Pjesanca košuti ranjenoj

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca košuti ranjenoj
autor: Mavro Vetranović


Tko može na svijeti od cvilne košute
   grozni plač izrijeti i jade priljute,
košutu dim koja sprijaznit ne more
   tihoga pokoja ni od polja ni od gore,
tihi mir i pokoj ter se š njom rastavi,
   gdi plačna život svoj skončava u dubravi;
također i u lugu suzice roneći,
   plač, žalos i tugu pri sebi gojeći,
radosti minute kad joj čes prikrati
   i u tužbe priljute vesel'je obrati.
Ter je trud, moj bože, košuta gdi plaha
   ustavit ne može jadnoga uzdaha;
ni uzdaha ni plač svoj, ner gorče od jada
   po gori zelenoj plačan glas uklada,
uklada i tužicu prijeku smrt videći,
   nalijepnu strjelicu pri srcu noseći,
kad lovac od lova prije sunca podrani
   ter hitro iz krova strilom ju izrani.
Koli je jadan čut i tužan za dosti
   taj čemer toli ljut i plačne žalosti,
planina i lug taj gdi vehni tuguje,
   toliko plačan vaj u sebi gdi čuje!
Još taj trud s tugami i plačna boljezan
   stanovit živ kami podira zemlje van;
a mramor pribijeli, pri tužbi toj stoje,
   cijepa se i dijeli od jada na dvoje.
Svaka zvijer i ptica, gdi jošte toj ćuti,
   i bistra vodica smete se i smuti;
a slavic na jeli u pustoj toj gori
   sam sebi smrt želi, da ga prije umori,
da žalos ne čuje gdi takoj cvileći
   košuta tuguje s duhom se dijeleći.
A kamo plačan glas dubravom gdi leti,
   putnika svaki vlas na glavi da trepti!
a tužbe najliše, dubravom gdi takoj
   s vapajem uzdiše po gori zelenoj!
Tužben je još poraz pritužna narava,
   gdi joj svoj tužan glas ponavlja dubrava;
gori i dubravi zašto je dana vlas,
   da tuđer odjavi s vapajem svaki glas.
Ako je glas vesel, ponavlja vesel'je;
   to li je glas dresel, ponavlja dresel'je.
Ter gusar ter vojnik sam sebe dobiva,
   i pješac i konjik gdje taj glas priziva.
Napokon travica za tolik nepokoj
   po zemlji na nica prevrati listak svoj,
ter vene ter blijedi ter vajmeh ranjenu
   strjelica taj vrijedi košutu trapenu;
trapenu vajmeh tač, gdi lugom pastire
   priziva na svoj plač i gorske satire,
s vilinjom mladosti od gustijeh dubrava
   gdi ju trudnu za dosti prijeka smrt skončava.
Vičući ter veli i od truda i od jada:
   drugu stvar ne želi moj život za sada,
planinsku ner družbu, iz glasa ku zovem
   na moj plač i tužbu, u suzah gdi plovem.
Ako gdje koja vil u jezeru studenu
   opira obraz bil za diku ljuvenu,
prosapši zlatan vlas niz bil vrat do pasa:
   sliši moj plačan glas tužnoga poraza,
željno te molim ja, polita suzami,
   za sunce koje sja i mjesec [s] zvijezdami.
Ako ja ljubavi mogu steć koji dil,
   jezera ostavi, ne opiraj obraz bil,
i ne plet' u kosu i u vjenčac pramen tvoj,
   niz bil vrat ki prosu u vodi studenoj,
ner hrlo upriši ter tvojom ljubavi
   plačnu me utješi u ovoj dubravi.
Ter najprije draga vil, za ljubav ku t' nosim,
   podri moj jadan stril, pri srcu ki nosim;
pak bil'je vaj svako, željno te ja molju,
   priješeći tutako razbiraj na volju,
nu ne daj ružicu, kaloper ni bosil,
   ni hromu ljubicu ni rumen trendofil,
oksjenčem i rutom ner samo boga rad
   i ljutijem skrobutom ranu mi povi' sad;
i na ovi plačan trud mimo sva jaoh ina
   gorkoga ne zabud' smiješati pelina,
s gorkosti te trave, te trave s gorkosti,
   jeda me ozdrave od ove žalosti.
U rajsko zagorje uvedi pak mene,
   pod jel'je i borje na vire vodene.
Kad bistre vodice duh se moj nasiti,
   daj malo dušice da mogu pojmiti;
zač kom bih dušicu pri vodi pojmila,
   gorku bih tužicu s boljezni zabila,
i ljutu jaoh strijelu, toliko žagornu,
   ku nosim u tijelu pri srcu jadovnu.
