Pod starim krovovima/Roman portreta (1616.)
← Diljem Brezovice | Pod starim krovovima Roman portreta (1616.) autor: Ksaver Šandor Gjalski |
Na Badnjak → |
Roman portreta (1616.)
[uredi]- Kennt Ihr das alte Märchen?
- — Es klingt so süss, es klingt so trüb,
- Sie mussten beide sterben,
- Sie hatten sich viel zu lieb.
- Heinrich Heine
Evo, što sam našao u rukopisu o brezovičkom portretu: Pod konac šesnaestoga vijeka doselio se u Veneciju hrvatski velikaš knez Blagaj. Iz domovine je morao otići, jer su mu Turci popalili gradove i sela, podanike što podavili, što u ropstvo odveli, zemlje posvojili, a što je od njih preostalo, u gornjim stranama kraljevine, izgubio je tako što je gradačka komora posjela ta imanja u ime obrambenih obzira i ondje svoje vojnike, vlaške bjegunce, nastanila. Blagaj ostade gotovo bez svega. U toj svojoj nevolji uteče se rodu svoje žene, rođene Mlečanke iz moćne obitelji Morosina. Rođaci ga ovi pozovu u Veneciju i tu mu dadu u jednoj od manje sjajnih palača na Rialtu priličan stan, pomažući ga također novcem, koliko im dopuštaše njihov veliki imutak pored silno raskošna života.
Ponosni je hrvatski gospodin trpio stoga mnoge i premnoge muke, no tješio se, da je tek za čas ovamo došao. Ali — što je jednom izgubio, sve je govorilo, da je izgubio zauvijek. Turci ostali u zaposjednutim stranama, a protiv komore nije uspio nikako, premda su ga u tom pomagali i hrvatski staleži i redovi.
Tako je prošla i petnaesta godina, otkada je otišao iz domovine. Ali za dugih tih godina jenjala je i silno popustila pripomoć rođaka, te je Blagaj imao svaki dan gorih neprilika. Njegova je radost bila i njegova najveća briga. Imao je naime devetero djece. Najmlađe bijaše njegovo osobito ljubimče, a bila je to kćerka Marjeta. Kad je navršila svoju šesnaestu godinu, bila je tako izvanredne ljepote, da ju je jedan od najslavnijih tadašnjih slikara umolio, neka mu sjedi za portret, i dogotovivši sliku pokloni je ocu s molbom, ne bi li smio »divno ovo lice« upotrebiti za svoje remek-djelo, koje je imao izraditi za francuskoga kralja. Gdjegod bi se Marjeta pokazala, svagdje je usplamtila srca i mladih i starih ljudi. Opći glas je bio, tko jednom Marjetu vidi, da je neće nikada više zaboraviti.
Tako se dogodi i hrvatskomu podbanu Gašparu Batoriću. Taj je došao u Veneciju kao poslanik hrvatskih staleža i redova, da ishodi u republike pomoći protiv zajedničkoga neprijatelja Turčina. Kneza Blagaja potraži kao staroga znanca i zemljaka, a i zato, što je mislio, da će uzanj laglje doći do cilja. Tom prilikom vidje podban Marjetu. Krasota djevojka u prvi mah ga već posve savlada. I on, čovjek udovac, otac odraslih sinova, djed nadobudnih unuka — on, prokušani junak — vojskovođa i umni hladni državnik, od prvoga se časa tako silno i strasno zaljubi u mladu djevojku, te mu se čisto činilo, da bez nje ne može živjeti. Još isti dan zaprosi Marjetu u roditeljâ. Djevojke nije pitao može li mu pokloniti srce svoje. Njime je posve premahnula strast i nije mislio na drugo, nego da sebi osigura posjed tolike ljepote.
Stari Blagaji prihvatili su objeručke ponudu podbanovu. Njegova imanja bijahu u gornjim predjelima kraljevine, dakle dosta daleko od turskoga dohvata i nije bilo pogibli, da će ih izgubiti. Osim toga bio je Batorić mogućan dostojanstvenik i odličan plemić u cijeloj kraljevini. Plemstvo je uza nj stajalo kao jedna duša, te su i Frankopani i Zrinjski i Bakač-Erdödyji svaki put gledali da najprije njega predobiju za se, ako se radilo o predlaganju banskih kandidata, jer su tada sigurni bili da će pobijediti. Starac je Blagaj dakle mislio, da će s pomoću takova zeta još najprije doći do svojih dobara, što ih bješe otela komora. Najposlije sirotan nije imao miraza za Marjetu, a Batorić nije ništa tražio.
Kako je Gašpar tek na kratko vrijeme došao u Veneciju, odredilo se naskoro vjenčanje. Rođaci se Blagajkini pobrinuli da se svadba proslavi što ljepše i što sjajnije. Ista republika odluči da svoga gosta i poslanika susjedne kraljevine tom prilikom posebice počasti. Zato je odredila na dan svadbe sjajnu regatu na državni trošak na Canal-grande, a kod vjenčanja bijaše i dužd i članovi obaju vijeća, prokuratori — i gotovo sve mletačko plemstvo.
Marjeta, u bogatoj raskošnoj odjeći od bijele svile i srebrenomodra brokata bila je lijepa kao božica Aurora. Milo njeno i još napola djetinjsko lice sjalo se od radosti i udivljenosti. Silna ova slava omamila je i veseljem zanijela. Tek nešto je smućivalo. Kad je naime iz gondole na kopno stupila i pokročila piacetom, pričini joj se, da ćuti, kako je netko uporno i žarko prati pogledima. Između tisuću očiju, koje se u nju upirahu, kao da oči ovoga nekoga najstalnije počivaju na njoj.
Nehotice se obazre i spazi pod arkadama mlada izvanredno lijepa čovjeka, kako je jednako gleda, kako mu se oči plamenom krijese i kako mu usne podrhtavaju, a obraz se kao bolno nateže. Nije se mogla podsjetiti da ga pozna, ali joj se činilo kao da ga je već negdje vidjela. A vrući, gotovo goreći pogled mladićev učini da se Marjeta strese i zamjetljivo lecne u ramenicama.
Blizu bazilike snađe se ipak i kod započete ceremonije zaboravi sve; nu baš u čas, kad je svećenik-biskup upita, ljubi li svoga vjerenika, ona se opet sjeti mladića pod arkadama i opet poćuti, kao da njegov pogled na njoj visi. I ne pazeći na pitanje, morade se Marjeta obazreti i tad vidje u najbližoj blizini blijedo lice mlada čovjeka; krasno, ali i silno žalosno. Djevojka se posve smete i nije više znala što to s njom biva, a stare gospođe i gospoda u čudu su kimali glavom i šaptali da je ta zabuna vjereničina zlokoban znak.
