Strašna ti je gora Kunovica,
Kud se stere ni kraja se ne zna;
Al je lijepa Draginja djevojka,
Koju lani obljubio biše
Mlad delija Nenadović Rade. 5
Prosi Rade Draginju djevojku,
Rade prosi, al je ne da majka,
Dok dvanaest konja ne osedla
Zlatnim sedlom i srebrnom uzdom,
Uzenđijam od Stambula grada 10
I potkovam od suhoga zlata;
Na svakome konju po junaka,
Pod sabljami od grada Misira,
Pod barjaci od svile zelene,
Pod dolamam s sitnijem biserom, 15
Sijevajućim kano sunce žarko, -
Koji će mu do pomoći biti
Kad odvede Draginju djevojku.
Kad je Rade riječi razumio,
On osedla dvanaest dobrih konja 20
Zlatnim sedlom i srebrnom uzdom,
Uzenđijam od Stambula grada
I potkovam od suhoga zlata;
Na svakome konju po junaka,
Pod sabljami od grada Misira, 25
Pod barjaci od svile zelene,
Pod dolamam s sitnijem biserom,
Sijevajućim kano sunce žarko, -
Koji će mu do pomoći biti,
Kad odvede Draginju djevojku. 30
Tere ide gorom Kunovicom,
Ide junak k dvoru djevojčinom
Na alatu dobru konju svome.
Jaše gorom dvi nedjelje dana,
Kada li je treća nastanula, 35
I gorice polak projahao,
Al eto ti čuda golemoga!
Sine žarka munja od istoka,
Ter udari u tananu jelu,
Kuda Rade s družbom prohađaše: 40
Stade jele treska strahovita,
Stade groma razloj po dolinah,
Po dolinah mrke Kunovice.
Ali Rade nazad ne uzmiče,
Već se svojom družbom razgovara: 45
"Zlo nam vrijeme, mila braćo moja,
Kad nam pada vatra iz nebesa
I udara u tananu jelu:
Il je moja na udaji moma,
Il je moja na umoru moma, 50
Il će nama loša sreća biti".
Al družina Radi odgovara:
"Ne budali, Nenadović Rade!
Nit je tvoja na udaji moma,
Nit je tvoja na umoru moma, 55
Već veselo svate dočekuje".
Istom družba u riječi biše,
Al to ide oblak od zapada,
Oblak ide a danak otide:
Pod njim krile dva vrana gavrana 60
I krileći na bor posjedaju,
Ter se krive kao mrki vuci
Po planinah gore Kunovice.
Al se Radi ino ne mogaše,
Već se hvata sedlu u sanduke 65
I povadi tanka đeverdana,
Stisne pušku na lice junačko,
Tere rani dva vrana gavrana;
Prije oni k crnoj zemlji padu,
Nego ih je Rade namotrio. 70
Al eto ti čuda velikoga!
Kako vrani padoše gavrani,
Pade jednom prsten iz nokata,
Drugom pade od tuge zlamenje -
Crnog ruha komad 'z pod kreljuta. 75
Kad to vidi Nenadović Rade,
Diže prsten iz trave zelene,
Pak ga meće na bijelu ruku;
Diže ruho od zemljice crne,
Pak ga k vučjoj kapi prikopčuje, 80
Ter govori vjernoj družbi svojoj:
"Zli nam glasi, mila braćo moja,
Eto nama dva vrana gavrana,
Eto prsten, eto ruho crno:
Il je moja na udaji moma, 85
Il je moja na umoru moma,
Il će nama loša sreća biti".
Al govore dva vrana gavrana:
"Zla ti sreća, Nenadović Rade!
Kada naše ti pogubi glave: 90
Nije tvoja na udaji moma,
Već evo ti prsten od djevojke,
Da joj vjerno ti srce poznadeš,
Kojim te je milo milovala,
I evo ti tuge ruho crno, 95
Da poznadeš, Nenadović Rade,
Da je tvoja na umoru moma".
To rekoše dva vrana gavrana,
To rekoše, duše istekoše.
Kad to čuje Nenadović Rade, 100
Cvili jadan kano zmija ljuta
I družini svojoj progovara:
"Ej, družino, mila braćo moja!
Brže dobre konje pojašite,
Da vidimo, što nam sreća kaže!" 105
Kad družina riječi razumiše,
Svoje dobre konje razigraše.
Ter polete kano lastovice
Kroz goricu, mrku Kunovicu.
Kad su došli k dvoru djevojkinom, 110
Al su dvori u crno zaviti,
A na dvoru kuka kukavica,
A u dvoru Draginja djevojka
Leži mrtva na nosilu crnom:
Gore baklje okolo djevojke, 115
Plače majka u crno zavita,
I uz kćerku ruke uzapinje.
Kadno dojde Nenadović Rade,
Gdjeno leži Draginja djevojka,
Nit besjedi, nit se razgovara, 120
Već on ide k mrtvoj dijevojci,
Bijelu joj je ruku cjelivao,
Bijelu ruku i ledena usta,
Tere trga sablju od bedrice,
Misirkinju zlatom okovanu, 125
Š njom se bije u prsa junačka,
Tere mrtav pada u njedarca,
U njedarca Draginje djevojke.