Nu odkli se ne more nać bil'je ni trava,
   ni od polja ni od gore takogaj narava,
u pustoj dubravi gdi trudan duh dijelim,
   da me sad ozdravi, da veće ne cvijelim:
prije roka umrijeti zač vajmeh prije volju,
   ner ovuj trpjeti s jadovi nevolju.
Živući tijem bože, koji si na nebi,
   ako se ka može steć milos pri tebi,
pošlji sad prijeku smrt, da svojom naravi
   svasma me bude strt i u prah me postavi,
da taj šip priljuti, ki mi smrt zadava,
   me srce ne ćuti, ko se sad skončava;
tolike na svijeti da veće ne budu
   jadove trpjeti u mukah i trudu,
gdi cvilim grozeći, gledaje smrtni hip,
   pri srcu noseći strilicom ljuti šip.
Lje vajmeh, trud veći pod nebom nitkore
   jezikom izreći na svijeti ne more,
razmi tuj tužicu s kojom se smr' spravi,
   da trudnu dušicu od tijela rastavi;
zviretu najliše, vaj komu u gori
   tuđer duh polipše, kad ga smrt umori,
ter vijekom nikada umrla zvijerca taj
   veće se ne nada uskrijesit na svijet saj.
Zač zvijere kad umre, umre duh i tijelo,
   i u crnu zemlju gre, gdje mu je i djelo.
Zatoj se bolim ja, zač veće na svijeti
   sunačca, koje sja, ne mislim vidjeti;
ni sunca ni bil dan, ni višnje radosti,
   kada me vični san obujmi tamnosti.
Plač, žalos i tuge tijem vajmeh ponavljam,
   dubrave i luge zač sada ostavljam,
i rajska plandišta i vira vodena,
   od mnogo godišta gdi sam ja gojena;
a kamo planine od jel'ja i borja,
   i poljske ravnine i blaga zagorja,
i livade slavne plodnoga narava,
   ke su vazda spravne razlicijeh dat trava,
i pozna i rana gdi se zelen plodi,
   košutam ter hrana vazda se nahodi!
Još vajmeh plač priljut grozno me rascvijeli,
   od stada od košut zač me čes razdijeli,
ter mene grozni vaj sada će skončati,
   a moja družba taj živa će ostati,
ka će nakon mene, kad me smrt umori,
   studence vodene uživat po gori
i zelen razliku vesele za dosti
   za milos i diku s velikom radosti,
i žuber i pijetje od razlicijeh ptica
   i razliko cvijetje ko plodi travica.
Vrh svega vrh toga pod suncem koje sja
   proljetja slavnoga najveće žalim ja,
proljetje zač je toj, ljuveno i milo,
   s mirisom život moj planinom gojilo.
Vaj, gdi bi bijesan lav prihinjen za dosti
   ponikal za ljubav s mirisne sladosti,
s tolikom ljubavi ter bijesni svaki duh,
   gdi prši u dubravi tihoga vjetra ćuh,
na jeli visokoj ali pak na boru,
   gdi ćuši listak svoj, najliše u zoru
kad svijetla danica s kolom se odpravi,
   gusarska stražica, bio danak da objavi;
ter šušan taj slatki gdi gorom prohodi,
   živući duh svaki sebe van zahodi;
i slavic taj ptica kriocem se poklopi,
   jutrnja rosica iz vedra gdi kropi,
pod kriocem ter tako gdi tuj slas razbira,
   ljuveno i slatko rajski glas rastira;
pjesance ter poje s medenom sladosti,
   vrh jele tuj stoje od velje radosti,
gdi sam ja poznala planinski svaki blud,
   a sad sam ostala, slijedeći svaki trud!
Ter kad ja na svijeti još mišljah, vaj meni,
   u dugo živjeti u rajskoj zeleni:
tad mi smrt zaprije put, stlačit me hoteći,
   ovi stril toli ljut pri srcu noseći,
gdi plačna žedneći smrtni trud razbiram,
   vodice želeći a od žeđe umiram.
Tijem tvrdi mramore, mramore studeni,
   jaoh jeda bit more, pusti vir vodeni,
molim te neboga, jeda bit može toj,
   nasiti rad boga čemeran život moj
te vode studene u ovojzi dubravi,
   prije ner li smrt mene životom rastavi.
Zač kom bih ja sita vode se napila,
   moja bi čestita prijeka smrt sad bila.