Još pred domaćom palačom nije se Marjeta mogla riješiti osjećanja da je oči nepoznatoga mladića sveudilj prate i u strahu nije se usudila ni trenuti očima na stranu.
Malo dana poslije svadbe odredi podban, da ide sa ženom put domovine. Marjeta nije ni jednom riječi zamolila da bi još koji dan ostala u očinskom domu, kako i nije sve ove dane ni blizu pristupila k prozoru ili k altani, da se ogleda na ulicu i kanal. No zato su roditelji zaokupili Gašpara, da ga još ne puste. — Ma to je prebrzo! — klikne kneginja Blagajka. — Ostanite, velemožni gospodine i ljubazni moj sine, barem još kojih osam dana. Moje materinsko srce mora se tek priučiti na pomisao, da mi se dijeliti s Marjetom. A i ona treba istom da privikne! — Ah — velemožni milostivi gospodine zete, dajte se smilujte momu materinskomu srcu!
— Nije moguće — svijetla kneginjo! Moram poradi poslova kraljevine što prije kući. Vi ćete, milostiva gospođo punice, oprostiti, da ne mogu udovoljiti vašoj želji, koja je u svakom drugom slučaju za mene zapovijed i kojoj sam ja najvjerniji i najpokorniji rob. Ali — kući moram odmah.
— Dakle zbilja moraš, Gašpare? — umiješa se Blagaj.
— Vaša velemožnosti, visokorođeni kneže i milostivi moj taste, vi ćete najbolje znati, da tako mora biti. U taboru i na granici trebaju me komore i protiv Turaka; u saboru trebaju me protiv komore i protiv palatina. Uvijek moramo da mačem i perom branimo ono što nam je još preostalo. Za kćerku pak vašu moju milostivu gospođu i kućnu družicu, nemajte brige. Ja ću Marjetu čuvati kao zjenicu u oku.
Nisu hasnile nikakve molbe, nikakvi potoci suza — podban je Gašpar ostao na svojoj riječi i nije htio pridati niti jednoga minuta da Marjeta dulje ostane kod roditelja.
Mlada je žena plakala u potaji; pred čovjekom je svojim tiskala suze u nutrašnjost. Bilo ju je čisto strah mučaljivoga toga muža, kojemu je lice kao od kamena i koji je izgledao stariji od njezina oca.
I tako pođoše.
Tek nakon tri nedjelje dana svršio se put do Brezovice, imanja Batorićeva u varaždinskoj županiji, što je još danas u rukama njegovih potomaka.
Za cijelo vrijeme dugoga svoga puta nije Marjeti odlanulo. Što je dalje u Hrvatsku unilazila, to joj se teže svijala oko srca tuga. Slika sjajne ponosne »kraljice mora« neprestano joj lebdila pred očima, roditeljska kuća s veselom, mladom joj braćom jednako joj oblijetala duh, a duša joj čisto pogibala od bolna čeznuća za milim domom. A sada — mjesto zlatom nakićenih mletačkih palača gleda porušene gradove i izgorjele dvorove, njihove tmurne i tamne ostanke usred opustjelih sela. — Mjesto vesele bezbrižne povorke nacifranih sinjora i dama po merceriji nikad praznoj i po pijaci sv Marka, mora vidjeti svaki čas beskrajne redove svakakvih vojnika, sličnih razbojnicima, mora slušati pijanu viku kranjskih lancknehta ili španjolskih arkebuzira, ili joj opet muči uho bogomrska kletva vlaških haramija i turskih zarobljenika, ili joj trapi srce i u dušu je dira bijedni plač matera, žena i kćeri, kojim prate gladne i napô gole ljude za rastanak, jer ih banski telali zovu pod zastavu, da idu u boj protiv Turčina. — Mjesto jasne pjesme gondoljerâ, što se krili do nebeskih visina, sluša sada muklu, beskonačnu, tužnu pjesmu seljaka, kojom bugari, što ga tjeraju od ognjišta, polja i djece, da ide na granicu kopati opkope i šančeve, popravljati tvrđave i logore. — Mjesto vesele bezbrižne braće i ljubaznih družica sjedi uz nju strogi tihi muž, umjesto njihove šale osjeća njegov brižni zamišljeni pogled, kojim je gleda kako bogataš gleda svoj biser, a od toga pogleda — ma kako bilo — ona je morala drhtati.
— Ti si još uvijek tužna, milostiva gospođo i ljubazna družice moja — rekne joj Batorić pod konac puta, kad se sirotici preko volje oteo previše dugi uzdah.
— Neka mi oprosti vaša velemožnost, milostivi moj gospodaru i druže, ali ja sam se sjetila svojih roditelja.
— Ovo ti, ljubaznice moja, služi na čast, jer tko roditelje svoje štuje i ljubi, čini ono, što gospodin Bog osobito nalaže. A ja se nadam, da ćete i mene još ljubiti — o krasna gospo! — i on je uhvati za ruku i galantno poljubi, no odmah se zastidi te provale svojih osjećaja, te se opet dostojanstveno ispravi, i na licu mu se slegne pređašnji mir.
U Brezovici se Marjeta pomalo priučila novomu svomu stanju. Gašpar, makar je bio strog, ozbiljan i strašan naprama cijelomu svijetu i sebi samomu, prama njoj bio je blag, pun ljubavi i sve joj je želio učiniti po volji. Ona ga dakako rijetko za što molila. Jednoć — nekoliko dana iza kako se Batorić kući vratio — dojave mu, da je susjedni grof Erdödy-Bakač, s kojim je kao prijatelj grofova Zrinjskih živio u zavadi, natjerao svoje ljude u brezovičke vinograde i ondje dao malone sve trsove posjeći. Batorić je još dospio, te je mogao uloviti kolovođu neprijatelja. Dade ga do gola svući i protjerati kroz bičeve svojih haramija, a zatim zapovjedi, da mu onako napô mrtvu stave na trbuh živu žeravicu. Na jauk i plač nesretnikov doleti Marjeta u dvorište i s podignutim k nebu rukama zamoli u Batorića milost za čovjeka. Gašpar, koji prvoj svojoj gospođi nije nikada uslišao slične molbe, sada taj čas obustavi kaznu i dopusti da se izmučeni bijednik prenese pod krov, gdje mu Marjeta rane poveže uz pripomoć svojih žena. Ljudi Batorićevi čudili mu se i zaključili da će ili naskoro gospodin podban umrijeti ili je mlada gospođa kakova čarobnica, kojih, kako ljudi govore, imade u Talijanskoj sila božja.
