Pjesanca mladosti

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca mladosti
autor: Mavro Vetranović


O mlaci pridite, molim vas rad boga,
   hod'te se napi'te kladenca živoga!
Ako je trudan tko ter ćuti nepokoj,
   ljuveno i slatko hod' ga se sad napoj,
ter ga se nasiti za ljubav za moju,
   ako hoć živiti u miru i u goju;
zač tko ga bude pit, slatko ga probavi
   i vazda bude sit vjekušte ljubavi,
vaj koje sladosti nitkore na svijeti,
   ljuvena mladosti, ne može izrijeti,
nit bi ju pripisal razmi sam človjek taj,
   tko je željno uzdisal slijedeći ljuven vaj,
ljuven vaj slijedeći ljubavi na službi,
   jadovno cvileći u plaču i u tužbi,
strelicom izranjen ter zdravja želeći,
   da bude sahranjen, ovi vir žedneći.
Ter kom je okusil te bistre vodice,
   nije veće prosuzil ni pustil suzice,
razmi te sladosti, kom se je opojil,
   vjekušte radosti vazda je provodil,
najliše u duši u višnjoj državi,
   gdje nitkor ne tuži pri božjoj ljubavi,
gdje priti nitkore ne može na svijet saj,
   ner milos ki dvore da najdu živac taj,
taj živac gdje izvira u rajskoj zeleni,
   ter se tuj razbira vesel'je po sve dni.
Mladosti ljuvena, toj li će tko rijeti:
   taj voda studena gdi je sada na svijeti,
kazuj nam drum pravi, da našoj mladosti
   taj se vir objavi pun rajske sladosti,
da ga se nasiti na volju svaki nas,
   neka smo čestiti bez konca po vijek vas;
zač bismo svi radi, da taj slas medena
   dušu nam nasladi i srca ledena:
o mlaci, dim pravo i neću za vas svijet,
   tako mi bit zdravo, ništore lažno rijet:
trudno je i lasno pristupit k vodi toj,
   nu rano i kasno more se priti k njoj.
Nu mlaci ljuveni, bdi se dan i sva noć,
   k toj vodi studeni tko hoće tamo doć.
Tamo se prihodi proz trn'je i draču,
   po ognju po vodi i s tužbom u plaču;
hodi se ravninom po cvijetju i travi,
   hodi se planinom po gustoj dubravi;
hodi se i s gladom i žeđu trpeći,
   i trude sve s jadom vrh sebe prteći.
I bosi i nazi još tamo ki hode,
   o mlaci pridrazi, taj živac nahode.
Blizu je i daleče, nu tamo tko hodi,
   blaženstvo sve steče, tko pride toj vodi;
blaženstvo ne malo zač s trudom dobude,
   i sve zlo ostalo po trudu zabude.
Najliše, mladosti, ostavi noćnji san
   iz tmaste mrklosti ter pride na bil dan,
na bil dan i zraku, da od noga potplati
   potlači stvar svaku, s koje duh zlopati.
Pri tomu studencu još ćeš nać djevicu,
   pod jelom u vencu, svjetlju ner danicu,
od koje ljepotu nije dano na svijeti
   mojemu životu za sada izrijeti
ni gizdav ures svoj ni odkrit joj imena;
   zač čeka život moj drugoga vrjemena,
drugi čas i vrijeme ja čekam s milosti,
   da odkrijem nje ime i velje krijeposti,
ne samo krijeposti ner jošte slavan dar
   od rajske lijeposti koj joj je dan ozgar.
A navlaš svoj pogled i anđelski svoj obraz,
   pri kom bi snijeg i led prikopnio u taj čas;
i k tomuj ljuveni i slatki razgovor
   u gori zeleni da čuje tvrd mramor,
u gori tuj stoje, umiljen za dosti,
   pukal bi na dvoje od velje sladosti.
Taj dijeva prislavna pri viru ter stoji
   po sve dni pripravna, da trudnijeh napoji
kondijerom od zlata komu nije procjena
   na saj svijet ni plata ni nijedna zamjena.
Ki kondijer, velim ja, (a bog mi svjedoči)
   da tamo ljepše sja ner sunce s istoči;
i s desna i s lijeva ter tamo u gori
   sunačcu odsijeva jak plamen ki gori.
