Naza vezilja
Proljeća su uvijek donosila Nazi nova i nanovo doživljena uzbuđenja i ta uzbuđenja Naza nije umjela kazati niti bije ko slušao. Samo su grčeviti potezi na razapetom platnu govorili o tim doživljajima, i stoga su proljetne vezove njene gospođe najradije kupovale, plaćajući izuzetno i razmetljivo po deset dinara više. Drhtavi, ti su crveni i zeleni potezi zadihano jurili nekud vijugajući, gubeći se, da najzad izbiju na plavu širinu u nekoj vrištavoj boji što podsjeća na prekinut uzvik. I danas Naza je zaboravila otići na posao, zaboravila da će joj nadnica propasti i od jutra do duboko u noć, dok joj se oči nisu zamaglile od suza, vezla je i vezla. Ne osjećajući umor, ponesena željom da uhvati i ispiše na đerđefu onaj svoj veliki jutarnji doživljaj, ona je žurila da što prije svrši (sve s potajnom mišlju na sinoćno ruho), kao da će poslije toga odmah doći ono nešto, davno očekivana posljednja sreća. Ništa određeno nije imala pred sobom, ni sama nije znala šta čeka, ali duboko u njoj počivalo je uvjerenje da će se brzo, čim završi ovaj vez, možda još sutra, dogoditi "ono" i da poslije toga neće više biti tegoba. A u dnu toga uvjerenja počivala je jedino stvarna, neodoljiva čežnja za čovjekom. Nezir!
Iz đerđefa gledale su muške oči.
U podne došao je brat iz škole, tiho sjeo u ćošak i čekao da mu sestra da ručak. Pošto je uzaludno prosjedio ko zna koliko i pošto je izgubio svaku nadu da će ručati, snuždeno je otkinuo komad hljeba i izašao na sokak, šutljiv i neopažen. Naza je vezla i smiješila se.
"Nezire"! govorile su krivulje sa đerđefa.
U treći svijetao proljetni dan (baš kad su Iliju Rezikinog nosili na groblje) Naza je pošla u susret događaju vođena svojim ludim nadanjem. Sigurna da se sad mora zbiti "ono", išla je čaršijom uspravljena i vedra. Negdje povrh glava svjetlucale su niti paučine, ili joj se samo tako činilo. Huzbašin kanat lupkao je na vjetru. Posred čaršije gega se bezbrižno široka, blatom zamrljana guska. Pred dućanom Nezir se svađao s nekim seljakom zbog vjeresije.
– Nezire!
– Šta je!
Najednom, bilo je tiho, tako tiho da se prepala. Onaj veliki događaj lebdio je u vazduhu i trebalo ga je dohvatiti, a nju je obuzeo strah pred Nezirovim smrknutim pogledom.
– Šta je?
Prisiljena da počne ona se najzad oslobodila:
– Ja ne mogu više čekat'... vo-vodi me... i ... vjenčaj, ako 'š sad, namah!...
– Pusti me, vidiš da imam posla, nije mi do maškare, djevojko!
– Ne šalim se, dina mi, nego ti ozbiljno kažem, vodi me kadiji na nićah!....
– Ama šta ti je, idi dovraga! Đe si ti za me i šta mi se, kog belaja, namećeš! Neću te! Dostaje šale, skini mi se s vrata, budalo budalasta, sikter!
Naza se lecnu. Sve dok je Nezir govorio, raspaljujući se vlastitim riječima sve više, ona je otvorenih usta, sa još nasmiješenim izrazom i sa onim punim povjerenja pogledom pratila njegov govor ne vjerujući ni u jednu jedinu riječ, sigurna da se on samo šali. A kad ču ono "sikter!" izgovoreno oštro i popraćeno pokretom ruke kao da je izgoni napolje, ona zadrhta. U taj čas sruši se sve što je bilo svijetlo. Ukaza joj se crveno, zadrigle i srdžbom iskrivljeno lice pred njom, odrpan seljak smije se s ulagivanjem begu, čudna golotinja zja iz tamne unutrašnjosti dućana, a ona prljava guska zaustavila se i gače. U jedan trenutak začudi se kako je sve novo i nepoznato tu unaokolo. Zatim joj se lice trže kao od velikog bola, pokri ga rukama i dok ju je Nezir gurao grubo rukom, ona je, čvrsto stisnutih očiju, bojeći se da ponovo pogleda u ruševine jednog dragog svijeta, išla nasumice preko čaršije.
Kad je opet progledala, one svilene paučine nije bilo, ili joj se samo tako činilo. Huzbašin kanat je lupkao, zvona su zvonila Ilijinu smrt i taj zvon miješao se s dalekim dovikivanjem splavara s rijeke.
"Uzaludno proljeće!" pade joj iznenada na pamet. I dok je, pogrbljena i skršena, išla polako prema fabrici, u njoj se je javljalo jednolično i uporno: Uzaludno proljeće! Uzaludno...