je dapače po licu. Poslije bolesti upitao je Luciju slučajno talijanski je li ozdravila - a ona oborila svoje lijepe oči i pocrvenjela u licu. Ona se stidjela svoga neznanja te je umjesto nje odgovorila Valpurga:
- Ona ne zna talijanski, ta nju sirotu nijesmo još ništa dali učiti.
- Jezike mora znati, bezuvjetno mora naučiti njemački i talijanski, bez toga bila bi nam na sramotu među naobraženim svijetom - rekao je na to Stipančić.
Lucija je dobila tada učitelja za oba ta jezika, a ni otac nije htio u kući govoriti drugačije nego izmjenice njemački i talijanski. Za godinu dana čitala je i govorila Lucija okretno u oba jezika, a otac ju je silio neprestano da čita njegove knjige o povijesti i geografiji, nabavio joj je zatim knjiga o kućanstvu i čitao s njome Kniggea: Umgang mit Menschen. - Valpurgi je pako najstrože naložio neka pazi da se ne bi Lucija bavila čitanjem romana. - Ženske to ne umiju čitati - reče joj on - kako valja; uvrte si, osobito ovako mlade, koješta u glavu što ne može biti, a često je takav roman nerazboritoj mladosti prvi korak u moralnu propast. Valpurga je dašto, kao sve tako i to, odobrila mužu, ali nije imala srca da tu nasladu Luciji uskrati. Lucija naime nije krišom od oca samo čitala već upravo gutala roman za romanom iz bogate zalihe velikoga sanduka na tavanu u koji je otac na stotine romana pobacao.
Tekla je tako godina za godinom, došla i četvrta Jurjevih nauka. O praznicima nije Juraj dolazio kući jer se otac tome protivio umujući: - Što će tu? S kime bi se u našem gradu družio, o čemu razgovarao? Sad je već zreliji, ne možeš mu svaki korak pratiti, pa bi lako zašao u društva s časnicima i s drugom gradskom besposličarijom, a njihova je sva zabava vino, karte i lumparija. Ja hoću neka se posve otrese svih sitnih navika i tijesnoga shvatanja malograđana; njegov duh mora tražiti sebi zabave i posla drugdje.
Valpurginom srcu nije to dakako bilo pravo. U njoj je živio neprestano strah za Jurja, pa kad bi prasnula koja daska u podu ili kad bi u noći što ružno snivala, prošlo bi mnogo dana što bi ih proživjela u strahu da se nije što Jurju dogodilo.
Kad je bilo četvrte godine, rekao je jednom Stipančić kod stola:
- Ove bi godine mogao biti gotov. Doduše, bilo bi to nešto uistinu izvanredno da mu ispadnu ispiti s odlikom kao što se on nada. Jer eto, on je naučio u to vrijeme francuski, a prošle je godine učio engleski. Sad me moli, a to mu se ne može uskratiti, potporu, htio bi putovati u London pa u Pariz.
- U Londonu ima rođaka, Karla Evansa, zeta moga strica Jurja Domazetovića - upadne tu živahno Valpurga kojoj nije bilo pravo što je Stipančić neprestano i najradije njezin rod psovao.
- Na sve to on misli. Dopisuje se već dulje s Evansom, a u Londonu će biti njegov gost, sam ga je pozvao.
- Lijepo je to - reče na to Valpurga - što će vidjeti toliko svijeta... A ja sam se ipak toliko veselila da će ove godine svršiti... Onda mi ti možda ne bi bio odbio jednu molbu...
- A što to?
- Sudac Zenker šalje svoju Emu, Lucijinu vršnjakinju, u veliki ženski zavod u Gradac... Mislila sam, možda bi s njome išla i naša Lucija... Nju držimo kao pastorku... a ipak se već danas počelo gledati i na uzgoj djevojaka.
- Tebi vazda dolazi na um nešta što ne može biti. Misliš li da to nije trošak?
- Bez troška to ne može biti, ja to znam... Ali meni se smili to dijete, kutri eto s nama među četiri zida...
