Pjesanca božanstvu

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesanca božanstvu
autor: Mavro Vetranović


Slavno ti bogactvo dobiva i prima,
   prisveto božanstvo tko vidi očima;
nu je velmi čudna stvar toj blago misliti,
   tko može tolik dar od boga primiti.
Odjeven zač človik u odjeći od tijela
   ne može po vas vijek vidjeti taj djela;
nu malo po malo smiren duh po sebi
   u otajno zrcalo toj vidi na nebi,
zač svjetlos taj sine, koja ga obhiti,
   nebeske visine da može probiti,
i svijetla taj zraka od božje milosti
   vodi ga iz mraka k nebeskoj svitlosti.
Sjedeći dake sam pustinjak vrh gore
   nebeski može kram vidjeti i dvore,
zač s duhom uzdiše ter s duhom sebe sam
   vrh sebe uzdviže k nebeskijem visinam.
A ja bjeh u taj broj, ki željah vidjeti
   blaženstvo slavno toj očima na svijeti;
nu moja slaba moć i od tijela nepokoj
   ne da mi tamo doć blaženstvo vidjet toj,
iz tmaste pomrake da bi mi iziti
   i višnje oblake nada mnom probiti.
Nu s trudom i s mukom, u suze cvileći,
   i s božjom odlukom, s duhom se dijeleći,
sam zajdoh u pustoš po gustoj dubravi,
   zvijeren'ja gdi je množ razlike naravi,
i gdi taj dubrava, o višnji moj bože,
   svu zelen sazdava, što zemlja dat može,
jezero i blato i rijeka gdi je živa
   i svako krilato, što perje odijeva.
Trudeći ja takoj počeh um spravljati,
   kako ću tih pokoj po trudu prijati,
jeda ki vjetra ćuh, u kom je blaženstvo,
   zanese meni duh u višnje kraljevstvo.
Tuj njeki glas reče, ki zgromje kako trijes:
   zahodiš daleče pustinjom u nesvijes,
vrh sebe stan' malo, na istok se obrati,
   čin tvoje stupalo da taj trud prikrati,
ako hoć u goju u tijelu na svijeti
   k visinam svijes tvoju i tvoj duh zanijeti.
Moj bože na svijet saj mož li dat veću slas,
   nego li čuti taj iz visin slatki glas,
ki me tač opoji, ter ostah sebe van,
   jakino tko stoji u nesvijes vina pjan;
aliti taj težak, ki trudi po vas dan,
   s večera prvi mrak kada ga stigne san.
Prije ner se razabrah van sebi stojeći,
   živi plam ugledah u oblini goreći;
i taj plam gorući tuj bješe vidjeti,
   gdje topli i vrući svaku stvar na svijeti,
svjetlušta usilos ter u njem ka sjaše,
   sunčana sva svitlos pri njoj se tamljaše;
i u plamu u tomu čuh njetko gdi pravi:
   po meni svakomu kaže se drum pravi,
onomu najliše, na zemlji ki trudi,
   sam sebe najviše da uzdvigne gdje žudi.
U plamu ja sam taj tko s tobom govori,
   s nebesi vas svijet saj po riječi ki stvori;
ja sam riječ jedina božanstva slavnoga
   od oca i sina i duha svetoga;
bog otac i bog sin, bog i duh prisveti,
   u trojstvu vas jedin ne drugi ni treti,
neg jedna sama stvar, ku človjek na svijeti
   ne može nikadar izmislit i rijeti,
i nije sad taj človjek, i nije bil, ni će bit,
   da može meni vijek i ljeta pobrojit;
godišta i ljeta ne može pobrojit,
   zašto ja prije svijeta odlučih svijet stvorit;
početak ter sam taj ki sam vazda bio,
   s nebesi vas svijet saj koji sam stvorio,
i ja sam svrha taj, koja će do slova
   po plamu vas svijet saj ponovit iz nova.
I ja sam taj zraka i svitlos intačna,
   pri kom svjetlos svaka ostaje oblačna.
Beza dna ja sam puč od velje milosti,
   i ja sam tvrdi ključ istočne tvrdosti,
ključ svijetla istoka, ki ne ima nikada
   vrjemena ni roka, ni strma zapada;
ključ ki raj otvora svijem, ki su pravedni,
   i zlobe zatvora u tmasti po sve dni.