Dubrave i luzi, i gore zelene,
   sad viđte u tuzi gdi život moj vene;
ter sada po gori s vapajem dajte glas,
   kako me umori od smrti prijeke vlas:
lovac me rascvijeli u gori zelenoj,
   gdi vajmeh prostrijeli srdačce i duh moj,
ranjena ter sad mrem od truda ne mala,
   i u crnu zemlju grem, ka me je sazdala,
a ostavljam svijetu svijet, kako je vazda bil,
   ki smrtno mogu rijet da me je oznobil,
kako se vidi toj, gdi strila žestoka
   potlači živoj moj i tilo prije roka,
nevidom ter mene u krasnoj dubravi
   srjed gore zelene nevidom rastavi,
u krasnoj dubravi, gdi mi će nemilo
   vukovi i lavi razdrpit sve tilo.
Toj me će prigrdo, kom budu izdahnut,
   zvijeren'je zlosrdo na kuse razmaknut;
još mi će sve ptice, krvave naravi,
   raskljuvat sve lice i oči u glavi.
Zlosrda zač je ćud zvijeren'ja od gore:
   kad živu smrtni trud zadat se ne more,
mrtvoga na volju jak pčele i ose,
   i drpe i kolju i u zubijeh raznose;
i ptice ostale mrtvu mu zadadu
   tužice ne male, kada se na nj nakladu.
Sad čini pravi sud sve živo stvoren'je,
   je li toj velik trud vrh glave trpjen'je?
Jesu li žalosti i pakljeni nepokoj,
   mrtačke da kosti zvijerenje drpi toj?
O zemljo, i ti sad razbiraj u sebi,
   je li toj velik jad, molim se ja tebi,
je li toj tužica, ali trud najveći,
   ki živa dušica ne može izreći!
planinska pridraga plandišta ostavit,
   i s tilom jednaga trudan duh rastavit,
i ostale raskoše od slavnijeh dubrava,
   koje svak rijet može, da ih narav sazdava,
zemaljski da je raj košutam u gori,
   zelenca gdi je taj, ku sam bog satvori.

Rekla si košuto, koli je na svijeti
   čemerno i ljuto, jadan stril podnijeti,
i umrijeti srjed gore, gdi vajmeh po vas vijek
   najti se ne more smrtnojzi rani lijek;
najliše žedneći od truda gdi čezne,
   živi vir želeći od vode studene,
a ne ima gdi piti u gori zelenoj,
   trudan duh pojmiti pri vodi studenoj.
I ja taj činim sud, košuto ranjena,
   da je toj velik trud i muka pakljena.
Plačne su još tužbe, pravedno mogu rijet,
   samomu bez družbe u pustoj gori mrijet.
Rascvilna košuto, nu nemoj vajmeh sad
   toliko priljuto skladati plačan jad,
ustavi gorki plač, ustavi tužice,
   ter nemoj grozno tač prolijevat suzice.
Ako tvoj duh dijeliš, gdi t' se smrt približe,
   što jadaš, što cvijeliš, što t' se tač uzdiše?
Pokli si umrla i vidiš smrtni čas,
   što s' tolik prostrla s vapaje[m] tužan glas,
ter trude svi luzi i puste dubrave,
   gdi život tvoj suzi u suze krvave?
I sve je smeteno, do zvijeri, do ptice,
   gdi toli bezredno prolijevaš suzice!
A tvoj je zaman plač i grozno cviljen'je,
   pokli t' je prišlo tač životom dijeljen'je.
Nu ako ti razbiraš, ranjena tom strilom,
   da takoj umiraš i s duhom i tilom,
košuto družice, željno te molim ja,
   te tvoje tužice na stranu parja' tja:
jednom ćeš umrijeti, jednom ćeš k zemlji poć,
   jednom ćeš na svijeti svjetovna djela oć;
Jednom ćeš prikratit tuj tvoju boljezan,
   i u prah se obratit, iz koga s' prišla van.
I u prahu tuj stoje, neka t' je još znati,
   boljezni te tvoje tuđer ćeš parjati;
zašto zvijer od gore, po tom se svrne u prah,
   veće ju ne more obujmit nijedan strah.
Zaman si rekla toj i zaman svjedočiš,
   ka pereš obraz svoj suzami ke točiš;
da po tom premine s života zvijere toj,
   s njim tuđer pogine u vjetru i duh svoj,
ter ne zna strašni sud, po plamu ki će doć,
   i što je plačni trud, vjekušta gdi je noć,
i vječne pomrake, gdi nigdar na svijeti
   svjetlosti ni zrake nije moć vidjeti;
i grješne gdi duše njeguju plačni glas,
   gdi cvile i tuže bez konca po vijek vas;
gdi plačna ta družba gorčije od jada
   s kržitom od zuba trud k trudu priklada;
ter tko tuj pribiva u mrkloj tamnosti,
   vjekušte priživa s boljezni žalosti,
gdi vajmeh nikada, po vas vijek do vijeka,
   ne može nijedna stvar odkupit grješnika;
zač hoće pravda toj i s pravdom višnji sud,
   da grješnik za grijeh svoj vjekušti pati trud.