Jedva što je Batorić koje četiri nedjelje bio u Brezovici, dođe k njemu plemić Podgajčić, sudac županije zagrebačke. Poslao ga ban, poslali ga staleži i redovi, da Batoriću javi, neka što prije dođe u tabor.
— Kraljevina na sve strane krvari iz teških smrtnih rana — tako je počeo sudac — a ti, Gašpare, sjediš kod kuće. Ne znamo više, što bismo učinili. Kranjski staleži ne šalju pomoći, kralj ne daje pojačanja, niti se plaćaju ovi vojnici, što ih u zemlji drži, pa tako — mjesto da nas brane, plijene nas. Turčin pak svaki dan provaljuje u zemlju diljem cijele granice. Opet moramo slati ljude da na brzu ruku poprave gradove i šančeve na međi. Istina — žetvi je vrijeme, ali, makar propalo žito, tu nema oklijevanja. Osim toga carski generali sve se više šire u kraljevini i svaki čas trgaju koji komad zemlje ispod banove vlasti. Moramo u saboru stvoriti nekakve zaključke protiv te otimačine. A tko će — ako ne ti! Čuj der samo ovo, što ću ti sada pripovijedati. Bio sam u bitki, znam dakle najbolje. Dok tebe nije bilo, navali kaniški paša na utvrdu Bakovčicu, mali tornjić kod Đurđevca. Za malo da ga ne osvoji, ali mi uprijesmo sve sile i obranismo zidine. Paša ode, otkud je i došao. Polovica naših ostade na bojištu. Bilo Turaka dva puta koliko nas. No Bog i blažena Djevica Marija ne ostaviše našega barjaka. Gradić je istina silno trpio i trebalo ga odmah popravljati. A znaš da je križevačka županija gotovo već bez stanovnika — nema tamo dosta kmetova da se nađe dovoljno poslenika potrebitih za tako brzi popravak. Što ćemo, morali smo čak iz Posavine i Pokupskoga tjerati ljude gore u Podravinu, da poprave grad. Bilo baš u vrijeme kosidbe — i sad ljudi dolje nemaju sijena. No slušaj dalje. Jedva mi grad popravili, kad al eto general varaždinski pošalje kapetana sa četom Vlaha, otjera naše ljude i, kako čujem, već se Vlasi ondje stalno nastanjuju. Tu se mora nešto učiniti!
Batorić nije više ni časka oklijevao. Još se isti dan otpravi na put. Marjeta ga zaplakana ispratila pred dvor. Bilo joj strašno da će odsada biti posve sama u pogibeljnoj ovoj zemlji.
— Oj, premila ženo moja — ne plači. Bog je uz nas. Ja ću se vratiti čio i zdrav. Ta ne idem ja prvi put u boj. Sramota bi meni bila, i kukavštinom bi se smatralo, da ostanem u slatkome tvome naručaju, kad me domovina i vjera zovu. Ne bi zaslužio ni tebe, srećo moja! Ti znaš da osramoćen vitez ili bijedna kukavica nema prava ni pred Bogom ni pred ljudima da živi. A najmanje bi tada smio još pogledati u tvoje divne crne oči. Moli Boga, da bude milostiv tebi i meni.
To izgovoriv, uzjaši na konja, sudac mu se postavi s konjem svojim uz bok, ljudi njegovi za njim, i začas ih nestade pred očima Marjete, koja je ostala sama — posve sama.
Prošlo je već mnogo vremena, što Batorića nema. Iz banskoga tabora morade u Križevac na sabor, odovud u Beč pred kralja, da prinese tužbe staleža i redova protiv sile generalâ i protiv najnovije vrsti otimačinâ, kojima su oficiri i vojnici žene hrvatskih plemića otmicama vukli iz domova. Iz Beča je opet morao ravno u tabor, jer je opet bilo turske pogibli.
Za sve to vrijeme dobivala je Marjeta jedva kakove glasove o Batoriću. Na povratku iz Beča htio je da skrene s puta, te se navrati kući, ali dobije glas u Ormožu da je carski general dao posjesti njegovo dobro u križevačkoj županiji, da bi ga pripojio generalatu. Zato je morao odustati od svoje namjere, te je u kratkom pismu obavijestio Marjetu o svem i javio joj da po svoj prilici neće još dugo doći kući.
Marjeta nije mirne duše primila ovu vijest. Bilo joj teško, što mora ovako uvijek ostavljena i sama provoditi vrijeme, a svaki čas bojati se najtežih neprilika.
Jedne večeri nastane silna vika i gungula na dvorištu. Marjeta bila je kao obično sama u svojoj sobi i mislila na svoje roditelje, na svoju braću — na Veneciju. Kad čuje viku, silno se prestraši, a međutim nahrupi u sobu špan sa još nekoliko sluga i javi, da je došla noćiti na dvor jedna carska konjanička četa. U ono pak vrijeme bojali su se ljudi carskih vojnika gotovo jednako koliko i sultanovih. I Marjeta malo da ne izgubi svijest i zajeca, što joj nema gospodara kod kuće. Tek za čas sabere se u toliko, te naloži španu, neka odmah zapita došljake, što traže, a tada priđe k prozoru i pogleda napolje, gdje opazi konjaničku četu: momčad sjahala s konja, nekoji traže staje i hambare, a jedan unilazi u dvor. I drugi htjedoše za njim, ali taj se tek nešto obrne i nitko nije više išao za njim. Očito je bilo: ovaj je vođa.
Marjeta protrne od straha i sakrije se u najtamniji kut sobe, u koju domalo stupi visok čovjek u oklopu. Bilo je tamno, i Marjeta nije mogla došljaka u licu razabrati. On je međutim brzo obrete i na čudo Marjeti, učini pred njom duboki naklon, pustiv svoj šešir tako nisko, da se je perjanica vukla po podu. Tada je blagim glasom upita, je li ona domaća gospođa, i ne čekajući odgovora odmah nadoveže, da je carski zastavnik i zapovjednik čete, po imenu Čezar Monti, koji moli za se i svoju družinu dozvolu, da smiju ovdje prenoćiti. Govorio je talijanski.
Marjeti bude laglje. Nije doista ništa odvratila, ali se digne sa svoga mjesta i pozove iz bližnje sobe sluškinju, kojoj zapovjedi, neka donese u palaču vina i mesa, a sama napali luč. Sada umoli stranca, da pođe za njom u veliku sobu.
