Pjesan XXXV

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Pjesan XXXV
autor: Ignjat Đurđević



Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.


   Zorko lijepa, kâ dostoja
mjesto u srcu mom najviše,
s tebe žive, s tebe moja
uzdišući duša izdiše,
er pod suncem mâ najveća 5
ti si rados, slava i sreća.
   Ah tvâ osveta zatočnica
sa mnom tužnijem mira neće,
neg iz neba tvoga lica
na me ognjenu strijel izmeće, 10
da me shara, spraži, umori
trijes od trijeska teži i gori.
   Evo t' padam na koljena
peruć suzam plačno lice;
osveti se, mâ ljubjena,15
mâ gospođe, mâ kraljice,
kâ od mene harač uze
srce njekad, sada suze.
   Osveti se, moj pokoju,
tvoju ispunit želju ustani:20
momu u srcu sliku tvoju
smionom rukom smrtno rani
i udorcom jednijem veće
svrši sa mnom me nesreće.
   Evo u gorkoj krivac smeći 25
ištem milos, mâ jedina,
ako milos može steći
neizmjerna mâ krivina;
ištem milos, mâ pridraga.
pokli ljepos sveđ je blaga.30
   Ištem milos, da me boli
jur po tvojoj svrše osveti,
kad s uzroka lijepa toli
budem život moj dospjeti,
kad tve rane momu uzbudu 35
grijehu plata, lijeci trudu.
   Nu ako ti si, ma gizdava,
duša kojom živem samo,
znaj da duša smrt ne dava,
od ke život svi primamo;40
mrtvu tijelu ona živa
vlas živuću udjeljiva.
   Ako od sunca jasnu sliku
tvoja rajska ljepos hrani,
smrtnu tamnos znaj da viku 45
ne porađa zrak sunčani;
pače on svjetlos svijetu odi
u dohodu svom dovodi.
   A i nada sve smrtne vaje,
ke dostojim s grijeha moga,50
meni boles najveća je
s tvoga lica osvetnoga,
videć poraz u njem sada,
gdi mâ radost bî njekada.
   Ako ti si, ma gospoje,55
nebeskomu slična uresu,
ako nebu vedrom tvoje
oči lijepe prilične su,
ako ishodi zora bijela
iz istoka tvoga čela,60
   oblak srdžbe tve mi uzroći
groznijeh suza daž smućeni,
oštar pogled iz tvijeh oči
vedra iz neba trijes je meni,
a iz čela se tvoga otvora 65
meni tamnos, druzijem zora.
   Ah što velim? zora i meni,
lijepa moja, tve je čelo!
nu mi otole dan žuđeni
ne sja i sunce me veselo;70
a i da sine, plač mi brani
moć uživat zrak sunčani.
   Zora 'e meni, nu ne zora
kâ slavicim zvana ustaje,
kâ iz rajskijeh hodeć dvora 75
navjesnica sunčana je
prosipajuć svoga iz krila
plodne rose, cvijetja mila;
   zora 'e kâ se često oglasi
kroz cvijeljenje moje ljuto;80
nje su vjetric moji uzdasi,
cvijetje ufanje, nu svenuto,
rosa moj plać, kijem se goje
uzrastjele tuge moje.
   Tijem, mâ Zorko, ne naprijeda!85
neg žalosnom krivcu prosti
kî svoj teški grijeh spovijeda
prid pristoljem tve ljeposti;
prosti i na moj grijeh prihudi
veća od grijeha milos budi!90