Pečalba (Matoš)

Proljetna ćaskanja

Antun Gustav Matoš

Prvo, najljepše pramaljeće s tihim kišama, mekanim oblacima i zamornim južnim vjetrovima što kao u pjesmici iz Levanta duvaju.64 Po voćkama pade mladi snijeg. To je bijelo, pahuljasto, mekano cvijeće, kao bijeli duvci i bijele koprene na napupaloj djevojci, na bijeloj vjerenici. Procvao je jaglac, različak, zumbul, a daleka zvona zvuče kao da ih čujete prvi puta. Na samotnim šetnjama dobivate maturantske duše i čeznete za ženama što imaju svu ljepotu i sva obećanja proljeća. Mislite na Pavla i Virginiju,65 na terase u saracenskim arhitekturama sa svilom djevičanskih krinolina plavih infantica, s cvijećem od naranče u kosi, pa na izabrane duše kao Betina v. Arnim, Eugenija Guérin i Đalskova Maričon.66 Jesen je, kažu, umorna. Ne, nije. Jesen je vesela. Umorno je proljeće. To je odabrana umornost, neka tuga i melankolija prave mladosti, tiha čežnja djevojke što je još sama, mladića kojemu će proljeće biti prva ljubav. Sjedim na samotnom mjestu, gledam prvog žutog leptira, slušam pjevanje i cvrkut ptica i čekam prve laste. Bog zna hoće li se vratiti lasta, moja lasta, što svakog jutra leti u mojoj sobi i cvrkuće, cvrkuće, čavrlja i čavrlja, pričajući mi impresije sa svog zimskog putovanja.

I dok ona, lasta, čavrlja i brblja, brblja i čavrlja, u mojoj sobici zamirišu paestumske ruže,67 sicilski vinogradi i širaski68 vrtovi, bijeli ljiljani, koje ljubljaše Gospod oko voda judejskih i galilejskih, šalju prema tamnome modrome nebu svoje molitve, te vidim u rumenoj večeri rumeni Damask kao u čaši rujna vina, slušam siringe i svirale Teokritovih69 pastira u sicilskim vinjagama i čujem Demostenov junački plač u strogim ritmovima vječne Akropole. Čuo sam ozivanje proljeća kroz kantilenu valova i zvona na Lémanu, mrsio mi je kosu »Föhn«, alpinski proljetni vjetar što lomi ledenjake i ruši niz litice bijes gorskih bujica, disao sam miris procvjetalih kestenova na pariskim boulevardima, opajao sam se dahom zlatnog crvenog krina, gledajući florentinsko proljeće sa San Miniata70 i iznad Böcklinovog71 ljetnikovca u Fiesolama, ali što je sve to? Vuku me ljubičice oko papskog dvora u Avignonu, zimzeleni engleskih zamaka, krasna proljeća i lipe srodnih ruskih krajeva, majevi u Granadi i procvjetale višnje u Japanu. Umrijeti i ništa od svega toga ne vidjeti — ne vidjeti: — ne vidjeti palme u oazi, kedra na Libanonu i krasnih močvara u Indiji! Svak ima svoj san, svoj ideal životni, a ja, da mogu, probavio bih cijeli život na putu, idući svijetom većinom pješice, zadržavajući se na lijepim mjestima, žureći se iz dosadnih, lutajući Njemačkom i Orijentom kao G. de Nerval,72 idući za gospođom Avantirom kao cirkusi i ciganska kola. Jer divan je, lijep je ovaj svijet, divna je ova zemlja, a bolje je biti živ prosjak na crkvenim dverima no mrtav Caesar u grobu. I onog što očajava i umire, može utješiti procvjetala proljetna grana.