Ovdje tek baci pozornije oko na nj. Pričini joj se, da je toga čovjeka već negdje vidjela. I odmah bi na čistu, da je to onaj isti mladić, koji ju je na vjenčani dan tako uporno pratio očima. Ona se zadivi i, porumenivši dovrh čela, ponikne nikom. Neka bojazan, a opet i neka slađana ćut, zatalasaju u njoj.
Upita ga dosta drhtavim glasom, i kad joj odgovori da izim noćišta ne traži ništa — učini Marjeta kao da se kani udaljiti. Nu častnik stupi pred nju i umoli je, neka još koji časak ostane. Njegove su riječi treptile gotovo od molećega glasa i bile kao kakovo zaklinjanje. Marjeta je protiv volje morala popustiti. Nekako kao posve nemoćna spusti se na najbliži stolac.
— Zahvaljujem vam, svijetla damo! — klikne mladić nepretjeranim, nehinjenim zanosom zahvalnosti, a tada odmah nastavi pripovijedati o Veneciji i reče, da je odanle rodom. U slavnim uznosnim riječima uzeo dičiti i uzdizati ljepotu bajnoga grada. Kod toga gledaše zamjetljivom pozornosti i znaličnosti ravno u lice mladoj gospođi, kao da nešto isčekuje u njemu, no Marjeta se silila, da se ne oda; hineći, da ga ne prepoznaje, ali nije mogla savladati svoga veselja, što joj se pruža prilika razgovarati o dalekoj domovini, niti je mogla zapriječiti, da je ne mine pređašnja nesigurnost — ona se naprotiv posve s djetinjskom povjerljivošću prepustila ugodnosti zabave.
— Oh, što da vam još krijem, milostiva gospođo! — klikne napokon časnik — ja vas poznajem još iz Venecije. Od prvoga trena kad mi je dobrota božice Fortune dopustila da sam vas vidio u atelieru umjetnika, komu ste sjedili i koji je moj najbolji prijatelj — ah — od onda ja vas nisam više mogao zaboraviti; — ta — tako što bilo bi svakomu smrtnomu oku nemoguće — tko da vas zaboravi, koji vas jednom vidi!
— Vi ste preljubezni — prihvati Marjeta s dražesnom dobrovoljom.
A tada uzme u ruke svjetiljku, pridigne je prema suprotnoj stijeni te rekne: — Eto, ovdje je taj portret!
Mladić gledaše čas na sliku, čas na Marjetu i najposlije uz dugi uzdah otme mu se iz dna srca zadivljen usklik: — Oj Bože, kako ste krasni!
Marjeta se ljupko nasmiješi, ali i zastidi pred žarom njegovih pogleda. Hitro položi svjetiljku na stol. Bila je posve zabunjena, i u toj smetnji, ne znajući pravo, što čini, odade se, da se i ona njega sjeća.
— Dakle se sjećate? O hvala vam, gospođo; ja sam presretan s te misli, sada se cijenim sretnijim od najmoćnijega vladara, jer znadem, da je vaše božansko oko udostojalo zamijetiti mene, za vas neznatna crva. Hvala — hvala! Gospođo, dopustite mi po tom, da vam sve kažem, i da vam sve otkrijem, što se u tome vrućem mojem srcu krije od prvoga časa. Odonda mi je izgubljen mir za svaki časak, što vas nisam vidio. Čitave dane i cijele noći vrebao sam na svaku zgodu, da pribavim duši svojoj čistu i nedužnu sreću, da se oči moje mogu nasladiti pogledom vaše nebeske ljepote. Žalibože, nije bilo prilike da vam se približim. Makar sam plemić kao i vaš otac, nisam se usudio ni da pomislim na takova što, jer sam tek bio kukavan pjesnik bez imutka i bez dohotka. Ah — i tako dođe onaj strašni dan, kad vas je Venecija izgubila, a ja postao najbjednijim čovjekom, bjednijim od onih nesretnika, kojima je priječi preko »Ponte dei Sospiri«. Smilujte se, pustite, ja moram, svijetla damo, ja moram, da vam sve kažem! Znajte dakle, da sam danas carski vojnik, da sam ovdje jedino od želje, da vas vidim. Ostavio sam Veneciju, stupio u stranu vojsku, u četu, za koju sam znao, da ide u Hrvatsku. Sve to poradi vas! I danas sam krenuo stramputicom, samo da u vaš dom uljezem, da vas vidim — i da vam kažem prije, nego što me u ratu zrno zahvati, da vas ljubim, krasna gospo, kako vas nitko na svijetu ljubiti ne može! — Ah, otkako sam prekoračio među ove kraljevine, svejednako sam raspitivao za vaš dom, i gledajte — Bog me je uslišao — i to je znak, gospođo, to je znak, da on moju ljubav ne proklinje — on joj se je smilovao!
Dok je Čezar ovo govorio, lijepo je njegovo lice čas plamtilo od zanosa, čas blijedilo od uzrujanosti i strasti. Marjeta se morala protiv volje zagledati u njega i nije mogla da mu prekine riječ — tek na koncu pokrije objema rukama poblijedjelo lice i ne znajući zašto pade u grčeviti plač.
— Oprostite mi! — zabrinuto prihvati riječ Čezar i skoči sa stolca, te približiv joj se nastavi ponešto tronutim glasom: — Zašto plačete? Jesu li možda ove suze po mene prijatne? Ah, u najboljem slučaju one sažaljuju moju ljubav — jao, valjda i to ne! Zar vas dakle moje riječi vrijeđaju ili vam boli zadaše? Bože, koliko sam nesretan — o, ne ljutite se i oprostite mi, smilujte mi se, Marjeto, ja vas ljubim, morao sam vam to kazati!
— Ali, don Čezare, ja sam žena drugoga! — upade mu naglo u riječ Marjeta.
— O taj drugi ne može vas ljubiti, kao što vas ja ljubim. Ja sam vas prije njega ljubio, on vas je meni i mojoj ljubavi oteo; vi ste mladi, a on starac — kud će on moći ljubiti inače, nego li što skupac ljubi svoje zlato. A ja, o krasna ljubljena gospo — vi ste meni isto, što je cvijetu bijeli dan, što je oku sunčani trak, što je orlu visok zrak, što je ribi brzi val. O, Marjeto — takova ljubav ne može, niti smije biti bez milosti pred Bogom. A vi? — Ali, ako vas ova moja ljubav vrijeđa, ja ću radije izdahnuti ovdje pred vašim nogama, nego li dalje živjeti!