- Bit će dobra kućanica, a to je glavno - govorio joj Stipančić nesumnjivo bez uvjerenja. - Uostalom, dokle Juraj ne steče uglednije mjesto, on će trebati neprestano potpore od kuće. Ja neću da se zasužnji odmah te bude gladan činovnik i svačiji rob. Tko može dići glavu, prije bude opažen. Zasada ne spominji o Luciji ništa, Juraj stoji lijepih novaca. Moraš znati da sam ovih dana bio prisiljen prodati brod. Međutim - doda Stipančić brzo kao da se opravdava - nijesam učinio loš posao. Brod je star, jedri sporo, a već se pet godina ne mogu namjeriti na čestitoga kapetana; više je bilo s njim štete nego koristi. A uzmi da ga stigne nesreća, kao što je već bio u gotovoj propasti da nije bog donio mladoga Bukovčića, što bi onda imali od broda? Na svojoj savjesti smrt nekoliko ljudi.
Ako Valpurga i nije imala volje, pa kad bi i mogla, da se pača u muževlje poslove, opet joj bude s te vijesti da se prodao i taj brod, žao. Ona je s pravom držala da se na sina troši eto toliko imovina, a Lucija od toga nema baš ništa. Pa onda i brod je taj bio posljednji od triju brodova što su ih Stipančići imali. Dva su veća bila odviše stara te su bili usiljeni da ih za neznatne novce prodadu; taj treći bio je srednje dobi, a Valpurgi najmiliji stoga što ga je kod njezinih zaruka Stipančić njoj na čast pokrstio imenom Valpurga. Novi vlasnik skinut će dakako taj natpis s krme broda. - Tekar posljednji navod Stipančićev, da bi poradi broda mogli nositi na duši smrt nekoliko ljudi, smirivao je njezinu dušu. - Pred tri naime godine uhvatila je bila brod Valpurgu velika oluja na opasnoj zapadnoj obali južne Italije. Brod je bio prazan, izgubio prvi jarbol i oba jedra i bio bačen, štono riječ, na milost i nemilost vjetra i mora. Mornari su gledali u gotovu propast broda i svoju smrt na grebenastoj pličini što se daleko od obale prema pučini sterala. Brod je naime hrlo nosilo more prema tim grebenima nad kojima je bučilo zapjenjeno valovlje štrcajući visoko uzbjesnjelom vodom. U takvom trenu gdje je svaki vlastiti rad o spasu nemoguć, vjeruju mornari da im se može ukazati na nebu mati božja i pomoći im. I gle: u tom času očite smrti plovio je k Valpurgi trabakul Uskok senjskoga kapetana Andrije Bukovčića kojim je upravljao, pokle se otac povukao u mir, njegov najstariji sin. S nečuvenom požrtvovnošću spasio je mladi Bukovčić i brod i život šestorici ljudi. Bukovčićev je sin doduše dobio za taj smjeli čin na prsi zlatan krst, ali mu je Stipančić ganuto i svečano izjavio: - Vaš rod veže mene i moju kuću na vječnu zahvalnost. Ne daj bog nikada da bi trebali tuđe pomoći, ali ja želim te dođe kakva zgoda da osjetite moju zahvalnost.
Tekla je i peta godina Jurjeva odsuća, a Lucija je brojila već šesnaestu godinu. Visinom je za čitavu glavu natkrilila majku, tankim, vitkim i nježnim stasom bila je nalik mladoj vitoj i podatnoj gipkoj jeli. Iz pravilnog, duguljastog, kao mramor bijelog i glatkog lica odbijao se ponešto sumoran i za njezino doba odviše ozbiljan pogled njezinih mrkih očiju. Kod kuće je bila sveđ mirna i zamišljena, no među svojim prijateljicama živahna, vesela i osobito domišljata. Te je zime otkrila Lucija prvi put majci želju da pođe na ples što će ga sredinom mesopusta prirediti najodličniji građani u čast nekih novoizabranih patricija i građana. Valpurga je poćutjela raskošnu radost nad izjavljenom željom Lucije - radost što je osjećaju majke na pogled kćerke jedinice, krasno opremljene u sjajnom društvu, kojemu se - tako ona vidi - najviše otimaju oči za ljepotom njezine kćeri. One već nijesu sad drugo šta ni govorile nego o pripravama za taj ples - i tek kad su već sve osnove gotovo u svim sitnicama utvrđene bile, upitala je Lucija majku: - A otac? Što će na to sve otac?