No ne samo u lijepe, neviđene krajeve, već i u lijepa pramaljetna vremena nose nas ove oživljive struje proljetne. Sve što je lijepo i za život najsposobnije, nosi balzamski miris i uskrsnu boju proljeća. Ove pčelice vuku zrakom iste arkadijske zvukove kao u blaženo doba kada sisahu med sa božanskih uspavanih usana mladog Platona. Kora ovog drveta je ista kao ona pod kojom se slušaše kucanje srca metamorfozovane nimfe. Akantus, divni cvijet, zadržao je klasičnu harmoniju svojih skladnih crta. I sunce ovo je planet Homerov, ali bogovi, proljetni stari bogovi padoše u bogomračje u panbeotiji73 novog doba, upropaštujući kao demoni svoje budioce poput Shelleya, Hölderlina74 i Nietzschea. Eolova metalna »harfa« u vinogradu što na lozi već pušta suze, Eolova harfa na vjetru nosi čemernu pjesmu drevnog poganskog boga, tužeći kao Pan na samrti u boji zvukova zamuknule pjesme u atenskim tragedijama. Ta pjesma vjetra je elegija izgubljenog proljeća i slobode. Sjetite se stare Atene, slobodnog kazališta Aristofanovog, apsolutno slobodnog života sofista i cinika, imitatora životinjske nekonvencionalnosti, pa ćete naći naš jezuitski, puritanski i licemjerni vijek grdnim jednim robovanjem usuprot frazama o slobodi.

Ej — ići, doživljavati, putovati, ali može li se dan-danas još što doživjeti? Da sam rođen u XVI. vijeku, išao bih kao ostali »clerici vagantes«75 — grabancijaši i muzikaši — od dvora do dvora, od grada do grada, ili bih s našim uskocima branio krajinu, krvavu košulju, srećan što mogu na kolcu izdahnuti za krst, onda simbol Zapada i prosvjete, i za ostatke ostataka hrvatskog heroizma. Tko je imao više proljetnog, dakle životnog osjećanja od ljudi Renesanse, naročito od prvih ljudi Renesanse? Primavera, proljetna vila je božica tim dušama. Sveti Franjo Asiški, počivajući u grobnici sa svojom pokroviteljicom, groficom Frangipani, u modrom zatišju humova »Zelene Umbrije«, razgovaraše panteistički s pticama i cvijećem jer imađaše milost razumijevanja ptičjeg i bilinskog jezika. Kako slatko i danas zvone Medicisovi76 stihovi o mladosti i pramaljeću! U divnoj preporodnoj, proljetnoj pripovijesti o Aucassinu i Nikolici77 čezne junak za paklom, jer u pakao, veli, dolaze krasni vitezovi i zavodljive ljepotice, a u nebo prosjaci, kljasti, bogalji i nelijepi bogomoljci. A ima li koga tko je opjevao proljetnu snagu kao Boccaccio i tko je naslikao sav čar prvog, anđeoskog, djevičanskog proljeća kao debela »mješina«, kao epikurski prijatelj elegantnog Medicisa, Botticelli, kasniji Savonarolin pokajnik? Sve žene, upravo djevice toga lapidarnog umjetnika, sve njegove anđelice su cvijeće: u žene, u harmonijske, blažene djevice pretvoreno cvijeće. Parfeni što su boje, slike, bijele vile u prozirnim, koprenastim haljinama božanskoga tijela što se ne stidi krotke svoje nevinosti i čistoće u zdravlju nedodirnutog prvog paradiza. Parfeni, mirisi, metamorfozovani u skladne djevojke, i djevojke, nebeska lica i strukovi što se kao anđeli čuvari mogu pretvoriti u dah, u miris, i iščeznuti kao tamjan, kao parfen procvjetale prirode prema blaženoj vedrini modrog neba kojim lete grlice i golubice, drugarice svjetlosti — alaudae aves, lucis amicae.78