I on se spusti na koljena. Dah njegovih širokih i burnih grudiju dizao se vrućim talasom do nje. Taj dah čisto je mladu ženu umarao, on ju je teškom nemoći omamljivao.
I njegove usne stale šaptati slatke mile riječi, koje su strasnim, raskošnim romonom plivale do njenih sitnih ušiju. Krasni zaljubljenik slavio njenu božansku ljepotu, uzvisivao nju cijelu u nebeske visine, nazivao je svojom Beatricom, spominjao časove svoje dugotrajne vjerne ljubavi i žarko opisivao slasti, koje pruža prava ljubav.
Marjeta se tresla pod plamenom snagom laskavih ovih riječi, one joj zamnijevale kao bajna melodija, kao vječna pjesma, kao sjaj talijanskoga neba; svijetile joj kao žarke boje južnoga cvijeća, šaptale kao žamor valova sa Lida kad ga vjetar nosi do laguna.
— O gospo moja, divna Marjeto, ne kratite mi pogleda u to čarobno i krasno vaše lice, dajte da uronim očima u dubljine tih žarkih plamtećih vaših očiju — dajte, da se okrijepim, dajte, da mi odlane srcu; ne sakrivajte se predamnom, koji vas toliko ljubim!
— Ne govorite ovako, za miloga Boga! I vi i ja griješimo — sabere se napokon bijedna ženica.
— Ha, griješimo? Zar je grijeh ljubiti vas, koji niste nego za ljubav stvoreni, tako lijepi, tako mladi? Zar nije veći grijeh, kad vas hladno staračko srce u svoj ledeni ogrljaj vuče? Oh, Marjeto, Bog sam usadio je jedinome ljudskome srcu moć, da poznaje ljubav — ona dolazi od Boga. A moje srce prekipljuje od ljubavi, ja ne čeznem ni za slavom, ni za moći, ni za bogatstvom; ja čeznem samo za vašom ljubavi; o Marjeto, uslišajte me, ili ja moram umrijeti.
— Ali ja vas ne smijem ljubiti, nesretni don Čezare!
— Ah, što mi to govorite! Pođite sa mnom — sjednite na konja sa mnom — još sjutra smo preko granice — ja imadem u Friulskoj prijatelja, on će nas primiti. Ondje, u njegovoj staroj kuli, među neprohodnim Alpama neće nitko moći do nas. Nitko nas neće priječiti u užitku naše ljubavi. Pođite, pođite!
— Jao, ne govorite dalje!
— Vi me dakle odbijate? Stotinu sam dakle milja uzalud prošao, pustio otadžbinu, uzalud stupio pod tuđu zastavu, prisegao vjernost stranomu vladaru, koji me sjutra može poslati, da vojujem protiv zastave sv Marka; — sve sam to radi vas, bajna ženo, učinio, a vi me odbijate! Skončat ću jadni taj život — ovdje pred vama; urinut ću u ludo ovo svoje ljubeće srce — eto — nož! — i on trgne iz pojasa kratku poput zmije cakleću se i gipku toledsku oštricu.
— Za Boga, stanite, bacite na stranu, dajte je meni. Vi ne smijete, ah, Čezare, vi ste dobri, vi ste tako plemeniti, ispunite mi molbu; — ja vas molim, da ne činite sebi zla — nemojte, da me tako ražalostite.
— Vama je dakle stalo do moga života; — ah, ta vi me dakle ljubite! Marjeto, Marjeto, ja sam blažen! Marjeto, pođite sada odmah sa mnom.
— Ne, ne, Čezare! — klikne mlada žena i njene oči segnu pogledom za raspelom, što je sa suprotivne stijene gledalo na nju. I kao da pred nečim bježi, skoči u pokrajnu sobu i zatvori za sobom vrata.
— S Bogom, gospođo — javi se tada još časnik. — Ja idem, Bog će mi se smilovati i u prvoj bitki, u kojoj ću se boriti za njegovu vjeru, nadarit će me turskim tanetom.
Marjeta je klečala u drugoj sobi nasred poda. Gorko je — gorko plakala. Svoje burne osjećaje dušila je u beskrajnim dugim molitvama. Tako je ostala cijele noći. Kojiput samo da joj ne provali na usta pitanje: »Zašto sve to?« — ali svakiput je i lik muža njena i mučenički obraz raspetoga Boga udušio pitanje.
Rano u zoru ode četa. Marjeta razabra zapovjedački glas Čezarov. Kad je posljednje jeke od topota nestalo, Marjeta se strese po svem tijelu i neopisiva žalost okupi joj dušu. Sa svih strana kao da ju je nešto teško oklopilo:
— On će se navalice baciti u najžešće redove boraca, srnut će u pogibao, pogodit će ga smrtno zrno — a svemu ću biti ja uzrok: sve će to od žalosti za mnom učiniti — i njene oči izgube se u gustim suzama bez prestanka.
Sluškinje, koje u jutru dođoše u sobu, prepadnu se, kako im gospodarica izgleda blijeda i kako su joj oči nabrekle od plača i od nesna. Nisu se usudile, da je pitaju, kakova je nevolja muči, i mišljahu, da je to sa straha od jučeranjih gosti. Da je umire, začeše hvaliti, kako je ova četa bila posve drugačija, nego li pređašnje, koje bi ovako u dvor dolazile. Inače se nije moglo dosta nasmagati, a taj put zadovoljili se ljudi svačim, što im je špan dobre volje dao. Pripovijedale su dalje, kako su vojnici španu kazivali da im je zapovjednik osobito dobar gospodin, samo da je uvijek silno žalostan. Još su pripovijedali da je gospodin zapovjednik svakuda propitkivao za taj dvor, jer da je valjda rođak gospođi; — i on da je iz Talijanske.
Marjeta je i slušala i ne slušala, a ipak nije mogla da se ne zanima za te razgovore; najposlije dapače uzela sama ispitivati da joj sad ovo, sad ono ponovo pričaju.
Tako je prošao dan.
Pod večer sve se dalo dosta rano na počinak, samo Marjeta nije mogla da pomisli na to. Jednako je mučio silan nemir; oko duše joj plazile crne slutnje. Dalo joj se također veoma na žao, što je Batorić tako dugo samu ostavlja u toj strašnoj — strašnoj zemlji. I srce joj jače nego ikada zadršće od čeznuća za Venecijom.
U kuriji sve već spavalo i nigdje nije bilo svijetla ni luči. Marjeta još uvijek bdi sjedeći u sobi, gdje je jučer s Čezarom bila. U jednoć joj se pričini kao da čuje nekakav polagani štropot po vanjskome zidu. Nije još pravo razmislila, što bi to moglo biti, kad je već pred njom stajao Čezar.