Taj ples bio je u savezu s javnim i političkim životom u gradu. Među građanstvom i vojničkom oblašću živjele su gotovo neprestane razmirice već više od po vijeka - neotklonjive razmirice poradi vrijeđanja prava s jedne a obrane i tužbe s druge strane. Znali su građani pisati i vrlo oštrih tužba i predstavaka čak u Beč proti bezakonju i nasilju vojničke uprave, ali nju je država štitila, a građane od godine do godine mirila lijepim obećanjima. I jesenas došlo je bilo do jače provale nezadovoljstva u gradu. Građani su poslali na požunski sabor predstavku u kojoj pozivom na tolike - samo u zadnjih deset godina veličanstvu i saboru upravljene predstavke - dokazuju kako se vidi jasno: "E mora trpjeti trgovina pod tako nepravednom upravom koja bezobzirno gradske pravice gazi udarajući daću i na onakovu trgovačku robu koja je zakonom u senjskoj luci od daća slobodna i tako ne samo što ne štiti i ne promiče interese grada nego ih bezobzirno i svojevoljno ruši. Pod takovom upravom ne može se trgovina, koja je jedina i glavna životna žila ovomu gradu, unapređivati već mora propasti."
Građani su bjesnjeli proti vojničkoj upravi i pisali proti njoj velike arke nepreglednih tužba, a mala diplomatska doskočica odozgo umirila bi njihovo ratno raspoloženje, i sve bi se lijepo izravnalo premda bi u gradu ostalo sve navlas jednako kako bi i prije tužba i predstavaka bilo; - stavilo bi se u izgled nekoliko mjesta u magistratu koja da će se iz gradskih patricijskih krugova popuniti, a građane bi opet uljuljali u lijepe sne obećanjem da će se iz njihovih krugova popuniti ispražnjena mjesta izumrlih patricija. Takova vijest iz hofkriegstratske kancelarije bila bi ona iskra što bi bez opasnosti izravnala napetost građana naproti protivnoj bateriji "sablje" - kako bi je građani zvali. Nekolicina koja se nije mogla nadati dijelu ni od služba u magistratu ni od promaknuća na patricijsku čast, dokazivala bi doduše da to nije nikakav odgovor na poslanu predstavku, ali bi se morala napokon, hoćeš-nećeš, podati vjerovanju većine da će se i to drugo "malo-pomalo" nabolje riješiti. I sad bi se opet miješale u javnim lokalima u jedan skup uniforme s civilnim kaputima, i opet tekao svojim starim redom javni život, i pio se na zajedničkim zabavama šampanjac po oduševljenom uvjerenju da je ovaka sloga vojničke uprave i građanstva jedino spasonosna po dobro "našega od starine slavnoga i junačkoga grada"!
Tu - bog zna po koji put obnovljenu - slogu, a i još jednu vijest koja je građanske grudi s velikim ponosom što se rađa u duši čovjeka pobjednika nadimala, odluče oni proslaviti sjajnim plesom u dvorani novosagrađene kuće Domazetovićeve. Ta vijest bila je dozvola što je stigla od njegova veličanstva cara da vojna općina Senj kao kraljevski slobodni grad pošalje dva poslanika u sabor i u skupštine hrvatskih stališa. Bila je ta dozvola dana doduše uz opasku da troškove na poslanike namiruju građani sami a ne općinska blagajna, ali to nije kvarilo njihovoga oduševljenja. - Dobili smo - govorili oni - što smo davno tražili, a sad će imati naši poslanici prilike da po našoj izravnoj uputi govore za dobro grada. - Na tu su misao nadovezivali dosta nejasne i za ondašnje prilike dosta smjele želje o umanjivanju raznih daća, o promicanju gradske trgovine, o proširenju gradske samouprave i još tako šta. Njima su lebdjeli pred očima materijalni probici rodnoga grada, a za drugo šta, za opća prava cijele zemlje - tko je mogao onda mariti? Stipančić, koji bi se u takovim zgodama redovito postrance držao, smijao se deklamovanju svojih sugrađana što su se opojeni od oduševljenja domišljali najsmjelijim kombinacijama o tom što skori dnevi nose. Gledao ih kako sve njihove nade rastu iz skladišta lijesa i kuruze i iz bogatih zaliha dalmatinskoga vina što se odvažalo preko Vratnika. Omalovažavajući tako smjele snove svojih sugrađana, bio bi ostao daleko od proslave, da nije evo nešta drugo njegovu tvrdokornost ublažilo.