Dar svaki ja dijelim, i blaznim i karam,
   radujem i cvijelim, njegujem i umaram;
kraljujem vrhu svijeh i pravo svijeh plaćam,
   pravednijem plač u smijeh i u rados obraćam.
Vrh sebe još stani ter biraj čudesa,
   gdje mjerim na dlani sva svijetom nebesa;
ja vrtim nebesi, kako se vidi toj,
   i svijemi telesi, kojijem se ne zna broj,
a sam sam stanovit veće, ner sve gore,
   i mene vas saj svit zdržati ne more.
Sve sijem i sadim, razdvajam i družim,
   korijepim i vadim, polijevam i lužim;
i polja s gorami temeljno nastanih,
   i more s vodami slatcijemi rastavih,
i bez moje volje ne može nikadar
   ni gora ni polje ploditi nijednu stvar.
Ja činim sve vode da ishode van mora,
   da polja prohode i vrhe od gora,
i od svijeta sve vode odkli se rađaju,
   tuj opet pohode i tuj se vraćaju.
Ja more razdražim, valovi da miješa;
   i opet ga utažim, da tiho utiša.
Svaki stvor stvoreni i sve što je stvoreno,
   mnome i po meni vlada se naredno.
Ja učinih da obteče pučina vas svijet saj
   i u vrijeme da oseče i plima morski kraj;
i ja sam uzrok taj, ki nijesam uzrok dao,
   od kopna da suh kraj pokrije morski vao,
i svaku vrst ribnu učinih da pliva,
   privarku i prudnu, da u vrijeme počiva;
i od zgar prolijevam daždene vodice
   i perjem odijevam letušte sve ptice,
i činih zvijer svaka, ku stvorih na svijeti,
   da koža od dlaka bude ju odjeti.
Sve živo što hodi i što će hoditi,
   sve moja vlas plodi i vijek će ploditi;
i meu stvor ostali još stvorih za diku
   razložan svijet mali na moju priliku,
s početka do sada, do konca i po tom
   svijem stvorom da vlada i svojijem životom.
Dah mu još slavan dar među sve na svijeti,
   da svoj duh nikadar ne može umrijeti.
Još spravi svijes tvoju i tvoj duh razložan,
   ter biraj vlas moju, koli sam razložan:
ja vedrim i oblačim na volju s nebesa,
   i odijevam i svlačim duh od svijeh telesa;
ja gromim i trijeskam i daždim vrhu svijeh,
   i munjom svjetliskam u vedru i oblacijeh;
davam snijeg i slanu i krupe od grada,
   i nebesku manu zgar činim da pada.
Ja činim mraz i led na suncu kopnjeti,
   i strašan moj pogled čini svijet treptjeti;
ja vjetru vlas daju, da vjetri po sve dni
   onakoj puhaju, kako se meni mni.
Božanstvo nu moje ako hoć gledati
   u sebi kako je, toj ne mož imati;
za dosta nu t' je toj da budeš na svijeti
   i bitje i hip moj po plamu vidjeti.
Vidio me s' u tijelu rad tvoje ljubavi
   i u svakomu djelu razlike naravi;
vidiš me u vinu, vidiš me u kruhu,
   u ocu i sinu i svetomu duhu;
vidiš me u moru i u slatkoj vodi,
   i u svakom stvoru, što lazi i hodi;
vidiš me na zemlji, vrh sebe tuj stoje,
   gdi se mnom temelji stvoren'je sve moje;
vidiš me vrh nebes, gdi je moj dvor priblažen,
   pristol'je gdi mi jes po vas vijek i amen;
vidiš me u suncu, kijem kolom vrtim ja,
   i u jasnu mjesecu proć noći koji sja,
i u zvijezdah ostalijeh, na nebu ke sjaju,
   velicijeh i malijeh, ke svjetlos sazdaju.
