Pjesni pokorne kralja Davida/Pjesan peta

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesan četvrta Pjesni pokorne kralja Davida —  Pjesan peta
autor: Ivan Gundulić
Pjesan šesta


"Domine exaudi orationem meam". Psal. 101.

    Gospodine višnji s nebi,
ti molitvu moju usliši,
i moj vapaj vrući i viši
u uzdasijeh priđi k tebi!
    Ne odvraćaj mi zrak blaženi
vedra i blaga lica tvoga:
u dan trudna jada moga
prikloni uho tvoje k meni!
    U ki dan tve sveto ime
zazvat budem ja skrušeno,
naglo tvoje neizrečeno
milosrdje usliši me!
    Zašto kao dim dni me, Bože,
iztajaše u tamnosti,
i kao požar moje kosti
izgorjene usahoše!
    Jaoh, izbjen sam u životu
kako slama suha jedna,
a to, er moja nepravedna
misô uvrijedi tvu dobrotu;
    ter u ognju svaki dio
srca moga sta zgarati;
zašto kruh moj blagovati
u zabit sam postavio.
    Ah jaoh, s glasa moga cvila,
puna plačna nepokoja,
k mojoj puti kos je moja
žestoko se prilijepila.
    Nenasitu pustinskomu
priličan sam ja vidjeti,
tere da sam, mogu rijeti,
kako noćni vran na domu.
    Ne združi me vik san tihi,
sve sam drage noći bdio,
tere sam se učinio
jak modrokos sam na strihi.
    Nepri'atelji mo'i himbeni
na me vas dan iznošahu,
i ki hvalit mene općahu,
kuni'ahu se protiv meni.
    Zašto ja ktjeh slatko toli
pepeo kao kruh blagovati,
i mu piću izmiješati
s gorkijem plačom, jaoh, napoli.
    Izpred lica srdžbe ognjene
i pristrašna gnjiva tvoga
zašto oblas tvoja mnoga
uzdignuvši vrže mene,
    svi dni moji neredbeno
kako sjena skratiše se
u životu, jaoh, tere se
vas usuših kako sijeno.
    Nu ti, Bože, bez ishoda
i bez svrhe sto'iš do vika,
i spomena 'e tvâ velika
od naroda do naroda.
    Ah, moj slatki Gospodine,
u dobrotu tvu ću ufati,
da ti ustavši smilovati
Sionu ćeš se, da ne izgine.
    Vrime bo je, da mu budeš
imat milos vrhu smeće;
prišlo bo je vrijeme veće,
da ga braniš, da ga bljudeš.
    Zašto kamenja odražaše
jur njegova slugam tvima;
trijebi 'e, da mu zemljam svima
blag se i mio svaki ukaže.
    Bojaće se tim narodi
tvoga imena, Bože, uvike,
i tve slave privelike
kralji, od kih se svit gospodi.
    Jer Gospodin sazidô je
vas sionski grad prisveti:
vazda će se tim vidjeti
u obranah slave svoje.
    Pogledô je blag i mio
na molitvu sniženimi,
i moljenja smerna njimi
pogrditi nije ktio.
    Upisana ova biće
kad se narod drugi otvori,
i puk, ki se odsad stvori,
Gospodina hvaliti će.
    Zašto ktje Bog pogledati
iz visine svoje svete,
ah, Gospodin, tamni svijete,
s neba na te oči obrati:
    da glas tužba ucviljenih
okovanim bude čuti;
vez da odriješi smrtni i ljuti
sinovima od pobjenih;
    neka budu navijestiti
u Sionu božje ime,
i hvalami njegovime
Jeruzalem napuniti;
    neka skladna i jedina
mnoštva od puka kupe u zbore
i kraljeve, neka dvore,
neka služe Gospodina.
    Ovi odgovor višnjoj svijesti
budi u putu sve kriposti,
ah, maline i kratkosti,
mojijeh mi dni navijesti.
    Usred dana nemo' opeta
natrag prizvat moga hoda:
od naroda do naroda
bez svrhe su tvoja ljeta.
    U početak vlas tvâ mila
zemlju osnova punu uresa,
Gospodine, i nebesa
tvojijeh su ruka dila.
    Oni izginut, nu ostati
krepko tvâ će veličina,
ah, tere će, kao haljina,
svikolici ovehšati,
    i kao odjeću promijeniti
desnica ih ima tvoja,
i u svitlja ruha svoja
promijenjena sva će biti.
    Ali ti sam isti sada
i vazda si bez promine,
i tvâ ljeta, Gospodine,
skončati se neće ikada.
    Vernih sluga tvo'ih sinovi
pribivaće puni dike,
i sjeme se njih uvika
upraviće na put ovi.
    Slava Ocu; Sinu dika,
čâs svetomu Duhu budi,
kô je odprije bilo svudi,
sad i vazda i u vik vika!