Izim nekoliko mjesta izumrlih patricija što su se imala iz građanskih redova popuniti, imao je ovaj put predložiti magistrat nekoga od uglednih građana na prazno mjesto gradskoga suca. To je mjesto i ugledom i unosom bilo takovo te je mogao na nj i Stipančić pomišljati. Doduše bio je u gradu čovjek kojemu kao da je to mjesto namijenjeno bilo, to je bio gospodin Josip Ćolić, potomak vrlo stare, plemenite senjske porodice, a čovjek ugledan, ozbiljan i učen. Znalo se, ako je i bio umirovljeni major - da nije bio prijatelj gospode njemačkih časnika koja su po miloj volji krnjila stara gradska prava; ali bio je on za tu gospodu jedan od onakvih protivnika kojima nećeš otupiti žalac, nego ako pođe za rukom te ga kako u vlastiti krug povučeš. Ondašnji major i gradski načelnik Benetti imao je doduše crno na bijelom od gospićkog generaliteta da se svakako nastoji te ispražnjeno sudačko mjesto dobije Ćolić, no on je to tajio hotimice Stipančiću čiju je pomoć, pošto je vidio da se i on stao za javne poslove interesovati, trebao. Stipančić je sada svaki dan šetao s majorom načelnikom Benettijem i - sluteći u Ćoliću sebi opasna protivnika - navraćao razgovor rado na tijesno prijateljevanje Ćolićevo s kanonikom Vukasovićem, zakletim neprijateljem magistratske gospode, slaviteljem Napoleonove vladavine i - nekakvim ilircem.
Prvi dokaz da je ušao majoru u volju, bilo je Stipančiću to što mu je major povjerio tajnu listinu koga gospićki generalitet želi a koga ne bi rado da se predloži na čast patricija i građana. Među onima koje nije volio gospićki generalitet, bio je na prvom mjestu s potcrtanim imenom i uz ime s bilješkom N. B. pomorski kapetan Andrija Bukovčić.
- Glasovi su za nj - rekao je major Stipančiću - po mom nepogrešivom računu podijeljeni, vi imate odlučiti na koju će stranu pasti vaga.
Bio je taj Bukovčić starac od sedamdeset godina, onizak, trcljast, bijele glave kao ovca, jaka obrijana lica i svijetlih, vrlo živih očiju i kretova. Bio on oduševljeni Austrijanac, štujući čuvstvo vjernosti iznad svega, ali u svom rodnom gradu nije trpio magistratske gospode ni pod živu glavu. Bio je svagda među prvim i najodlučnijim borcima grada kad bi se digao rat proti nasilnoj gospodi. On bi svojom rječitošću, živahnošću i bezobzirnošću u takvim prigodama povukao mnogoga mlitavca za sobom i dodijavao tako mnogo gospodi od magistrata, kojima nije bilo do razloga, koja su svoje naume provađala najradije u obliku stroge, neopozovive zapovijedi.
Taj se starac Andrija Bukovčić najavio jednoga dana u samo podne u Stipančićevoj kući sa željom da može s milostivim gospodinom govoriti. Stipančić je dašto znao da se Bukovčić došao preporučiti neka mu u vijeću za izbor patricija dade svoj glas - i bude mu neugodno. On se sjetio obećanja što ga je dugovao za hvalu Bukovčićevomu sinu, a pred njegovim očima stajala je tvrda i neumoljiva bilješka N. B. uz ime Andrije Bukovčića. Kud ljepše prilike nego eto sada da se za smjelu i opasnu požrtvovnost Andrijinoga sina oduži ocu, pošto odluči svojim glasom o njegovom promaknuću na čast patricija?
Starac se Bukovčić poklonio smjerno pred domaćinom i uzeo mjesto u naslonjaču na koje mu je Stipančić ljubezno rukom pokazao. - Milo mi je da vas jednom vidim i u svojoj kući - reče mu Stipančić laskavo; - a čime vam mogu poslužiti? - upita onda sjedajući i sam u starinski naslonjač.
Govorilo se dakako talijanski.
- Došao sam se vašoj milosti preporučiti da dobrostivo podupre u sjednici slavnoga magistrata moju poniznu molbu kojom molim da mi se podijeli patricijstvo ovoga slavnoga grada.