Proljetne su duše što uvijek cvjetaju, što su stalno, permanentno proljeće, što se hrane mirisima kao mjesečari fizičara, vodopije i satirika Cyrana Bergeraca, Molièreovog i Swiftovog učitelja, prvog putnika na Mjesec. Još u Descartesovo i Malebrancheovo79 doba se smatra jedini čovjek posjednikom duše. Pas, lelečući pod udarcem, smatran je mašinom. Tek kasnije, pod utjecajem spinozizma,80 sluti čovjek svoje srodstvo duševno s dušom svijeta. Mi danas znamo da je čovjek ruda, biljka i životinja, da je njegova svijest, probuđena svijest i, rekao bih, kratak résumé mineralnog, botaničkog i zoološkog svijeta. Čovjek u spavanju je biljka. On kao cvijet samo sniva. Cvijeće je san što sanja možda o čovjeku, i zato nas tako srodno i tako čudnovato, kao muzika, zanosi i uznosi miris, taj nijemi razgovor cvijeća, besjedeći o životu što je u nama, ali za koji možemo imati tek tamnog sjećanja i osjećanja. Shelley, cvjetna duša, pjesnik divne Prepelice (Skylark) što prezire zemlju, pjeva cvijet s osjećajem, cvijet s dušom (Sensitive Plant). Goethe proučava metamorfozu bilja. Heineov lopoč čezne za mjesečinom na širokim rijekama, a njegova ljubav premire u vrtovima sa suncem, majem i majskim cvijećem. O. Mirbeau81 opisuje u Bašti muka grozno kinesko cvijeće, procvjetalo na đubrištima ljudskih golgota i mučilišta, što nosi sve grčeve ljudske sramote, muke i požude u grčevima svojih divnih i kapricioznih oblika. Izišavši iz staklenog vrta poput onoga barunice Rothschild kraj Ženeve, imate dojam neviđenog, drugog, čudnog svijeta. Na prsima vam leže i po sljepoočicama vam lupaju sva proljeća, sve vjerojatnosti, svi životi, svi paklovi i svi rajevi. Maeterlinck, posjednik divnog cvijetnjaka u cvjetnoj Provansi, napisa djelo o Inteligenciji cvijeća, a naskoro će novi kakvi Lubbock82 izdati rječnik cvjetnog govora, jer čovjek razumije cvijeće, budući da je biljka, kukac, led, oganj, lav i zmija, veliki i mali predgovor na knjizi sa sedam pečata što ga zemlja piše u čast Božanstvu. Kao spirala penje se cvijet prema nebu, boreći se proti zakonu težišta i dajući boju domovinama. Cvijet je ljepota u carstvu vječnog ćutanja i vječne sanje. Cvijet je mir što cvate. Duša mu je miris, i ta duša, penjući se prema nebesima, nema samo nešto od nevine duše djevojačke, jer ima i zlog, opasnog bilja što kao polip hvata, drobi, muči i ubija ne samo biljke već i životinje oko sebe. Japan, zemlja orhideje i hrizanteme, proljetna je zemlja što cvjeta i obožava cvijeće poput J. J. Rousseaua, dakle jaka zemlja.

Ma što se reklo o egzotičnom cvijeću, ruža ostade kraljicom cvijetnjaka. Slavuj je, kažu pjesnici, poginuo, pjevajući o ljubavi, na trnu, i iz njegove krvi procvate rumena, krvava ruža. — Trn je plakao — pričaše mi nedavno gospođica — plakao je u proljeće, žaleći što je prezren i sam, plakao je i gledao je u sunce. Djevojče se desi u blizini i reče trnu: — Što plačeš? — Plačem, jer samotujem! — reče trn. — Samotan si kao i ja! — reče djevojče, pomisli na nepoznatog, neviđenog viteza i pritisne trn na bijele, snježne grudi, ciknuvši od ljutog bola. Sunašce se svemu tome nasmijalo, a iz tog posmijeha i krvi djevojačke procvate rumena ruža, teška od rose i od ljubavi, koju zataknu doskora na kalpak daleki vitez, zamijenivši kod divne djevojke trn i samoću. Cvijeće je uokolo hihotalo, a kad ode vitez s ružom i djevojkom, u očima šaroga cvijeća krijesile se suze u biser-rosi za ružom, teškom od rose, boje i ljubavi.

