Pjesanca kratku roku našega života

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca kratku roku našega života
autor: Mavro Vetranović


Vijem bože, da zna svak i svak je stanovit,
   da je velmi rok kratak i konac vrjemenit;
i vrime s nebesi u vike i sada
   našijemi telesi kraljuje i vlada,
i vrime brže jes, ner vihar i vila,
   i kolo od nebes, ner ptica i strila;
ter nebo od zgara, s vrjemenom gdje hrli,
   i hini i vara naš narav umrli.
A tužni vaj človjek ne scijeni za ništa,
   koli je kratak vijek od svojijeh godišta.
Kud vrime prihodi, još ne vijem kako slijep,
   kud li ga zavodi u mao čas i u mao hip;
i čijem ga još plaća i čijem ga nadijeli,
   i kud ga obraća, kad ga smrt rascvili.
Nu vrijeme što priješi i hrli leteći,
   nitkor ga ne griješi, krivi sud čineći;
zač vrijeme nije uzrok ni svoja grjehota,
   ako je kratak rok našega života.
Krade se dan po dan, a vrijeme nas hini,
   a človjek nije spoznan ter himbu ne scijeni,
što vrijeme nas vara himbeno i dvoji,
   ter mlada i stara u jedan broj broji.
Zašto je naredno, da vrijeme s nebesi
   krade nas bezredno i sobom zanosi;
i višnji hoće bog, svakoja ki vlada,
   da vrijeme na jedan stog sve smeće i sklada.
Steže nas noć i dan, i opet se vraćamo
   okli smo prišli van, kada se rađamo.
I želi svak zaman dug život od svijeta,
   zašto je čas jedan koliko sto ljeta!
Jaoh a mi stojimo kako sve u bludu,
   ter ljeta brojimo i dnevi za ludu!
A što je pobrajat vrjemena noć i dan,
   pokli je prišlo spat pod zemljom vječni san?
Aj bože, je li toj slijepački razlog vaš
   vrjemenu stavit broj, ko hitro vara vas?
I što prije stupamo granici mi hrlo,
   to veće ufamo u vrijeme umrlo!
A tko tuj prihodi, gdi je stavljen marginj taj,
   opeta ne ishodi životom na svijet saj;
ar tamo ostavi dušicu napokon,
   zač ga smrt postavi vrjemenu pod zakon.
Človječe a za toj čin' česte spomene,
   da je kratak život tvoj, kako cvijet ki vene;
a ti tuj ne imaš vlas, da budeš poznati
   ki te će smrtni čas u zemlju poslati;
zašto se smrt vlada himbeno kradući,
   ter nas svijeh podkrada, u zemlju kladući.
Človjek je lje slavan bez konca po vijek vas,
   ki je vazda pripravan, čekati smrtni čas.