NALIČJE VJETRA
Kada sam hodio dalekim hodom
zemljama bliskim mojemu duhu,
nebo je procvalo.
Polja, livade zelene, pjevale su pjesmu
prepunu makova. Cvao je maslačak
kao plač maloga mačeta
u proljeće.
Oko, krmeljivo i suzno.
Plakali su vjetrovi, hladni
proljetni, ne štedeći oko.
Proljeće je doba okrutno;
doba umiranja.
U mirnome vjetru nepomično stoje
trave. Cvrčci ubijaju vrijeme zvukom
stvarajući mir; doba vječnosti.
Ljeto je na pomolu.
Dlakave uške mačke
u miru iščekuju budućnost.
Spokoj i nevinost života počinje
ubodom krpelja i buhe.
Čovjek i mačak gaje milijune bakterija
što ih ne znaju poimence, izgubljene
među milijardama sličnih.
Naličje je vjetra prozirno; lice mu
u razorenoj krošnji. Treptaj lista
u mirnoći zalaza.
Na rubovima, njeguje se
odsjaj zelenila.
|
|
Priručnik egzistencijalne metafizike