Također i pehar, ki velim, po vas vijek
   procijenit nikadar ne može živ človjek,
u lugu u tomu držeći u desnoj,
   da služi svakomu, tko tamo pride k njoj.
I tijemijem tko godi peharom bude pit,
   duh mu svoj zahodi od slasti na on svit;
na on svijet više nas, gdje sam bog kraljuje
   i gdje se po vijek vas s blaženstvom raduje,
u višnjoj državi gdi je svjetlos svjetlušta,
   gdje se sam bog slavi, gdi je ljubav gorušta.
Nada sve ostalo, ki pehar taj žele,
   piju ga po malo, piju ga po vele.
Lje vazda pun stoji i ravan jednako
   i slados tuj goji u vrijeme u svako.
Taj dijeva gizdava nu vječne te slasti
   nikomu ne dava posionom oblasti,
nu se sam prisudi, tuj slados tko će pit,
   tko većma potrudi, da većma bude sit;
i većma tko gori u božjoj ljubavi,
   veću slas izdvori u tojzi dubravi.
I rajsko pitje toj učini človjeka
   vječni mir i pokoj uživat do vijeka,
ter je sit za dosti u tijelu i u duši
   te rajske sladosti, ka se zlatom služi.
Još ne vijem nikako, što može slađe bit,
   u zlatu ner tako tu vječnu slados pit,
ka čini človjeka i mrtva i živa,
   blaženstvo do vijeka s vesel'jem da uživa.
Vaj nu se skončaje u misleh život moj,
   gdje mlados ne haje blaženstvo slijedit toj,
svoj život ner traje pod krilom lijenosti
   i ništor ne haje priti k toj lijeposti,
iz zlata pehara napit se za dosti
   ki nalijep satvara u rajske sladosti.
Mladosti pridraga, tijem reci za milos,
   koja te primaga od svijeta usilos,
ter takoj za ludu provodiš dni tvoje,
   s lijenosti u bludu isprazno tač stoje.
Ako je tužan svijet prihinil na službi
   mladosti tvoje cvijet, da si njim na službi,
tuj družbu ostavi a spleši iman'je,
   k tomuj se još spravi pogrdit gizdan'je;
pogrdi ljepotu, pokli je umrijeti
   i u dugu životu nije nam moć živjeti.
Velika ni mala jošte nije, tko će rijet:
   što mi je čas dala, tomu sam ja kontijent.
Nu ako se spoznaš sam, tadaj ćeš pravo rijet:
   očito sada znam, pridobih vas saj svijet;
tijem ću bit slobodan bez boja i rati,
   i obnoć i obnoć vrijeme ću trajati,
slijedit ću slobodu, družit ću goj i mir
   i pit ću tuj vodu, blaženi gdi je vir.
Iz kupe te zlate ja ću tuj slados pit,
   a navlaš bez plate, dokli je budem sit.
Nu ako mi tko veli: veliku stvar čuju,
   tijem život moj želi da tamo putuju,
a ne vijem kako prit sam tamo bez druga,
   tuj slados vječnu pit u gori srjed luga,
velik trud ter ćutim, ako se prigodi,
   da se sam uputim k blaženoj toj vodi;
tijem pokli nijesam vješ, kako mi može bit,
   jezdeći ali pješ bez dobre družbe prit
k toj slasti medenoj, koju bih rad piti,
   da srce i duh moj blaženstva nasiti:
tomuj se može reć, sam se sad odpravi,
   ako hoć milos steć od božje ljubavi;
ne išti za družbu provoda ni straže,
   ni lijepos na službu da ti taj drum kaže,
strpljenijem pancijerom ner li se oružaj
   i križem i vjerom ter ćeš nać živac taj.
I kad se uputiš, sam hode po sebi,
   ter ku zled oćutiš protiva da je tebi,
u pustoj toj strani u stupaj tvoj prvi
   vjerom se obrani i križem odrvi
i u pustoj dubravi rad togaj poraza
   boga od ljubavi zavapi iz glasa,
ter taj bog ljuveni hrlo će tebi doć,
   u gori zeleni da ti je na pomoć,
ki je bog bos i nag, ohol i umiljen,
   zlosrd i velmi blag, vesel i rascviljen;
njegda se veseli, njegda se cvijeleći
   zlovoljno dreseli u mraku sjedeći.