I u pakli moju moć ti vidiš i usilos,
   pravednijem tmastu noć gdi svrnuh u svitlos;
i u dubju i travi ti me mož vidjeti,
   i u svakoj naravi stvorenoj na svijeti,
i u svakom kamenu što moja vlas stvori,
   i u živom plamenu, u vijeke ki gori,
koji plam da gase sve vode od svijeta
   i daždi svi kvase do konca sva ljeta,
i s vodom sve more i viri svijeh rijeka:
   zagasit ne more taj plamen do vijeka.
I ja sam kami taj na troje odilao,
   na kom sam vas svijet saj osnovao i zidao,
vrh koga ja stoje sve čujem, sve vidim,
   stvoren'je sve moje gdi vladam i krilim.
S početka od svijeta, odkle sam svijet stvorio,
   s vremenom od ljeta tere sam razbrojio;
dah ljeto i proljetje i zimu i jesen,
   dah travu i cvijetje i ostalu svu zelen;
dah svemu ja sjeme, a žitu najliše,
   da hrana u vrijeme človjeku ne lipše;
dah trave i sijena i zimi i ljeti,
   pitoma živina da može živjeti.
Letušte još ptice, ke ni žnju ni mlate,
   po meni hranice nahode bez plate;
i zvijeri ostale i divje živine,
   velike i male, od polja i ravnine,
svaka vrst po na se, razlučna od druzijeh,
   hrani se i pase po gorah i luzijeh;
aliti po polju ke hode i pješe,
   hrana im na volju od mene ne lipše.
Viđ narav od mravlja, da vidi svijes tvoja,
   tko im hranu pripravlja, ner sama svijes moja.
Od pčela gledaj red, gdje njekom naravi
   pospješno beru med po cvijetju i travi,
ter toli naredno berući mednu slas
   skladaju zajedno na domu svaki čas.
Viđ narav pauka, gdi može sam plesti
   bez moga nauka i snovat i presti,
tolikom tančinom gdje mrježu osniva
   ter hitrijem načinom hranicu dobiva.
Viđ ptice ke lete, kojim se ne zna broj,
   tko gnjezda njim plete, nego li nauk moj?
Među sve dubje i lijes lovoru tko vlas da,
   iz neba da ga trijes ne takne nikada?
Tko li vid otvori orlovoj naravi,
   k visinam da gori leteć se odpravi,
nada sve letušte da svjetlos razbira
   u sunce gorušte da oči upira,
a sunce vlas ne ima, put sunca gdi leti,
   da mu vid vazima, očima gdi trepti!
Tko ures paunu da od perja i lijepos?
   tko ovci da vunu, tko lavu da kripos,
da u lovu dobiva i stiže što tjeri,
   i da se naziva gospodar svijeh zvijeri?
Tko njeguje zmaja s plamenom i plodi
   i pticu iz jaja tko na dvor izvodi?
Naravi tko da vlas, da osjem obrani
   od ptica žitni klas, čijem se človjek hrani?
Tko je dal naravi, da čini u vrijeme
   svaki list na travi svrnuti u sjeme?
Tko čini još kamen da gvozdje priteže
   i ptica na plamen gorušti da leže,
dug život i staros na plamu da skrati,
   a staros u mlados po plamu da obrati?
Živinu tko stvori, tko li ju dat može,
   na plamu da gori a zgorit ne može,
ner sama vlas moja toliko uzmnožna,
   ka stvori svakoja stvoren'ja razložna.
Tko na svijet da lozje i najprije nasadi,
   da žitkos i grozdje človjeka nasladi?
Viđ žito tko sije, koga je narava,
   dočijem se razgnije, da ploda ne dava,
i gnjilad što skrati, u kratko i u dugo
   opet se obrati u bitje u drugo;
vlas moja pravedna zašto je ktjela toj,
   da narav naredna sahrani razlog svoj.
Tko je mnoštvo od gora s brijegovi i polja
   iznesal van mora i otoke od školja,
da svako živuće može duh pojmiti
   i sunce da vruće bude sve topliti?
Ne izmišljen razum moj, koji je sam sazdao
   naredno toj takoj, nije li sva osnovao?
Vrh svega razbiraj i misli u sebi,
   pričudni organ taj tko stvori u tebi,
iz koga čudan glas proz usta ishodi,
   i od glave, misli, vlas kako se još plodi!
Tko t' uši u glavi za toli slavan dar
   objestran pristavi, da čuju svaku stvar?