- Molim - reče Stipančić, a starac nastavi svoj dobro naučeni, talijanštini prirođeni zvonko i glatko tekući govor:
- Rođen sam u Senju i obitavam stalno, kao što je vašoj milosti poznato, u svojoj predragoj domovini. Zna se da sam slavno putovao morem punih pedeset godina, a pokazao mnogo puta svoju nepokolebljivu privrženost sretno i slavno vladajućoj kući Habsburgovaca. Imadem certifikat od sedamnaestoga rujna godine hiljadu osamsto trinaeste koji svjedoči da sam korisno i s oduševljenjem preuzeo službu da istražujem gibanje francuske flote u našem kanalu. Certifikat od osamnaestoga studenoga iste godine dokazuje opet moju odanost naprama istoj prejasnoj kući i napram preljubljenoj mojoj domovini - dokazuje da sam u kolovozu te godine iza dolaska združenog brodovlja austrijskoga i engleskoga uz opće oduševljenje i usprkos tome što se u gradu nalazilo jošte francusko zapovjedništvo digao prvi na svom brodu austrijski barjak i nosio svečano sliku njegova veličanstva cara Franje Prvoga na zgradu gradskoga magistrata. Poslije pako vodio sam povorku austrijskog brodovlja na slavno osvojenje otoka Krka. Certifikati od šestoga prosinca godine šesnaeste i trinaestoga rujna godine sedamnaeste dokazuju ne samo moju vrsnoću u svim pothvatima nego slave i druge službe što sam ih davao caru i domovini a da nisam pazio na pogibelji kojima sam u takovim zgodama izvrgavao svoj život i imutak. Brojim se među dobro stojeće posjednike, brodovlasnik sam koji je pripravan i sada hrabro sjeći i orati more, ali i sa samim mojim dohocima kao zaprisegnuti trgovački posrednik mogu pošteno i časno uzdržavati sebe i svoju obitelj. Sedamdeset mi je godina, vazda sam bio pošten, ugledan i štovan sin ovoga grada, poznat svuda kao hrabar i vješt kapetan koji je po svojoj zdušnosti, pravednosti i poštenju bio vazda ljubimac našega trgovačkoga svijeta. Dopustite mi još, milostivi gospodine, spomenuti da bi Rimljani, najbolji na svijetu što znamo zakonodavci, ubrojili u red svojih patricija sve svoje vješte i poštene pomorske kapetane ne bi li ih tako obodrili i na plemenito natjecanje u brodarenju - glavnom unapređivanju trgovine - potaknuli. Tu milost evo moli i dobar otac obitelji, najvjerniji podanik nj. veličanstva cara austrijskoga i Senjanin koji ljubi i odan je svim srcem svojoj majci domovini.
Starac svrši i otare velikim svilenim rupcem sa čela znoj.
- Jesu li vam obećala glas druga gospoda u magistratu? - upita ga Stipančić.
- Za me su - uleti živahno starac - gospoda: Vukasović, dva Domazetovića, Homolić...
- Dobro... ja ću učiniti svoje - reče važno Stipančić i nakloni se starcu.
Još prije objeda uhvatio je priliku da bude barem na časak s majorom. Valpurga i Lucija morale su ga dugo čekati na objed i to vrijeme - kao što sada gotovo neprekidno - dogovarale su se i domišljale kako bi ocu došle s molbom da dopusti poći Luciji na prvi ples. Već su pomišljale da umole kanonika Vukasovića neka bi on o tom govorio ocu, no opet su morale odustati jer otac nije ni o Vukasoviću nikada lijepo govorio. Tad se dosjeti nečemu Lucija.
- Ja znam, majko, kako ćemo! - pljesne ona rukama i pogleda veselo sjajnim očima majku, a blijedo njezino lice zalilo se od radosti rumenilom.
- A što misliš? - upita je izvjedljivo majka.
- Pišimo Jurju! Ionako si nijesmo još pisali pokle je otišao od kuće; ja mislim da će na moju zamolbu htjeti ocu pisati, a što on ushtije, znaš da mu neće otac odbiti.
- Baš si se dobro domislila - reče veselo Valpurga - nikada bolje! Još mu danas piši ili, još bolje, pisat ćemo mu obje. - I one sjednu da pišu Jurju. Bile su upravo sretne što su tomu teškomu pitanju, s kojim su se eto blizu mjesec dana mučile, našle ovako sretno rješenje. Da bi Jurju odbio otac takovu molbu, o tom nije trebalo ni misliti.
