Pjesan XLV

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pjesan XL
autor: Ignjat Đurđević



Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.


   Mislim, željo slatka moja,
s koga uzroka, s koga djela
vrhu tebe majka tvoja
od mene je sumnju uzela;
   a i Gojko tvoj gizdavi,5
zasve ljupko da gleda me,
kaže između te ljubavi
kô da nješto sumnji na me.
   Mislim da nas nije u čemu
potajnica naša izdala,10
er u srcu služećemu
pomnja od časti vazda 'e mala.
   Nu ne scijenim, er pomnjiva
dosle i skrovna sveđ je bila,
a pak, buduć s nami kriva,15
sebi bi istoj naudila.
   Tijem na svrhu svu krivinu
tebi davam, o gospoje;
prosti, dušo, rijet ću istinu
a za dobro moje i tvoje.20
   Ti si mudra: stvari ostale
sve se od tebe hitro kriju,
nu za skriti stvari i male
htio bih te još hitriju.
   Oni posmijeh kî ti uteče,25
kad me gledaš, pun pokoja,
tko da vidi a ne reče
da njim veliš: "Ja sam tvoja!"
   A i pogledim očitima
strijeljaš često prema meni,30
kô da izletjet žudi š njima
tvoj iz tebe duh ljuveni.
   Skoro od Zorka bi rečeno
meni ovako: "Stah uza te
i stavih se kô ljuveno 35
tvâ Ljubica gledala te."
   Ah tako ti tve ljeposti,
kâ 'e sunčanom slična uresu,
nemoj drage tve milosti
da mi od štete, dušo, jesu.40
   Može smesti svak tko hoće
tijek ljubjenju ke je očito:
vjetar truni s dubja voće
ke pod listjem nije skrovito.
   Na dan bio dođe kade,45
oganj svaki gasne i blidi,
a ružica brzo opade,
kad je žarko sunce vidi.
   Vil kâ ljubit skrovno umije
srećna i časna žive viku,50
er čâs drugo, vjeruj, nije
negli časnom da te reku.
   Plam ognjeni da bi prije
vedra iz neba došo na me,
prije u jaze najtamnije 55
silna zemlja proždrla me
   i stratile svaku muku
u me srde prije pakljene
neg nečasna vik da u puku
ti se rečeš krocijeć mene.60
   Zato, brače, ako ikada
primi od mene štogod milo,
moj svjet ovi prími sada
i primjena stavi u dilo.
   Za privarit tko nas gleda 65
i svijeh ki nas s sumnjom paze,
našu ljubav unaprijeda
krimo slikom od omraze.
   Ukaži se prid svakijeme
meni odvrtna, ter me bježi;70
nu sve čini svoje u vrijeme
i hitrinu ne nateži,
   er kad bi itko vrijedan bio
naše varke doprijet moći,
gore bi nam naudio 75
lijek od iste, znaj, nemoći.
   Majci i Gojku huli mene,
a i nać ćeš u čem dosti,
er su, vjeruj, neizrečene
me nevolje, me slabosti.80
   I er me ljubiš, rijet je trijebi
da 'e sve, dušo, tva dobrota,
natječu se pokli u tebi
blagodarnos i ljepota.
   Već ne gledat na me odluči,85
ni me dvori riječi milom;
kad što upitam, ili muči
il' mi odgovor podaj silom.
   Skri mi oči tve vesele,
skri mi lice slatko odveće;90
nek izgubim, brače, vele
za ne izgubit vele veće.
   A i ne hajem, mâ gospoje,
sve ostalo da se izgubi;
meni 'e dosta srce tvoje,95
ke me vjerno znam da ljubi, -
   srce lijepo, srce drago,
kom posvetih sve me želje,
u komu je sve me blago,
sva čestitos, sve veselje.100
   S ovijem dospjeh; a ti budi
pomna u što je od potrebe,
čijem ja ognjenoj u požudi
ljubim knjigu mješte tebe.