A u tebi razuma ne vidim ja toga,
   ni svijesti ni uma, ni suda pravoga,
da biraš i kusiš, što je žalos i tuga,
   i tanko da sudiš vaj što je smrt druga;
od božje odluke zač dano nije tebi,
   da taj trud i muke razbiraš u sebi;
i ne znaš što je slava, gdi je gori nad nami
   nebeska država nad svijemi zvijezdami,
visoko tamo tja gdi s božjom milosti
   sunačce drugo sja s vjekuštom svjetlosti,
ko sunce nikada ne ima istoka,
   ni strma zapada, vrjemena ni roka;
u vrijeme u svako ner tamo gdi stoji,
   tuj svjetlos jednako njeguje i goji;
gdi je danak vjekušti bez noćnoga mraka,
   i plamen gorušti i svijetla taj zraka.
Još ne vijem tko more umrlijeh na svijeti
   polače i dvore od višnjijeh izrijeti,
od višnje dubrave gdi je svake za dosti
   vesel'ja i slave i obilne radosti;
gdi je slavno kraljevstvo i gdi se razbira
   vjekušte blaženstvo i gdi se ne umira.
Blaženstvo ter tko toj trudeći dobiva,
   vječni mir i pokoj po trudu priživa.
A to je pripravio višnji bog človjeku,
   koga je satvorio na svoju priliku,
kad saj svijet ostavi, da se tuj nastani,
   s vesel'jem u slavi gdje stoje izbrani,
gdi nije čut jeseni ni zime nikada,
   s razlike zeleni da listak sam spada;
proljetja ni ljeta još se tuj ne znaju,
   vrjemena od svijeta ka ovdi vladaju;
i tuj se ne ćuti slana, led, snijeg i mraz,
   ni sjever priljuti ki često znobi nas.
Sunčana pomraka još nije tuj nikada
   ni s maglom oblaka ni dažda ni grada,
ni jutrnje rose, ka zorom kropi nas,
   ku pčele raznose birajuć mednu slas.
Pun mjesec na nebi gdi nijednom oblasti
   mrkline u sebi ne pati ni tmasti;
gdi strašno ne gromi, gdi vijekom po sve dni
   plah vihar ne lomi planinske zeleni;
gdi čuti nije trijeska, ni s trijeskom plamena,
   nit se lamp svjetliska ni munja ognjena,
ni zvijezde s kudami ke mnokrat vidimo
   leteći nad nami, ter im se čudimo.
Kraljevstvo slavno toj ter sada i vazda
   tihi mir, vječni goj, njeguje i vlada;
blažene ter duše, ke se tuj nasele,
   ni cvile ni tuže, ner li se vesele
u taj dvor priblažen, ter se tuj sazdava
   po vas vijek i amen sva hvala i slava
višnjemu u višnjijeh, koji je uzmnožan,
   stvoritelj vrhu svijeh koji je razložan.
A ti se ne nadaj uživat tuj rados,
   gdi je vječna slava taj s vesel'jem i rados.
Nu odkli se ne nadaš višnjemu vesel'ju,
   što cvijeliš i jadaš u groznom dresel'ju,
od truda žedneći gdi tvoj duh umira
   bistroga želeći kladenca i vira?
I odkli te đavlja vlas ne more povući
   pod zemlju u propas, gdi je plamen gorući,
čemu su suzice bezredno proliti,
   gdi ne mož dušice od jada pojmiti?
To li ćeš meni reć, košuto ranjena,
   ne mogu zdravja steć nit ću bit shranjena
ni u tijelu ni u duši, po vas vijek do vijeka,
   tijem život moj tuži rane rad bez lijeka,
tužicu vrh tuge ter sada ponavljam
   dubrave i luge zač sada ostavljam,
i ostale raskoše, ke ću sad parjati,
   zač [se] toj ne može bez truda zbrajati:
košuto nemoj tač, nemoj tač košuto
   ponavljat grozni plač cvileći priljuto;
zabudi žalosti, zabudi dresel'je,
   zabudi radosti i od svijeta vesel'je,
zabudi i duh tvoj, ki dijeliš od tijela,
   pokli je toj takoj tvoja čes hotjela,
pokli će prijeka smrt za nijedno zlo djelo
   jednaga u prah strt i tvoj duh i tijelo.