Nu ni mlad, nu ni star, živ človjek na svijeti,
   od njega ljepšu stvar ne može vidjeti;
vidjet je velmi lijep i krijepos tuj ima,
   kazat se da je slijep i da je s očima,
i lijepos njegova mnokrat se namjeri
   da je grubša ner sova na svjetlos kad zvjeri,
ter kad se grub stvori meju sve ostalo,
   zvijeren'je u gori prid njim bi bježalo,
i kad se pogrubi protiva naravi,
   svu krijepos izgubi od prave ljubavi.
Pogrdiv ter takoj kad lijepos promijeni,
   tadaj se ures svoj za ništa ne scijeni.
Ljepota nu svoja čijem slijedi drum pravi,
   živuća svakoja uresom zatravi.
K tomuj se govori, da je bjelja svoja put,
   ner bil snig na gori, ni galeb ni labut.
Nu mnokrat po puti vidjet je lijepos taj
   jak čafran prižuti, i blijeda kako vaj,
i ništor ne stvori višnji bog na svijet saj,
   da manje govori, nego li mladac taj;
i u vrijeme u svako kad slijedi ljuven put,
   govori polako, da ga je jedva čut;
i himbu gdje goji meu draga dva duha,
   po šapat tuj stoji od uha do uha
s tolikom sladosti, da tužbe ni jada
   razlikoj mladosti ne lipše nikada.
I nije taj gospoja ni od gore nijedna vil,
   ku neće riječ svoja propasti kako stril
od slasti medene, gdje svojom naravi
   učini da svene rumen cvit na travi.
Najliše kad hini svoj slatki razgovor,
   omekšat učini i acar i mramor,
da srce kameno, gdje himbu tuj klade,
   sladosti takmeno svoj ga stril propade.
Još mu se vidi vas jakino živ plamen
   na glavi krešpan vlas i zlati svoj pramen;
kad oči otvori, svjetlje se učine
   ner sunce na gori s istoka kad sine.
Ni svjetlja taj zvijezda, ku zovu Dianom,
   ka se nebom gizda svjetlosti izbranom,
u vrijeme od zore goneći tih sanak,
   sunčane da dvore otvori bio danak.
A grlo i svoj vrat, pod nebom nikadar
   ne more narav dat na svijeti bjelju stvar;
svoj obraz i lica ljepša su još vidjet
   ner ruža i ljubica ni nijedan drugi cvijet,
a usne medene celovom kad hini,
   ljepše su rumene neg koralj prifini,
koje bi stravile za toli slavan dar
   satire i vile i svaku živu stvar.
I obrvi još crne, kad mu ih tko gleda,
   srce mu sve trne i svoj duh popreda;
a zubi u glavi da vam je sad znati,
   nije dano naravi bjelju stvar sazdati,
od zuba gdje bijelos vidi se svijeh strana
   od pilja kako kos na toran strugana.
A prsti izbrani od ruka i od noga
   reć bi su kovani od srebra živoga.
S krili je dijete toj ter s krili od svijeta
   na volju ures svoj sve strane oblijeta,
ter ptica ni strila hrl'ja bit ne more,
   ni planinska vila, ni vihar od gore;
leteći zač okol s goruštom ljubavi,
   jakino kad sokol u lov se odpravi,
s lukom i strijelami ter nago dijete toj
   tjera se s vilami po gori zelenoj,
tjera se satiri prihitra svoja ćud
   ali pak s pastiri da im da ne mao trud,
kod vira od vode navlaš gdje pastiri
   svoj tančac izvode s vilami i satiri,
ter se sve snebiva gdje poje u tancu
   a lug im odpijeva ljuvenu pjesancu.
Gdi strilu priljutu ljuven bog ne skrati,
   da im slados minutu u nalijep obrati,
ter smete tančac taj i slatke te pjesni
   i da im velik vaj s goruštom boljezni.
Gospoje još vrijedi i slavne kraljice,
   najveće lje slijedi dijevce i djevice;
cvili još u jadu razliku gospodu,
   da mu se pridadu strađavši slobodu.
