Prijeđi na sadržaj

Pjesanca kufu

Izvor: Wikizvor
Pjesanca kufu
autor: Mavro Vetranović


O kufe pribijeli, ljuveni druže moj,
   željno ti procvijeli a ne vim što bi toj,
da poješ u pjesni kraj vode studene
   s tolikom ljuvezni, travica da vene;
napokon i cvijetje sve blijedi od jada,
   gdje slatko tve pijetje na on svijet propada.
Rijeka se još muti i velmi tuguje,
   tuj pjesan gdje ćuti i tvoj glas gdje čuje;
kamen se podira još vajmeh zemlje van,
   gdje tvoj glas razbira i tvoju tuj pjesan.
Još stoje sebe van i zvijeri i ptice,
   kako stup mramoran od velje tužice,
ljuveni kufe moj, pojući gdje jadaš
   k tužici ter takoj boljezan prikladaš;
i mene primaga tvoj vajmeh plačni glas,
   ptičice pridraga, da stinem kako mraz
i venem i blijedim, velmi se boleći,
   gdje tebe tuj vidim kraj rijeke stojeći;
kraj rijeke tuj stoje ter se vas snebivam
   gdje željne te tvoje pjesance razbiram,
a ne vijem, zašto tač s tolikom ljuvezni
   ukladaš grozni plač pojući u pjesni.
Vaj nu je ma misal, ptičice pribijela,
   da ti je rok prišal dijelit se od tijela,
da te stril od smrti svih truda i tužbe
   napokon isprti i svjetovne službe;
zač platu mi drugu od svijeta ne imamo,
   ner žalos i tugu, ku svak čas primamo
i truda za dosti, trudeći ter tako
   slijede nas žalosti u vrijeme u svako.
Ako je toj takoj, boga ću moliti,
   daj malo život moj da bude prodljiti,
da s tobom jednaga život se moj združi,
   ptičice pridraga, ki željno sad tuži;
i tuži i cvijeli i trepti i preda,
   moj kufe pribijeli, gdje prijeku smrt gleda,
bijesneći ka grede i plaho ka plaši,
   što život moj prede, da mi toj popraži.
Tijem božja dobrota ako bi hotjela,
   daj malo života da bi nam prodljila,
plačnu ćeš čuti stvar i vele tužan glas,
   ki prije nikadar nijesi čuo do danas,
ako se povrati na svjetlos život moj
   ter mi se trud skrati i tužni nepokoj.
Tijem bože prislavan, o vječna milosti,
   pokli je stril spravan od smrtne krijeposti,
da kufa i mene u zemlju obrati
   i pjesni medene da nam sve prikrati:
ti tvojom ljubavi plačna me utješi
   ter plahos ustavi od smrti ka priješi,
da se kuf pribijeli sa mnome sadruži,
   sa mnome da cvijeli, sa mnome da tuži;
da sa mnom pobraja pojući u pjesni
   trud, ki je pun vaja i tužne boljezni.
Moj bože, a po tom, kad se trud zaglavi,
   ako me ć životom rastavit, rastavi.
Sve trude i muke zač kad mi smrt skrati,
   moj ću duh u ruke u tvoje pridati,
neka tuj boravi, neka se nastani
   u višnjoj državi, gdje stoje izbrani,
tuj gdje ti kraljuješ i vladaš stvor svaki,
   ako mi daruješ za ljubav dar taki.