U dva sata došao je otac kući neobično dobre volje. Što nije u takvim prilikama nikada običavao, on je već sa stuba nagovorio Valpurgu:
- Zar ste dugo čekale? Što ćeš, nijesam se mogao prije rastaviti s Benettijem, imali smo vrlo važnog razgovora.
Kod stola je nagovorio Luciju kad je prije objeda stojeći uz majku molila običnu molitvu:
- A šta ti?... Eto si prerasla majku već za čitavu glavu... Mi u kući i ne opazimo tako lako.
Lucija pocrveni i pogleda majku, a pogled njih obiju bio je upit: - Da mu rečemo?
- Pridružio se bio k meni i k majoru i auditor Friedman... Ti ga, Lucijo, poznaješ?
- Od Zenkerovih - reče tiho Lucija.
- Hoće da te majka povede na ples što ga priređuju građani... Što? Bi li ti bila pripravna za takovu zabavu?
- Zašto ne bi? - odgovori živo Valpurga umjesto Lucije. - Zenkerova Ema već je prošloga mesopusta pohađala plesove.
- Pa dobro... Ti je pripravi...
Tako je bilo to pitanje iznenada povoljno riješeno te je Valpurga mogla bez straha naručiti u kuću švelju koja je po njezinim napucima priređivala Lucijino odijelo za prvi ples.
Sam dan uoči plesa malo te nije porušio sve nade Valpurgine i Lucijine. Otac se od jutra tužio da se ne ćuti dobro, a u samo podne dobio je nekakvo pismo koje ga je očito još više ozlovoljilo. Kod objeda nije govorio ni riječi. Kako je bio čovjek koji bi znao u jednom trenu promijeniti svoje najtvrđe odluke, osjećale su obje sa strahom blizu opasnost da bi mogao naglo odsjeći: - Večeras se ne ide nikamo.
Poslije objeda ostao je ipak sjedeći za stolom i napokon progovorio:
- Juraj neće ni ove godine polagati ispita... Piše da će se u Hrvatskoj uvesti mađarski jezik kao službeni te mora učiti taj jezik ako želi načiniti brzo karijeru.
Kao svagda, tako on nije ni taj put dugo u sebi podnašao da se imalo kakve sumnje baci na Jurja. - Mađarski će jezik bez dvojbe zavladati skoro kod nas - pripovijedao je on napokon Valpurgi - pa ako bude među prvima od domaćih sinova koji bude umio mađarski uredovati, otvorit će mu se brzo lijepa budućnost.
Valpurga, a pogotovo Lucija, bile su sretne što nije ni očeva boležljivost ni Jurjevo pismo osujetilo polazak večerašnjega plesa. Na tom su plesu ostali do tri sata jutra akoprem je bio otac, i s obzirom na to da je to Luciji prvi ples, odlučio da će o ponoći iza glavnoga odmora poći kući. Za vrijeme toga odmora odvela su Stipančića i Valpurgu neka gospoda u pokrajnu sobu k velikom stolu gdje se sakupilo bilo društvo poizbor gospođa i gospode. Oboje - i Stipančić i Valpurga - dobili su kod tog stola ponajodličnije mjesto do česa je Stipančić mnogo držao. To je odlikovanje pripisivao on dašto svom ugledu, no ugađalo je njegovoj taštini - toga napokon nije mogao ni on u svom roditeljskom srcu zatomiti - što su ga tolika gospoda upravo salijetala da barem još koje vrijeme ostane s Lucijom na vrlo animiranom plesu; tom zgodom govorili su njemu i ozbiljni ljudi o rijetkoj Lucijinoj ljepoti - utjelovljenoj aristokraciji - reče mu netko, a slavio ju je i mladi kapetan auditor Friedman, rođeni Bečanin, koji je Luciju jedva za četvorku poslije ponoći mogao angažovati, a o čijem se bogatstvu pripovijedalo u gradu toliko te su naivniji ljudi držali da mu otac u ljestvici svjetskih bogataša mjesto negdje blizu Rotschilda zaprema. Šampanjac je uz domaće butelje tekao obilno i preobilno, nazdravljalo se i pjevalo iz punih duša, veselilo se, grlilo i bratilo oduševljeno, iskreno do suza! Bilo je to sjajno društvo svojom otmjenošću, veseljem i obiljem kao svijetli odsjev sloge, bogatstva, mudrosti, ljubavi i sreće što je vladala u gradu!