Vijem, odkli s' ti pala od majke utrobe,
   da nijesi poznala ni grijeha ni zlobe,
za ku se pristoji pakljenoj oblasti,
   da tvoj duh posvoji u vječnoj propasti;
zač se si gojila po tvojoj naravi,
   kako si hotjela u gustoj dubravi;
pasla si travicu u gori i u polju,
   i bistru vodicu pila si na volju;
ter ti je hranica u gori zeleni
   drobahna travica i viri vodeni.
Nijes' prela ni tkala, također ni šila,
   i nijesi poznala, što je biser i svila;
ni srebra ni zlata, ni kamenja draga,
   ni čista skrlata, ni ostaloga blaga;
ni tanke koprene, ni vela pribijela
   od velje procjene za odjeću od tijela.
Imala nijes' brige dikom se gojiti,
   ni zlate verige na grlu nositi;
ni rasplijet ni veze, ki su sad nastali,
   najliše podveze zlatijemi čombali.
I meu zla ostala ti nijesi ramena
   sva naga kazala i prsi oplažena,
kako ih vajmeh sad svud kažu po svijeti,
   koju stvar kako gad nije milo vidjeti.
K tomuj se još tužu, vlastite gdi kose
   i strigu i stružu, a tuđe pronose,
diademom pokrovne, da ih mlados pohvali,
   plamenu dostojne, da im glave popali.
U stara vrjemena nu prjeđe nije bila
   taj tuga pakljena, ka je sad isplila.
A ne vijem, od kud toj na saj svijet ispliva,
   u misleh život moj ter se vas snebiva.
Nu ne vijem drugi sud, ner da nas po zlobi
   hitroga đavla ćud tijem djelom oznobi.
Još nijesam nigda mnio, slobodno mogu reć,
   vaj da će riganio toliku dragos steć,
ki je bio za ništa, košuto ljuvena,
   minutijeh godišta, u prjednja vremena;
a od malo jur godiš, za diku za veću,
   na obruč ga u okoliš u krkla umeću,
da im su sve strane, kad se ka obrati,
   stupajem prostrane na volju stupati;
i okrugle njih skute nad gležnjijeh noseći,
   zapiru sve skute okolo hodeći.
Nu okorno i ako je, što vam ću sad rijeti
   u pjesni u moje, nemojte zazrijeti;
ne imajte zle volje, zač se zled ne tvori,
   kada se za bolje što komu govori,
a same činte sud, ter viđte s razlogom
   taj s grijehom đavlja ćud smrdi li pred bogom.
Procijente malo sad taj način od skuta,
   je li smrad, je li gad i rana priljuta,
i pakao na svijeti, o duše neboge,
   vrh gležan vidjeti do lista sve noge,
neka se zajazi vas ponor pakljeni
   timijemi porazi u ove naše dni.
Još nijesi poznala, kušuto, po vijek vas
   češlja ni zrcala, gladeći ženski vlas,
ni vode od ružice s mirisnom pomasti,
   što tiska dušice u vječne propasti.
Tvoje su još bile ložnice i stani,
   koje su pokrile skrobutom brštani,
i ostala zelenca, košuto gizdava,
   gdi je rajska taj sjenca u dupljah skrovena,
s naredbom od gore gdi si pribivala,
   polače i dvore a nijesi zidala
kamenom tesanijem od bijela mramora,
   naravom ner samijem, ki dava taj gora.
Ter gdje si ti stala košuto u gori
   nijesi se bojala, da ti tko obori
polače i dvore, ni grada zidana,
   kako ih sad ore po svijeti svijeh strana
s naporom oružnijem, s desnicom krvavom,
   zlosrdjem pritužnijem, s lakoznijem naravom.
Ter kud se prohodi, po stranah od svita,
   zemlja se nahodi svud krvi polita.
Tijem sudi, je li plač, je li bič od gnijeva,
   človječja da se tač svudi krv prolijeva;
krstjanska najliše, ka se sad prolijeva,
   da željno uzdiše prid bogom na on svijet [sic!].
Posudi još pravo, košuto ranjena,
   tako ti bit zdravo i da si shranjena,
robove i sužne je li grijeh oznobiti,
   i plačne i tužne u okovijeh voditi,
najliše krstjane, plijeneći ke sada
   izvode prognane jak ovce u stada;
ter s trudom plačno je pobrajat te stvari,
   gdi puni svud stoje robova pazari,
i tmaste tamnice, ke sunce ne obtiječe
   gdi pasje hranice jedva im dotiječe!
