»Kako mi je u samoti samu?
Ko slavulju u zelenu lugu.
Kako mi je u pukloj goloti?
Kano duši u rastanku s tielom,
Kada sama na zrenike lazi,
Gdje nij’ sjaja ni svile, ni srme,
Nit spomena ugojnoj ljepoti,
Gdje se tegle čuvstva i pomisli,
Štono sliku Stvoritelju slažu,
I čestita besmrćuje duše.
— Oh! neplačte na svietu samote,
Nematajte mladih poslenika;
Već plačite golotinju duše
I samote u praznome duhu,
Što zavodi ljudstvo kroz gradove
Da se svojih neosjeća jada,
Da rastire časa potonjega«.
Pa mi pope mladu srcu veli:
»Miruj srce, miruj žalosniče,
Ne hlepi mi na bučne gradove,
Ne hlepi mi na prazna veselja.
Suđeno je da samuješ svietom,
Pa ti laglja Kotarska šamota,
Gdje te pusta vapije poljana,
Gdje te zove na krilo priroda,
Da njom zboriš neumrle rieči,
Kroz nju ćutiš vrhnaravne ćuti,
Dok ti pokoj pod lipom nazovne,
Vierno stado na vjeru pozvano;
Neg da ti se smrkne pred očima
Od te spare i građanske tišme;
Dok ti puste ne zamrse kosti
U duboke hladne košturnice;
Gdje ih nikad nakvasit vodica,
Nit ogrijat suza kajalica,
Ni spomenut pokoja molitva«.
Čistom srcu samota je divna,
I prepuna života, naslade!«.