Luciji je iza tog prvoga plesa bilo kao i svim djevojkama njezine dobe koje se nađu prvi put u vrtlogu sjajnih toaleta, same mladosti pune života u okviru sjajno nakićene i rasvijetljene dvorane. Bilo joj je kroz nekoliko slijedećih dana kao da je proživjela prekrasni vilinski san, a njezina joj pamet opetovala neprestano one slatke riječi što su joj ih laskavo i s nekom zamamnom tajanstvenom nejasnošću govorili muškarci. Upamtila je iz sjajne i šumne vreve više oči i poglede što su je tražili, nego sama lica što su je okruživala. Ćutjela je da je svi vole, da im je bila ugodna njezina blizina kao i oni njoj u burnom letu kroz bučnu i sjajnu dvoranu, svaki čas na drugim jednako ugodnim, jednako podatnim rukama. Čuvstvo, nalik najviše na zahvalnost, napunjalo joj ugodno grudi, njezina se duša vraćala nezasitnom nasladom k toj noći, opetovala u potankostima sve kretnje, poglede i riječi sjajnoga društva. Ta noć dala je za mjesec dana neiscrpivoga gradiva razgovoru među njom i majkom.
Kad bi Valpurga iza više godina kao udovica u svojoj samoći s bolesnom Lucijom spominjala u sebi te minule dane svoga života, ona bi svagda pomislila da je upravo nekako iza toga plesa stala bila opažati veliku promjenu u njihovoj kući. Ta se promjena ticala poglavito Stipančića i Lucije. On se naime od tada počeo nekada naglo starati i rušiti, nestalo je kao najednom njegove kršne, staračke jakosti koja i starijim ljudima onakova soja kakav je on bio podaje vid krepke neslomljive energije. Baš te energije ponestajalo je njemu naglo. Valpurga nije nikada znala da je Stipančić tada uzalud žrtvovao svoju riječ kojom se bio Bukovčiću obvezao za zahvalnost: S njegovim glasom propao je Bukovčić sa svojom molbom za patricijsku čast - a on nije ipak postao sucem. Major ga je Benetti doduše uvjeravao da ga on od svoga dolaska u Senj ima na pameti i želi te mu bilo koje ugledno mjesto u gradskom magistratu pribavi, a ovaj put da je bila izrična želja gospićkoga generaliteta neka izbor gradskoga suca padne na Ćolića. Stipančić se ipak stidio svoje pogažene riječi; to, a i neuspjeh u natjecanju za mjesto suca, grizlo ga u duši kao crv. A došlo je bilo već te je dirao poradi uzdržavanja porodice a još više poradi Jurja u posljednje ostatke svoje negibljive imovine. On je to radio potajno koliko je mogao, ali ga je stala izjedati misao: - Što kad se to sazna? A što, da Juraj ne svrši prije nego nestane posve imovine? Protivno je bilo kod Lucije kojoj su iza prvoga plesa vidljivo rasla krila. Ako je i znala da otac, kojega se prije toliko bojala, ne trpi što boravi izvan kuće, pa bilo s prijateljicama i iz najodličnijih obitelji, ona se nekako najednom prestala i u tome obazirati ne njegove želje. Otac se vrlo na to srdio, ali prigovarao više Valpurgi nego Luciji. Valpurgi su bili doduše teško snošljivi Stipančićevi prigovori koji su odista pretjerani bili i bez dvojbe od neosnovana straha za Luciju dolazili; ali ona je kriomice podupirala Luciju i bila joj na ruku da se među svoje vršnjakinje ukrade. - Ta eto je malone već čitava djevojka - mislila ona u sebi - ali ti muškarci, ako i pametni, ne mogu začudo toga razumjeti.
- Čula je bila Valpurga od Veronike, a Veronika je tu vijest odnekuda izvana donijela, da se za Luciju silno zanima mladi i bogati Bečanin auditor Friedman. Ta gdje i kako da inače dođe ona do svoje sreće ako ne bi s ovakim poznanstvom u odličnim obiteljima - a uz takvoga oca kojemu je sin sve a kći ništa?