Tko t' kljane sastavi, u tijelu svaku kos,
   i oči u glavi i obrvi i tvoj nos?
Tko t' usta otvori, tko t' kreće jezikom,
   da t' skladno govori s naredbom tolikom?
Tko je zube u hvalu u pored izredio,
   i kožom ostalu tvoju put opelio?
Tko li grst usadi u grlu, da čuje,
   što je slatko da sladi a gorko da pljuje?
Vas pikat i pluću tko u tvoj krug nastani,
   i u žilah krv vruću, da tvoj duh sahrani?
I u tebi srce toj tko stavi i sazda,
   do smrti da duh tvoj kraljuje i vlada?
Utrobu tko ti da i u krug ju tvoj stavi,
   da se tuj sve sklada toj, što se probavi?
Vidiš li očima koli je slavan dar,
   tko bistar vid ima razlučit svaku stvar?
Očima od tijela zač kopno i more
   i od crna do bijela razlučit sve more.
Drugi je vid slavan, ki je velmi proslavljen,
   od tijela svoga van kada je rastavljen;
zač kad se razdruži s telesnom naravi
   a s duhom sadruži i sasma rastavi,
sam može svu vidjet svu rados i slavu,
   kad zajde na on svijet u višnju državu,
u plamu rekši toj riječ se taj utaži,
   a plaho duh se moj bijesneći usplaši,
to više želeći vidjet te potaje,
   jak orao leteći u sunce gledaje;
i oni ognjen plam, ki gledah gdje gori,
   po sebi tuj se sam u mao čas rastvori.
Tko milos tuj steče pod suncem koje sja,
   toj bože da izreče što u plamu vidjeh ja?
Zač bi prije oseklo sve more i rijeke,
   ner se toj izreklo vesel'je u vijeke.
Ne može ni duh moj, koji je toj vidil,
   jednoga broja broj izreći stoti dil.
Zabiven tijem stoju i ne vijem što ću rijet,
   jak jedan svijes svoju kad pošlje na on svijet,
naredbe anđelske videći od kora,
   i slave nebeske od blaženijeh dvora,
po na se vrst svaka naredno gdje staše,
   glasom bez pristanka ter oca hvaljaše.
Mimo sve čudno sam duh se moj čuđaše,
   u prvom plamu plam gdje drugi goraše,
plam vječne ljubavi, od onijeh najliše,
   ke otac postavi kon sebe najviše,
pri svojoj milosti neka ga tuj dvore,
   u ognjenoj svitlosti ka zgorit ne more;
na troje, na troje ter takoj svi kori
   razlučni svi stoje, gdje su višnji dvori:
serafski kor prisvet najviše ki staše,
   pravi broj do devet ostavljen kazaše,
u kom je velika i velmi razložna
   blažena prilika od trojstva uzmnožna;
serafski taj način u prvi red staše,
   a pod njim kerubin s tronom se viđaše,
i u srjednjoj svjetlosti, pod prvom ka sjaše,
   gospoctvo s krijeposti i s vladaoci staše;
treti red na dno svijeh, pod srednjih ki staše,
   zamjerih i vidjeh vladan'je gdi staše
i sveti arkanđeli, priblaženi dusi,
   napokon anđeli, koji su nam druzi.
Sveti učenici pak bjehu izbrani,
   a pak mučenici u krvi oprani,
u blaženoj slavi taj družba ljuvena
   s vijenačci na glavi od cvijetja rumena;
i mladjence male tuj vidjeh krvave,
   iz glasa gdje hvale Jesusa i slave.
Ja ne vijem gdje moj duh ne smete rajska slas,
   pjesancu kad tu čuh i ovi slatki glas:
blažen čas Jesuse, u ki se rodismo,
   i kad krv i suze za tebe prolismo.
Dijevci i djevice nakon njih pak stahu,
   od bijele ružice ki vijence nošahu;
pak bjehu proroci blaženi i sveti
   i ostali svi oci iz mraka izeti;
a ostalijeh svetijeh ne može na svijeti
   ni trudan život moj ni nitkor izrijeti.