A uzrok je tomuj vas nenavid i nesklad,
   krstjancijeh glava vlas, koje se kolju sad;
kolju se meu sobom, kako se može znat,
   i s himbom i s zlobom slijedeći boj i rat.
Ter što se krstjani neskladom vladaju,
   za to ih svijeh pogani poda se skladaju!
Nu je li pravedno, ako je zla glava,
   da š njome zajedno pogine krv prava?
Ter mi je bolno sad, govoru ja tebi,
   toliko trudan jad razmišljat u sebi,
košuto pridraga, zač ne vijem poznati,
   pravedan jednaga što s krivcem zlopati.
A je li pravi sud, hoće li toj bozi,
   pravedan tolik trud da s krivcem podnosi?
A taj smo vidjeli očito trudan jad,
   ugarsko gdi cvijeli gospoctvo vajmeh sad,
ko glave krstjanske za nesklad izdaše
   i u ruke poganske svasma ga podaše;
i mnoge ostale države od krstjan,
   koje su upale u nokti od pogan.
A taj zla postaše, pravo se može rijet,
   za grijehe za naše, kijeh je pun vas saj svijet.
Košuto ljuvena, tijem gdi se zlo tvori,
   sirova i zelena jednako sve gori,
ter čemer taj priljut i taj jad krvavi
   probavlja i ćuti i krivac i pravi.
Za sad ću prikratit ovi jad priljuti,
   zač se ću povratit na moj trud minuti,
košutu da združim u trude sve svoje,
   neka š njom potužim u pjesni u moje;
zašto se pristoji, da človjek, božji stvor,
   u trudu tko stoji dati mu razgovor,
i koga rascvijeli nesreća huda tač,
   na pola da dijeli š njim tužbu i svoj plač.
Kako se podoba, zatoj ću slijediti
   košutu do groba i š njom plač dijeliti,
u plačne pjesance, s velikom ljubavi,
   pokli nije ufance, ranjena da ozdravi.
Košuto ranjena, a zdravja što žudiš,
   da si ti shranjena, da veće ne trudiš,
i da se naseliš, gdi je tvoja dubrava,
   i da se veseliš čestita i zdrava;
i da tuj pribivaš vesela za dosti,
   i opeta da uživaš minute radosti.
Istinu vijem veliš ranjena košuto,
   dug život da želiš i dobro minuto,
tvojojzi naravi zašto je dano toj,
   u krasnoj dubravi provodit život svoj;
i u miru i u goju kako bi ti ktjela,
   slijediti čes svoju i gorka tva djela.
Nu misal ostavi, a pak ćeš pravo rijet,
   kako se probavi slas koju dava svijet;
zač svakom radosti čijem nas svijet daruje,
   s hitrom nas sladosti tom vara i truje,
truje nas i vara hitrosti pokrovnom,
   kolje nas i hara sladosti otrovnom;
i kada mi mnimo da nas čijem pokrijepi,
   tadaj vid gubimo, zač nas tijem zaslijepi;
i rados još svaku, ku od svijeta primamo,
   jak vjetar u šaku za ludu stiskamo,
i od dara svjetovnijeh ufan'je tko ima,
   taj zaman šupalj mijeh u nesvijes nadima.
Još malo razberi, košuto, što ću rijet,
   koji su čemeri, ke dijeli taman svijet.
Ako ste u gori, ako ste u lugu,
   svud stoje zlotvori, jak zmije u krugu;
dim lovci od lova, ki se tuj skitaju
   zvijeren'je iz lova ter hitro strijeljaju,
da mnokrat ništore ni od lovac ni od pasa
   shranit vas ne more smrtnoga poraza.
I ka se slobodi od pasa i od lovac,
   mnokrat se prigodi, da uvezne u tonotac;
i u pleter od očac i u tonot uvezne,
   u krovu taj lovac ki hitro protegne;
i ka se prije nada sahranit svoj život,
   najprjeđe upada nevidom u tonot.
I kada žednite, ter vas je želja pit,
   slobodne ne smijete k jezeru bistru prit,
k jezeru od vode zač često pastiri
   i vile prihode i gorsci satiri,
vilinja ter vam ćud, ali pak satirska,
   zadava ne mao trud i straža pastirska,
s lukom i strilami, kojijem bi jadovno
   probili živ kami i srce mramorno.
Planinske dubrave koja li pohodi,
   vukove i lave još tamo nahodi,
ki tamo na volju planinom gdi zađu
   sve drže i kolju nejače što nađu.
Još ako livadom koja vas prohodi,
   s trudom se i jadom združena nahodi,
zač trepti, zač preda u strahu žagornu,
   sužanstvo gdi gleda ali smrt jadovnu.