— Što, vi tu? — otme joj se prestrašen i veseo krik.
— Ne preplašite se, Marjeto! Slušajte me prije svega. Došao sam po vas. Ostavio sam vojnike, do jutra ćemo ih lako stignuti. Vojska ide pravcem k jugu, odonud eto nas začas kod mora, a onda galijom dalje — u Veneciju. Ja znam, da me ljubite; — o da — da — vi me ljubite: moje me srce o tom uvjerava, a ono ne vara. Pođite dakle sa mnom. Uslišajte me, nećete žaliti. Ja ću vam služiti, kako se jedino kraljicama služi; sve ću vam prostrijeti pred koljena, što vam tek srce zaželjeti može; — jer ja sam mlad, ja sam vješt na peru i na maču, prijatelj sam i ljubimac moćnih knezova, slavnih vojskovođa. Oh, ja ću na vašoj strani moći svijet predobiti; ja ću vas uviti u svilu i kadifu, zlatom i alemom posuti vaše božansko tijelo. O Marjeto, ti ćeš biti i sretna i moćna, a ljubav moja blagosivat će te. Otići ćemo u Italiju ili Francusku — o gospođo divna, dajte, o, dajte uslišajte me — ta moja žarka ljubav — ona vas zove!
— Čezare, pustite me! — dahne ona napô bez svijesti, kad je on svršio i čamio pred njom na koljenima.
— Vi dakle nećete; jao mene nesretnika! O majko moja, zašto si me rodila, ako moram sada biti toliko bijedan. Marjeto, vi me ubijate, otklanjate srce koje vam je tako vjerno. O — vi ne činite pravo. Zar mislite, da bi dobri Bog dopustio tako žarku ljubav u srcu momu, da mu nije po volji? O Marjeto, ne bojte se grijeha, on nije u našoj ljubavi — on je, vjerujte mi, mnogo prije u nemilosrđu, kojim mi ljubav kratite.
— Čezare, ne mučite me; — ta velite, da me ljubite! Kako možete onda — oh, Čezare, ja sam bijedna — i ona od suza nije mogla dalje. Snažnom bujicom provali iz njenih grudi dug i glasan plač.
Čezar se prikuči k njoj. Dirnut i duboko tronut hoće da sustavi ove dragocjene suze, briše ih drhtavim rukama, šapće dobre utješljive riječi i molitve. Obuhvaća nježno njen tanki pâs, dok ga ona nemoćna jedva slabo od sebe tura; baca se na koljena, dok ga ona milim, žalostnim glasom zaklinje, neka joj se smiluje i neka joj ne otimlje duše. Cjeliva joj skute i rub odjeće, sakriva svoje vruće čelo u mrzle njene ručice. On se od uzrujanosti sav trese, a ona svakim mahom više plače i ne opaža da joj svojim cjelovima briše guste suze, da se u strasnoj zaboravi čas ustima dotiče kose, čas poniknutog joj vrata, čas bijelih ramenica i okruglih grudi, koje pod žarom ovih cjelova trepeću. Prelesni srsi prođu joj cijelim tijelom.
— Sa mnom, sa mnom! — klikne najposlije strašnim, divljim i pobjedonosnim glasom Čezar, te snažnim kao ocal tvrdim mišicama pridigne ljubljenu ženu u ogrljaj svojih herkulskih grudi i pokroči žurnim skokom k vratima.
— Ne, ne, Čezare, ne! — mogaše tek zajecati Marjeta, no u tili časak shrva je slatka nemoć i posve opčara krijes plamenih zjenica krasnoga razbojnika, kakono se grlica omamljuje snagom blijeska sokolovih očiju.
»Kao nebom sjajna zvijezda« juri Čezar noćnim krajem i ocal njegova oklopa titra u dalekoj tmini blistavim tracima, kao što zvijezda danica krijesi nad crnom gorom. A za njim malo ne istom brzinom leti jošte jedan jašilac. Progoni ga dvorski serežan brezovički, bijesan ali vjeran podbanov haramija, kojega je Batorić ostavio kod kuće, da čuva dom. Taj je opazio Čezara, kako je sa slatkim svojim trhom iz dvora odskočio — u prvi mah odapne za njim svoju diljku; ali ili je pogodio ili nije pogodio: Čezar je jurio dalje. Ne promišljajući više skoči u staju, osedla konja za se i još jednoga za špana, kojega pošalje odmah u tabor, da javi gospodaru, što se zbilo — i onda pohrli za bjeguncem.
No jalov mu trud; za Čezarom jedva još čuje jeku žurnih kopita, tek od časa do časa raspoznaje srebroliki blijesak oklopa, a onda sve manje i manje. Bijesan haramija izbaci još jedno tane u ludo, a onda što je mogao brže zakrene pravcem k jugu — prema Sisku. Čezar pak strjelovitom brzinom kreće jednako pravcem. Čim je opazio, da ga progone, odluči, da ide za svojom četom, koja je po putnoj osnovi imala polaziti k moru. Još nije svitalo, kad je dostigao četu.
Cijelo ovo vrijeme nije Marjeta došla svijesti. Tek za jedan trenut napola se prenula i kao u snu šapnula ime Čezarovo, no onda je opet pala u pređašnju nesvijest. Približiv se Čezar svojoj četi, sustavi brzinu konja. Zaostajući u umjerenoj daljini, prepusti se posve volji životinje, i brinuo se jedino, kako će Marjetu privesti k svijesti.
Ljubio joj zaklopljene vjeđe, dahom topio udove zamrzle od jutarnjega hlada i besvjestice — i milim, zabrinutim šaptom zborio joj zaljubljene riječi.
Najprije kao da ih je u snu razumjela, jer oko divnih ustanca složio se blaženi smiješak i zatreptao po blijedome licu. Kad se napola osvijestila, raširi zadivljene oči, nad kojima kao da je još uvijek bio pregrnut veo i koje nisu pravo raspoznavale svu okolinu, tek su vidjele nad sobom krasan obraz Čezarov.
— O, ti si to, Čezare dragi! — jedva zamjetljivo šapne u blaženoj zaboravi i ruke joj se sklope oko vrata ljubljena muža i usne njegove i njezine nađu se u prvome žarkome cjelovu, od snage kojega zahvati je opet omaglica.
No tad se prene i zastrašena naglim se okretom istrgne iz ogrljaja. Sad je tek došla do svijesti.