Još hraben oružnik, da je jači od lava,
   i pješac i konjik njemu se pridava.
K tomuj se rijet more, sve zvijeri, sve ptice
   od polja i od gore da ćute tužice,
i tolik nepokoj i tužbe i jade,
   kad srce i duh svoj ljuven stril propade;
zač gore od jada, ljuven stril gdje strijeli,
   objestran propada srdačce u tijeli,
i rani toj lijeka ni u čem bog ne objavi,
   razmi smrt človjeka kad s lukom rastavi.
Nu ptice nu zvijeri i ostale živine,
   što ih ljubav taj tjeri, ne imaju krivine;
zač svojom naravi, koju njim čes dava,
   s vrjemenom ljubavi svaka se pridava.
Nu vrijeme čekaju, slijedeći narav svoj,
   kad se sve pridaju ljubavi telesnoj,
i prije će živ kamen na polak puknuti,
   neg ju će taj plamen na ljubav prignuti,
da se da za roba telesnoj ljubavi,
   prije ner se podoba svojojzi naravi.
Men stvari sve ine zatoj se poznava,
   zemaljske živine koga su narava.
Armilin najliše tuj žalos iskusi,
   ki željno uzdiše, kada se izgnusi.
A človjek vajmeh sam ne vijem kom naravi,
   kada ga takne plam telesne ljubavi,
smami se i bijesni, da trudna svijes svoja
   ni javi ni u sni ne prija pokoja,
ter neće da slijedi ni vrijeme ni rok svoj,
   kada ga povrijedi ljuveni nepokoj.
Vrh tužbe vrh svake još ljubav nastoji,
   od oca i od majke da porod razdvoji;
rod s rodom razdvaja, da od roda najliše
   od tuge i vaja prijazan polipše.
U zlatne uzice još koga postavi,
   razlike tužice taj s jadom boravi.
Tijem da je svijem znati, ljuvena mladosti,
   vezi su ti zlati od velje žalosti,
kijem puti, kijem veže ter i kraje svijeta
   sve k sebi poteže kako kalamita;
i krijepos još svoja ne može na svijeti
   bez rati i boja tihi mir podnijeti.
Tijem njega samoga stidi se i boji
   svaka vrst od boga, ku Varon pobroji.
Toj li će tko rijeti: taj bog od ljubavi,
   vaj gdje se na svijeti porodi i objavi?
ali je svoj ures meu cvijetjem procaptil,
   ali je zgar s nebes na zemlju doletil?
iz vira vodena ali je lijepos taj
   i krijepos ljuvena izvrjela na svit saj?
Ali je prislavan i gizdav ures taj
   iz morscijeh dubin van izavril na suh kraj,
neka se objavi na kopnu taj slava
   od vječne ljubavi, ku more sazdava?
Ali se na gori, gdi je velja visina,
   od snijega satvori taj lijepos jedina,
vrh gore snijeg bijeli da svojom krijeposti
   vas saj svijet nadijeli takmenom lijeposti?
Ali ga na saj svijet porodi ka žena,
   neka se može rijet nada sve blažena,
blažena utroba meju svijem narodi,
   koja se podoba, da taj plod porodi;
od koga slavan glas letjet će sva ljeta
   u slavi po vijek vas do konca od svijeta;
zač mu se priklada sva hvala i slava,
   pokoli svijet vlada taj lijepos gizdava?
Sad znajte mladosti, da slavan taj ures
   sve višnje krijeposti poslaše zgar s nebes,
da krmi i vlada sve od svijeta narode,
   i da im milos da, da dobar plod plode,
i da se do vijeka ostale meu trude
   neplodna človjeka svak čuva i bljude,
Neplodan dim da je, tko razum potlači,
   ter zaman dni traje a vrijednos ne slači.
Dim Venus pridraga da ga je rodila,
   i bosa i naga u mrči gojila,
u mrči zelenoj i sad je njegov stan,
   ki je družbi ljuvenoj od višnjeh na dar dan,
ljuvenoj toj družbi, ter joj su tuj stani,
   ka mu je na službi, da se njim sahrani.