Rudinom to li gre ali pak po brijegu,
   i tamo strahom mre i misli o bijegu.
Zašto vas svak tjeri, i slijedi i mori,
   jakino sve zvijeri kijeh je plod u gori.
Ter vam je svaka slas dubravska i lužna
   svaki hip i svak čas jadovna i tužna,
i mjesto još svako, ko mnite uživat,
   ljuveno i slatko u goju počivat,
tad vam čes privrati na nica vesel'je
   i rados obrati u gorko dresel'je,
ter nigdir na svijeti vesela s radosti
   ne moreš zanijeti košuto tve kosti;
da moreš pravo reć, priplačna ma drugo,
   ovdje ću zdravje steć i živjet u dugo.
A sama vidiš toj, kad nijesi ti mnjela
   u gori život tvoj razlučit od tijela,
ranjena tom strilom s kojom ćeš zemlji poć
   i s duhom i s tilom zagrlit vječnu noć,
ranicom bez lijeka a sad te u gori
   nevidom smrt prijeka bezredno umori,
zašto je ktjela toj tvoja čes prihuda,
   prije roka život tvoj da skratiš od truda.
A ostale tužice ne mogu za sada,
   košuto družice, pobrajat od jada;
zač veće što poju u plačne me pjesni
   nezgodu tu tvoju i tvoje boljezni,
većma se užižem u jadu gorkomu,
   željnije uzdišem na rastanju momu,
groznije cvileći u pjesni u moje,
   s tobome dijeleći jadove te tvoje.
Nu meu sve ostalo, košuto neboga,
   promisli sad malo, molim te rad boga,
ako ti cviliš tač ter žalos razbiraš,
   skladaje grozni plač, gdje od straha umiraš,
gdi tvoje ostavljaš dubrave i luge
   ter tako ponavljaš jadove i tuge,
i gdje t' će tijelo leć, kad budeš umrijeti,
   da sunca nećeš već ni bil dan vidjeti:
što ću ja vajmeh reć jadovan zadosti,
   kad budem mrtav leć u mrkloj mrklosti?
gdi stvari nije ine, kad budem tuj leći,
   ner grde živine i miris smrdeći;
i u zemlji put moja kad bude ostati,
   š njom se će svakoja svjetovna rastati;
i oćućen'je svako od telesne puti,
   ni gorko ni slatko, neću ga tuj čuti.
Nu čeznem u trudu, misleći za svu moć,
   umrijeti kad budu, gdi mi će duša doć?
Ali će poć k raju u višnje radosti,
   ali će poć k vaju u nižnje žalosti?
Ako će k višnjem poć od dvora slavnoga,
   ja ne vijem s čijem će doć pred boga pravoga;
zač mudri govore, da ništo na svijet saj
   dušicu ne more odvesti u dvor taj,
ner milost od boga, ka je spravna za dosti
   sahranit svakoga tko ište milosti;
onogaj najliše, tko suze roneći
   jadovno uzdiše za grijeh se boleći.
To li ju višnji sud osudi tamo poć,
   priplačni gdi je trud i vječna gdi je noć,
u tmaste mrklosti, gdi vijekom nitkore
   sunčane svitlosti vidjeti ne more:
vaj što ću reć tadaj, reci mi rad boga,
   ako me tužba taj dostigne neboga.
Tijem zajdem sebe van u veljoj tužici,
   misleći gdi će stan bit mojoj dušici,
ter i obnoć i obnoć košuto od straha
   pihan'ja nije mi moć ustavit ni uzdaha.
Misal je još druga, koja me skončava,
   i tugu vrh tuga trudnu mi zadava,
slišaje vrhu nas, u oblačnoj državi,
   toliko strašan glas, trubeći ki pravi:
dvižte se zemlje van, mrtačke vi kosti,
   sudnji je prišal dan s velikom krijeposti,
ter mrtvi i živi skupte se na jedan stog,
   i pravi i krivi, zač vas će sudit bog.
Sve sudnje tužice za sad ću parjati,
   košuto družice, samo bih rad znati,
koji je toj razlog, da duše svijeh ljudi
   dvije vote višnji bog opravda i sudi?
Zač kom se rastavi dušica od tijela,
   sudi ju sud pravi, kako je živjela.
Što vajmeh duša taj, kad život svoj skrati,
   u tijelo na svijet saj opet se povrati,
i opet se prisudi ali prit k radosti
   ali pak da trudi u vječnoj žalosti?
opet se povrati taj duša u tijelo,
   i tač ju bog plati, kako je nje djelo.