Vrh svijeh se viđaše, nebeski gdi otac
   na vrhu sjeđaše gospodin i stvorac,
bog plamen gorući i živa žerava,
   komu se pojući davaše sva slava;
bog zraka i svitlos i kami kantunas,
   bog život i krijepos, s kojim je vječna slas;
bog tihi jaganjac i bog lav prijaki,
   uzmnožni vladalac ki stvori stvor svaki;
bog koji nad nami sazdaje čudesa
   i uzdrži rukami sva svijetom nebesa,
a od zgara nad nami, pristol'je gdje mu jes,
   sam stoji nogami vrh zemlje i nebes,
i vrh nas od zgara pravi bog i otac taj
   pravednijem otvora s blaženstvom vječni raj;
svaki duh blaženi ter kad pride gori,
   u svoj plam ognjeni taj čas se satvori.
Oh tko toj razbira, čudo ti vidi sam,
   gdi taj plam proždira u sebi drugi plam!
Tko li će izreći te čudne potaje,
   gdje sam plam gorući u plamu ostaje,
ner sam duh priblažen po duhu svetomu,
   koji je užežen u plamu pravomu.
Još otac prisveti, vrhu svijeh gdi staše,
   pod nami svijet treti nogami plesaše,
razlučni gdje stahu u pakljenoj jami
   od onijeh, ki sjahu u plamu nad nami,
i ona riječ iz plama blažena bez vijeka
   stvori se tuj sama u tilo človjeka,
i u tijelu človjek taj po volji očini
   ponovi vas svijet saj novijemi načini,
da je sve stečeno s vrjemenom od roka,
   što je prije rečeno od starijeh proroka.
I kom se prikaza u tojzi svjetlosti,
   klikoše iz glasa nebeske krijeposti:
svet prisvet i blažen koji jur prihodi,
   da narod poražen sužanstva slobodi;
blažen ki ishodi u ime od boga,
   po krvi i vodi sahranit svakoga;
osana u višnjijeh, slavu mu svi dajte,
   i doli u nižnjijeh njemu se klanjajte;
blažen i proslavljen, blaženstvo ki sazda,
   svet, svet i pohvaljen u vijeke i sada;
sva hvala i slava, blagoslov blaženi,
   tebi se pridava u vijeke po sve dni.
I otac reče pak: ovi sin moj pravi,
   njemu se klanja' svak, hvali ga i slavi.
To je riječ blažena i š njom je krijepos taj
   u tijelu stvorena, kraljevat vas svijet saj.
Kad otac toj reče, da sina proslave,
   višnji bog, pokleče od rajske države
iz glasa slaveći taj družba jedina
   i oca hvaleći jednaga i sina,
i duha svetoga, da je svet i blažen,
   i jednoga boga bez konca i amen.
Ne samo višnji dvor takoj ga proslavi,
   ner jošte svaki stvor zemaljske naravi;
i duše ostale ke u plamu gorahu
   sve slave i hvale tuj njemu davahu,
ter s veljom krijeposti blažene te duše,
   u višnjoj svjetlosti blaženstvo ke druže,
vikahu: oče naš, prislavan u slavi,
   svakoja ki vladaš po ognjenoj ljubavi,
zgor doli pogledaj ter slavnom tvom vlasti
   človjeku ti ne daj u ponor upasti,
ljubavi velike ni brani ni krati,
   stramputne grješnike na pravi drum vrati.
Pasijeh se tom slavom, ka me tač nasladi,
   ovčica jak travom po ravnoj livadi,
ku travu priživa, priko dne što bere,
   kad gojno počiva s večera do zore.
Uspregnuh nu po tom, vidjev te potaje,
   jak naglo životom kad se tko rastaje,
i streptjeh još tako jak samo sjedeći
   djetece nejako strašnu sjen videći;
zač tijelo zemaljsko, gdi mi se duh vrati,
   s vesel'jem tutako rados mi prikrati,
i meni svjetlos taj, s kom se ktjeh rastati,
   čini mi vas svijet saj u mraku ostati,
ter mi je bio danak i sunce sve mračno,
   jakino noćni mrak, kad je sve oblačno,
i ništo na saj svijet, ni slatko ni blago,
   rado mi nije vidjet, ni milo ni drago
pri tojzi svjetlosti, pri tojzi ljubavi,
   ka s božjom milosti tuj mi se objavi.