Nu nigdjer na svijeti pod nebom nijedan stvor
   nije ljepši vidjeti neg je taj ljuven dvor
u mrči zeleni, gdi je krasna družba taj
   pri vodi studeni, ka je slatka kako raj,
i bistra i čista, ku vijekom ništore
   sva ljeta i godišta prisušit ne more.
Koji stan koji dvor za vječno zlamen'je
   obzidal nije mramor ni drago kamen'je,
od mrče ner zelen, ka plodi toj cvijetje,
   ko ljeto ni jesen ni naše proljetje
također ni zima, da vam je još znati,
   krijeposti ne ima tuj krijepos sazdati;
a miris svoj slavan, ki se tuj razbira,
   s korijenkom kruga van srdačce podira,
gdi je slados tolika, kojoj se na svijeti
   ne može prilika jezikom izrijeti.
Još je tuj livada ljuvena i mila,
   ku drugdje nikada nije zemlja gojila,
niti se sad goji, nit se će gojiti,
   nit narav nastoji taku stvar ploditi,
taku stvar ploditi, zač sada ni po tom
   ništor ju dobiti ne može ljepotom.
Zač narav nikadar u polju ni u gori
   toliko krasnu stvar na svijeti ne stvori,
kako taj livada, ku sam bog ljuveni
   svakoga narava, što polje toj plodi,
i sve tej zeleni, o mlaci pridrazi,
   živi vir vodeni polijeva i kvasi.
Nu [tko bi] vidil stan i ta dvor pridvorni,
   ostal bi sebe van, kako stup mramorni,
ali pak vrh gore, na kom nije vidjeti,
   zelen lis da more ni cvijetje proctijeti,
videći najliše razlike mladosti,
   gdi njetko uzdiše jadovno za dosti,
a njetko trudan vas, zamaknut uzami,
   priblijedi svoj obraz polijeva suzami;
a njetko rascvijeljen gorčije od jada
   strelicom ustrijeljen plačan glas uklada;
a njetko sindžer zlat, suzice roneći,
   ne more gojno stat, na grlu noseći;
a njetko tuj jada od velje tužice,
   gdje mu su nazada svezane ručice;
a njetko vas ranjen travicu krvavi,
   a njetko zatravljen s gorušte ljubavi,
ni u miru ni u goju, zanosi sebe van
   trudeći svijes svoju, jak da je vina pjan,
najliše misleći što je ljubav gorušta,
   ku željom želeći tuj se prit dopušta,
gdje trudan život moj ni nitkor na svijeti
   sužanstva tolik broj ne može izrijeti;
najliše bez broja gdi je ljubav stavila
   razlicijeh gospoja, kraljica i vila,
i ostale gospode, ki u toj zeleni
   strađaju slobode, trudeći po sve dni,
i k tomuj vojnici, vitezi izbrani,
   pješci i konjici, gdje stoje svezani,
od kojijeh imena za sad ću parjati,
   zač ne imam vrjemena tolik broj zbrajati.
I sijedi i stari još se tuj nahode,
   ke ljubav nadari, da tužbu provode.
Nu tko će sve vaje iskusit i tugu
   viđ malo šetaje tuj družbu po lugu,
šetaje gdje takoj meu mrčom zelenom
   zbrajaju nepokoj s tužicom ljuvenom,
ter strilom taj tko je zlaćenom ustriljen,
   ranice sve svoje odkriva rascvijeljen,
ter željno uzdiše, gdje mu je taj strijela
   u krugu najliše srdačce probila,
a veće do vijeka ni u čem na svijeti
   nije rani toj lijeka ni zdravja vidjeti.
A njeki roneći od jada suzice,
   na grlu noseći zlaćene uzice,
a njetko sindžir zlat, kijem mu je okovan
   i grlo i bil vrat ter trudi jadovan,
tuži t' se na taj vez i na te okovi,
   sva žalos i boles da mu se ponovi.
A njetko očima u zemlju niči sam,
   jaki sve tko ima u družbi stid i sram,
najliše tko je bil slobodi gospodar,
   a pak je izgubil za ljubav tolik dar,
strađaje gospodstvu, koga se izbavi
   davši se u robstvo na službu ljubavi.