Vaj nu se govori, da je uzrok samo taj:
   višnji bog, ki stvori nebesa i svijet saj,
kad bude vas saj svijet pred pravdom pravednom
   do konca pogorjet ognjenijem plamenom,
neka se sve duše, košuto pridraga,
   opeta sadruže s telesi jednaga,
da duše i tijela na puno sve sa svijem
   kako su njih djela plaćene budu tijem.
Ka dobrom zasluži, da bude shranjena,
   u tijelu i u duši po vas vijek blažena;
koja li zla bude, zlobnijem će tijem djelom
   trpjeti sve trude i s dušom i tijelom
u mrkloj mrklosti, beza dna gdi je mraz,
   gdi nije čut radosti, nego li plačan glas.
Košuto tijem da znaš, čula si razlog taj,
   zašto bog sudi dvaš človječi naraštaj.
Košuto družice, ljuvena i mila,
   sad sudi dušice razlučne od tijela;
nu kada bude prit po plamu da sudi,
   s tijelom će tad sudit svaku vrst od ljudi.
Vaj tko nije izranjen od grijeha zlom strilom,
   da bude sahranjen i s duhom i s tilom,
u tijelu i duši da u višnjoj državi
   kraljevstvo sadruži, gdi se sam bog slavi;
a duša u tijeli po vas vijek da plače,
   koju grijeh razdijeli od višnje polače;
u vječnoj tamnosti vječno zlo da pati,
   gdi nigdar žalosti ne može da skrati.
Ako je moj uzdah i ovi moj plačni jad
   u pjesan sudnji strah spomenuo često sad,
tomuj se ne čudi, pojući što uzdišem,
   ni ludo ne sudi da ne znam što pišem,
košuto pridraga, zašto me s boljezni
   strah velik primaga, da pojem u pjesni
priplačnu ovuj stvar, ku nitkor na svijeti
   ne može nikadar jezikom izrijeti,
ni moja slaba moć ni kratak život moj
   ne može vrha doć toj tužbi velikoj.
Zač da se od gore, košuto ljuvena,
   u jedan list stvore sva listja zelena,
i kad bi višnja vlas za čudo stvorila
   u crnu vajmeh mast svu rijeku od Nila
i ostala jezera i vire vodene,
   i od ptica sva pera u pene gvozdene,
da pišem sva ljeta: ne bih ja pripisal
   do konca od svijeta, što ćuti ma misal,
koji će biti trud i žalos i boles,
   kad pride strašni sud na zemlju zgar s nebes!
Sad vajmeh košuto meni je u pjesni
   skladati priljuto sve tvoje boljezni,
za što svijet što dava i zemlja što plodi,
   sve se toj skončava i u zemlju pohodi;
a tebi i meni narav je sazdala,
   potrajat kratke dni i živjet do mala.
Zač mudri govore, a prava bilj je toj,
   da nitkor ne more prodljiti život svoj;
vrjemena zač svaka, razuman još pravi,
   slaba su i kratka živućoj naravi,
i naša godišta, vrjemena i ljeta,
   sva nam su za ništa s taštinom od svijeta.
I očito viđu sam, da nam se toj tvori,
   od lana kako pram u kratko ki zgori.
K tomuj znam, k tomuj vijem, i mogu reć sada,
   da kako sjenca svijem vrijeme se ukrada,
krade se i bježi, a sami ne znamo
   čas u ki smr' priješi, da joj se pridamo.
Svjetovnom ljubavi još se svi vorimo
   i u gnjiloj svi plavi pučinu brodimo,
a svijet nas tač vara jakino mračna noć
   nevješta mrnara, ki ne umije k portu doć;
a težko toj duši, a težko duši toj,
   kojoj smrt prituži, kad skrati život svoj,
koja je upala u đavlju privarku,
   mušica jak mala u mrježu pritanku,
ku prede sam pauk, prede i prostira,
   svijem da je za nauk, na svijetu tko umira.
A blago toj duši ka u nesvijes ne tone,
   ner li sve obsluži pravedne zakone.
Košuto, a ti sad u pustoj dubravi
   tvoj trudni s plačem jad i tužbu ostavi,
i željan tvoj uzdah, s kijem cviliš prid smrti,
   koja će skoro u prah tve tijelo rastrti.
Vaj veće ne cvijeli toliko jadovno,
   ner s tijelom duh dijeli pokojno i gojno;
zašto je zaman sve, što cvijeliš i jadaš,
   i tužbe tako tve priplačno ukladaš,
pokli t' je prišal čas, da te smrt umori,
   i da te pusti glas ostane u gori;
zač veće nije t' lijeka ni u bil'ju ni u travi,
   pokli te smrt prijeka životom rastavi.