Naličje vjetra

Naličje vjetra

Kada sam hodio dalekim hodom

zemljama bliskim mojemu duhu,

nebo je procvalo.

Polja, livade zelene, pjevale su pjesmu

prepunu makova. Cvao je maslačak

kao plač maloga mačeta

u proljeće.

Oko, krmeljivo i suzno.

Plakali su vjetrovi, hladni

proljetni, ne štedeći oko.

Proljeće je doba okrutno;

doba umiranja.

U mirnome vjetru nepomično stoje

trave. Cvrčci ubijaju vrijeme zvukom

stvarajući mir; doba vječnosti.

Ljeto je na pomolu.

Dlakave uške mačke

u miru iščekuju budućnost.

Spokoj i nevinost života počinje

ubodom krpelja i buhe.

Čovjek i mačak gaje milijune bakterija

što ih ne znaju poimence, izgubljene

među milijardama sličnih.

Naličje je vjetra prozirno; lice mu

u razorenoj krošnji. Treptaj lista

u mirnoći zalaza.

Na rubovima, njeguje se

odsjaj zelenila.