Mnim da bi bijesan lav od jada prosuzil,
   za milos i ljubav kad bi to iskusil,
kolike boljezni kolike nezgode
   od gorke ljuvezni takoj se provode;
i ki su porazi i trudi najveći,
   gdje mili i drazi tješe se cvijeleći,
zač milos primaga, gdje se su tuj stali,
   da tješi drag draga i da ga požali.
Tješe se i žale i tužbu zbrajaju,
   gdje trude ne male provode u vaju.
Plač žalos i tužba zašto se tuj goji,
   ljuvena taj družba u lugu gdje stoji,
sva blijeda sva žuta, sva velmi stamnila,
   jak zmija priljuta da ih je ranila.
Taj mrča zelena i zimi i ljeti
   vazda je ljuvena ljuvenijem vidjeti,
nu ne vijem čes koja taj joj dar prisudi,
   da se u njoj bez broja toliki puk trudi.
Lje sudim ja tako i ćutim u sebi,
   da joj je dano toj od višnjijeh na nebi,
koju stvar iskusi Mantuan Poeta,
   također i drugi, da je mrča taj sveta;
u mrči zelenoj zač nebo dopusti
   svoj družbi ljuvenoj da je stan vjekušti,
svak tko tuj pribiva vaj neka po vijek vas
   taj miris priživa, u kom je rajska slas,
nada sve ostalo, gdi je družba taj draga,
   da tužbe daj malo taj miris odlaga.
Nu tko će rijet meni: reci mi boga rad,
   kijem se bog ljuveni imenom zove sad,
koji se može rijet da sada i vazda
   oholo vas saj svijet kraljuje i vlada;
leteć ki obhodi hrlije od ptice,
   po kopnu i vodi noseći strelice,
i k tomuj zlatan luk, ki je napet po vijek vas,
   kijem vazda velik puk pod svoju stavlja vlas;
ter koga izrani za tolik nepokoj,
   tamo ga nastani u mrči zelenoj:
dim, mlaci, bog se taj, u slavi ki plove,
   što obtječe vas svijet saj, Kupidom sad zove,
po svakoj državi uzmnožnom krijeposti
   glasi se i slavi jak sunce svjetlosti.
Željan je za dosti ljuveni ures svoj
   razlike mladosti od vila i od gospoj,
željan će i biti ljuvenu slijedit vlas,
   dokle svijet zgoriti po plamu bude vas.
Nu blago toj duši, blago će i biti,
   ka se š njim sadruži ter ga se nasiti;
zač milos ne brani taj mlados gizdava,
   da togaj sahrani, tko joj se pridava;
i tko se uteče k toj slavnoj mladosti,
   blaženstvo svak steče od vječne sladosti;
pri slavnoj gospoji još mu će bit plata
   prišlace ka poji peharom od zlata,
u sjenci zeleni u slavnoj dubravi,
   gdi je vir vodeni od vječne ljubavi,
gdje slavna taj dijeva, puna sve milosti,
   sunačcu odsijeva vjekuštom svjetlosti,
i u slavi sva plove i u slavi plovući
   Gracijom nju zove svaki duh živući.
Mila je i slatka, ugodna i draga,
   kraljica i majka oda svijeh rusaga;
po djelu dobromu ter ime toj nosi,
   zač milos svakomu dariva, tko ju prosi.
Ljuvena mladosti, čuli ste plačni vaj
   i s kojom sladosti čeka vas dijeva taj.
Zatoj vas molim svijeh, slišajte nauk moj,
   hrlite na pospjeh k toj dijevi blaženoj;
hrlo se svi spravte, dokli vam bit može,
   a lijenos ostavte i ostale raskoše,
zač vam će dijeva taj sve trude i žalos
   i s tužbom plačni vaj svrnuti u rados.
Nu tamo nitkore k toj slavnoj dubravi
   sam priti ne more bez gorke ljubavi;
nit tamo tko hodi, ner koga trudeći
   Kupido provodi, po drumu hodeći.
Tijem mladci gizdavi, zatoj se svaki vas
   s Kupidom odpravi, tuj najti rajsku slas,
ter ćete po tom reć: mogosmo na svijeti
   s Kupidom milos steć, ku nije moć izrijeti.