— Jao, Čezare, gospodine, za Boga jedinoga, što je to! Gdje sam? Jao — ja sam prokleta, on će — on će i mene — on će i vas ubiti. Bože, smiluj mi se — ja sam grješnica! — i kao u ludilu htjedne skočiti s konja i uzme se trgati iz Čezarova naručaja. Uzalud njegove molbe — uzalud zaklinjanje, uzalud vrući mu ljubavni zbor — Marjeta ne mogaše da se umiri. Brizne u dug i težak plač. Cijelo joj se tijelo grčevito trzalo i drhtalo kao u groznici.
Bol Čezarova, gledajući ove bijede i pečali, bijaše ogromna. Razabrao je da ovako ne može dalje. I mada je dobro znao da svaki zadocnjeli čas nosi silu pogibli za sobom, najposlije se odluči da se kamo s Marjetom zakloni, da se uzmogne sirotica odmoriti, da mu bude moguće tješiti dobru joj dušu, ah — i da joj uzmogne posvema otkriti svu svoju žarku ljubav. Ta plamen takove ljubavi mora da uznijeti i u njenu srcu tek jedino ljubav, koja će razpršiti sve druge osjećaje.
Ali kamo? Povjeri se stražmeštru. Taj stari carski vojnik, koji je već dugo služio u Hrvatskoj, odmah mu je dao savjet.
— Evo, imade na putu svaki čas kakav plemićki dvor.
— Ne, ta — ti ne znaš sve — ne smije nitko domaći znati da je ova gospođa sa mnom.
— I ne treba, nećemo mi moliti; rastjerat ćemo gnijezdo, pa onda mi unutra.
— E pa dobro! — Stražmeštar izašalje odmah nekoliko vojnika naprijed, da potraže, je li u blizini kakav dvor.
Nije dugo potrajalo, i momci se vrate, javljajući da ima odmah za brdom, za dobar puškomet, drveni dvor, ali ga čuvaju oružani ljudi.
Čezar stupi pred četu i rekne ljudima: — Junaci, vi znadete, da sam uvijek dobar s vama. Zato se nadam, da ćete sve učiniti, što od vas zatražim. Evo, visoka ova dama, koju sam ondje u pređašnjem dvorcu spasao i koju ljubim, da bez nje ne mogu živjeti, iznemogla je i treba da je kamo sklonim, da se malko odmori. Nedaleko odovud, za brdom, dobra puška nosi toliko — ima kuća koju treba da osvojimo. Ajte junaci, učinite, kako sam rekao!
I vojnici pohrliše za stražmeštrom. Čezar je zaostao poradi Marjete, koja nije ništa od svega razumjela.
Za pô sata osvoje dvor. Domaći ljudi morali su uzmaknuti pred mnogobrojnom carskom četom, i vlastelin, makar je bio teško ranjen i tek bio došao iz rata, morade se pokupiti i bježati pred osvajačima. Bio to Podgajčić, koji je bjegajući prepoznao Marjetu. Ona ga nije opazila, a Čezar ga nije poznavao.
Marjetu smjesti njezin ljubavnik u gornju sobu.
Od sad sve su mu misli zabavljene jedino time kako da divnoj ženi pomogne i kako da je umiri. Ah, nikada joj nitko nije jošte zborio tako divnih riječi. Ove su riječi bile žarke kao trak podnevnoga sunca na trgu sv. Marka, one su odisale mirisom kao mirodije Istoka i omamljivale kao žar južnoga vjetra. I dah iz grudi zaljubljena i ljubljena muža strujio joj ravno u lice. Slatka, bajna čuvstva razliju se njenom dušom, raskošni divni čar posve je opčarao.
I sreća njihovih duša, zanos njihovih srdaca, blaženstvo njihovo bilo visoko, kao nedogledna visina modroga neba nad beskrajnim morem.
U toj sreći zaborave i Čezar i Marjeta sadašnjost, prošlost i budućnost. Za njih je prestalo vrijeme. I kada je na večer tek drugoga dana došao stražmeštar i izjavio, da četa mora dalje, neka se i gospodin zapovjednik spremi, Marjeta, blažena i opojena ljubavlju, šapne tek tiho i stidljivo: — Ah, ovdje je tako lijepo — samo još koji časak, budimo ovdje! — Čezar pak zadrhta od preblaženosti, nasmiješi se i otpusti četu.
Ostadoše sami samcati u tihom praznom domu. Sreća im bijaše tako ogromna, slatka raskoš tako ih omamljivaše, da nisu u noći ni čuli, kako je u dvorištu nastalo nekako gibanje, kao od množine ljudi, kao jetki štropot ocala i kovi, niti su primijetili da se krišom netko šulja u dvor, niti su bijednici opazili da eto na sred sobe već pred njima stoji čovjek.
— Oj, Čezare, ja sam sretna, a ti si me usrećio! — otme se Marjeti strastan uzdisaj od prebujala čuvstva.
— Ti si prokleta! — zarikne poput ranjene zvijeri strašan glas i Marjeta prepozna glas svoga čovjeka...
Dan i noć jezdio je sa četom najbjesnijih martoloza; odmah kako mu je špan donesao tešku vijest, predao je poslove subanovcu i ostavio tabor. Na putu se sreo s haramijom, a poslije s Podgajčićem, i tako je znao za trag bjeguncima. Do posljednjega časa jednako se nadao da se radi o otmici na silu, kakvih su gotovo svaki dan počinjali carski časnici i protiv kojih je tek onomadne podastro kralju tužbu slavnih staleža i redova.
A sada, jedan trenutak — i sve je saznao. Oh, da je vidio usred stolne zagrebačke crkve turske janjičare, gdje pred velikim oltarom spremaju konje svoje, ne bi mu zacijelo tako teško bilo pri srcu, kako mu je bilo kad je vidio Marjetu u ogrljaju tuđeg čovjeka. U prvi čas maši se za mač i htjede oboje sasjeći — ali protivnik je bez oružja, junak podban Batorić morao bi navaliti gotovo kao iz busije; — ne, viteška njegova ćud uzbuni se protiv toga plama srdžbe, ali mu s tim jače duša zavapi za osvetom i za kaznom.
I taj duh, koji je u beskrajnim bitkama u jednom ciglom trenutku morao izabrati odluku, nije ni sada dugo tražio, što mu je činiti. Još u času, dok je napola trgnutu sablju turao natrag u korice, bio je već sa sobom na čistu. Odmjerenim polaganim korakom iziđe iz sobe.
Sad je tekar razumio Čezar stravu Marjetinu. Ne časeći ni časka, skoči po svoj oklop, pograbi oružje i postavi se kraj Marjete, da je brani.