Ja imam ružu, prastaru i suhu, u žutoj staroj knjizi: Ogledalo temelja, virae, i zakona katolicsanskoga, to jest Sveto Pismo iliti jezgra svih dogadjajah... Godine MDCCLIX... Po originalu Rayaumonta, priora od Sombrevala,83 »sloxio«, »primistio«, a »sada u nass slavni, uljudni i krasni illyricski jezik prinessao« otac fra Emerik Pavich,84 »sstioc poglaviti svetae bogoslovicae u gradu Budimu«... U staroj, dobroj toj bunjevačkoj knjizi je, među inim, staračkom rukom zapisano: »Milčika, drago moje dite, umerla je 1875, maja 20-ga, u 18. god. mladosti svoje...«

Ja imam ružu, prastaru i suhu, u staroj dobroj knjizi, sa starim, čudnim mirisom... Ja imam komadić starog, pokojnog proljeća u staroj, pobožnoj, djedovskoj kupusari.

Kao što se javilo proljeće u sonetu Petrarkinu, u Du Bellayevoj85 pjesmici, u slici Botticellijevoj i na kipu Verrocchijevu,86 tako se proljetni titanizam nevezane, divlje prirode javio u djetinjskoj i herojskoj, u prometejskoj i purgarskoj duši orkanskog, mjesečinastog, sjenastog i dubokog genija Beethovena, šetaoca i prijatelja prirode, ljubitelja drveća i ladanja, božanskog komponiste Pastoralne simfonije. Bura i duboki šumski mir, seosko zvono i satirske gajde, ljubičice i grom, golema ljudska duša u okovima sićušne materije i atom ljudskog revoltiranog života u neizmjernosti fizičkog svijeta: sve to grmi, likuje, jeca, orluje, pjeva i tuguje u muzici tog poluboga što je Revoluciji, što je prometejstvu moderne duše još više od rušioca transcendentalnog svijeta, od Kanta. Sve što se ne da reći, sva proljeća budućnosti, sve sreće jače od smrti i slabije od života, zna nebolomni ditiramb ovog titana s licem tužnog satira, sličnim gruboj Dantonovoj glavi,87 što je potkraj života oglušio i samo neizmjernu kozmičku muziku svoje tužne i ojađene, siromašne i herojske duše čuo i slušao... Lutajući bečkom okolicom, ušao je, kažu, uveče u kuću ladanjsku gdje je čuo prekrasno sviranje svoje sonate. Beethovenska muzika domami u polumračnu sobu Ludwiga van Beethovena i duša mu zaklikta kao orao od bola i od simpatije opazivši da je neznanka glasoviračica — slijepa. Nad ladanjskim krovovima stao se razlijevati arpeggio tužne mjesečine, a Beethoven sjedne i zasvira svoju Mondschein-sonatu u bogodanom času svetačke inspiracije... Slijepo djevojče je Orfeja po muzici raspoznalo... Tako je, vele, komponovao Beethoven svoje dojmove! Tako je muzikom pripovijedao slijepom djevojčetu što je to mir, zanos i sreća, čežnja, očajnost i ljubav tihih, polumračnih proljetnih mjesečastih večeri.

I mi u Zagrebu možemo se naslađivati svim muzikama proljeća. Grad i ladanje, goru i rijeku, lijepe šume i krasne parkove — sve to ima grad Kvaternikov i Šenoin, pa već kao prijatelji lijepe prirode budimo srećni, živući u mjestu što nam oskudicu industrijskog napretka nadoknađuje primitivnim ljepotama svog položaja i divne okolice. Čežnja za dalekim ljepotama je naša nemoć za razumijevanje onih krasota što su oko nas. Hrvatska neka nam bude utjeha proti mnogim Hrvatima! Proljeće naše zemlje neka procvjeta u nama! Ne mogući u Španiju, idimo u Gračane!

Ne mogući u Gračane, idimo k Jägerhornu,88 jer je i Salvator (pivo) proljetni opojni cvijetak.

Obzor, 31. 3. 1912.