Oh, kako je divan i krasan bio taj čas. Ma koliko je strah Marjetin bio silan i grozan, ona je opet morala sva zadivljena uprijeti oči svoje u krasna ljubovnika. A njegovo junačko srce gotovo hlepilo, da neprijatelj dođe, da ga može smrviti, pa čisto pobjedonosno uzme klicati, da je sada sam Bog posvetio njihovu ljubav, dajući zgodu, da protivnik padne, a Marjeta postane slobodna — i bude posve njegova.
Kao cijela vječnost vukli su mu se časovi u tome iščekivanju. Primjećivao je izvana mnoge glasove, koji su šumili sa sve četiri strane dvora. »Aha — na jednoga čitava sila; al ma bilo ih i deset — dvadeset — ma i koliko, ja ću ih suzbiti, jer ja se za Marjetu borim!« — Ipak prokune svoju nerazboritost i neopreznost, što je carsku četu poslao naprijed.
Nu ma koliko neprijatelj vani bučio, ipak ni u čemu nije bilo znaka, da se sprema na navalu. Tek smijeh, kletva, trka, prepiranje. U Marjetu gotovo kao da se uvukao mali tračak nade i molitva joj bude spokojnija. Tek, kad joj je Čezar stao govoriti da mu ljubav njegova daje orijašku snagu, da će ruka njegova imati silu Samsonovu, a vještinu ruke Davidove, da ga sreća njegova i njezina ljubav čuvaju od svake rane i da se osjeća sličnim helenskomu junaku Ahilu — ah — čisto je Marjeta vjerovala ovim riječima.
No prolazi čas za časom, a neprijatelja nema. Čezar nikako ne mogaše rastumačiti ovog oklijevanja. Najzad tek što ne pomisli, da se neprijatelj ne usuđuje navaliti.
Ali što je to? Vani se rumeni nekakva svjetlost; noć nije više tamna: začas eto Čezara i Marjete u sjajnome sjaju, lijepa su im lica zalivena jasnim svijetlom, i čuje se čudno, grdno praskanje. Ta, za Boga, eno na prozor liže i uvaljuje plamen — eno i na drugome prozoru isto tako, a po krovu šumi i puca — jao — sav je dvor u plamenu!
— Spasi nas, o Bože silni! — zakrikne Čezar, a Marjeta mu se nemoćna složi na grudi. Držeći je u čvrstu ogrljaju, skoči do vrata, ali eto i kroz stube vije se visok ognjeni stup. Skoči k prozoru: tu ga gusti dim odrine natrag, a kroz sredinu poda provaljuje već vatra i debeli se tramovi upaljuju kao proste cjepanice.
No hrabra duša Čezarova samo je u prvi mah mogla zakolebati pred strahotom prizora. Brzo je opet bio junačan i siguran. I mada se tramovi nad njim stali rušiti, mada je vatra zahvatala već pod, na kojem stajaše, on još nije očajao niti prestao misliti na spas. Jad i užas nad divljaštvom protivnika još ga snažnijim činio, a pomisao, da Marjeta u tom plamenom paklu mora zaglaviti, učini ga uistinu čitavim orijašem.
Uz strašne boli nosio je jednom rukom Marjetu, a drugom držao mač, brižljivo pazeći, da je ne zasegne plamen, i ovako pokroči k stubama. Ne priječi ga žeravica, ne boji se bolnih doticaja plamena, ne pazi na muke, već odlučno skače preko gorućih stepenica i hrli k vanjskim vratima. Došao je do njih a da se nije Marjeti baš ništa dogodilo. Našavši vrata izvana zatvorena, u prvi čas malo da nije od bijesa zaurlikao. Al onda se savlada, metne Marjetu u kut, kamo oganj još nije dopro, i pograbi srušeni balvan stepenicâ, te udari njime po kapiji tolikom silom, da su se stara vrata rastavila.
— Pobjeda! — klikne Čezar, pohiti po Marjetu i podigav je u naručaj htjede skočiti napolje.
Taj čas navale preda nj četiri martoloza i uz bijesni hohot ture ga natrag u trijem, da je na uznak pao skupa s Marjetom. A valovi plamena kao da se sklopili nad žrtvom svojom. No Čezar se opet pridigao, udario mačem na najbližega mučitelja, ranio ga, ali taj trenutak pogodilo ga tane iz pištolja.
Poskočiv u okrug padne bijednik sveudilj držeći Marjetu.
— Izgubljeni smo! — jadovno i bijesno zajauče Marjeta. Očajno zajeca i preuzme zadaću spasa. Ujedared kao da je u nježno ovo tijelo uljezla silna snaga. Ona podiže ranjenoga Čezara, vuče ga k izlazu, ljubi ga po blijedom obrazu i ne pazi, da joj je plamen zahvatio suknju i divnu kosu. — Uzdignutim rukama moli, da je puste izaći. Ista se živinska srca divljih martoloza tronu i kao da uzmiču s praga; no u taj tren javi se suhi, opori glas Gašparov i divljaci gurnu sirotu krasnicu isto tako, kao što su gurnuli Čezara. Jedan nanišani pištolj, no opet se oglasi Batorić: — Ne — !
— O Marjeto, oprosti mi; daj, ja ću ti — nož u srce — čuje se slabi glas ranjenoga ljubavnika.
— Ja te ljubim, Čezare moj! — s nekim ushitom odgovara Marjeta.
Uto se sruši gorući krov, iz gomile ognja, kao da se razabira bolni vrisak; Gašparu se činilo, kao da čuje nesretnike, da ga proklinju. Onda se sve zavije u crni, tmasti dim — i noć je opet tamna — opet tiha — opet krasna, i zvijezde njene sjaju ljupkom dražesnom nevinosti. Ta one su tako daleko od ljudi!
Gašpar Batorić dugo je poslije još živio, ali ne u Brezovici, koja je bila drvena, nego na svom posavskom dobru, gdje je imao kaštel. Pripovijeda se, da se je bojao uopće poslije smrti Marjetine stanovati pod drvenim krovom.
Primjedba prevoditeljeva
[uredi]Preveo sam rukopis, sadržavajući pripovijest o brezovičkom portretu, po mogućnosti doslovce — tek nešto sam morao promijeniti. A što se tiče istinitosti događaja, ustanovio sam poslije iz raznih listina, pisama i oporuke Gašparove, a ponajviše iz jedne tužbe kneza Blagaja protiv Batorića, da se je događaj zbilja zbio onako, kako se o njem pripovijeda. Pisac rukopisa također posebice ističe u primjedbi svojoj da je na temelju pisama sastavio povijest svoju.
Sljedeća stranica→ |