Po Čikasu bistrom Fruška ti je gora
slala topli pozdrav u tvoj sveti stan.
Mitrovačka Gospo, onda kad je zora
obećavala nam divan sunčan dan.
U blizini križa stajala si sama,
rasplakana, tužna, sveta Marija.
Oko tebe naglo spuštala se tama,
plakala je s tobom sva Kalvarija.
Djevojke ti plele od cvjetova krune,
tužne, ko slavuji pjesme pjevale,
a zamukle, ko noć, tamburica strune,
za Isusom s tobom suze lijevale.
Tu gdje nekoć psalmi redovnika drevnih
jecali su kroz noć tihu proljetnu,
sad pjesma sjetna djevojaka revnih
budi uspavanu čežnju stoljetnu.
Kamenita stara ćuprija na Gatu
pobožno je ovu pjesmu slušala,
a osjećajuć kako u tom kasnom satu
okolina sva joj crkva postala.
Kad noć pala sveta Isusove muke,
s tobom puk tvoj bdio u kapeli toj,
motreć probodene tvoga Sina ruke
s kojih kapala je krv i smrtni znoj.
A u ranu zoru dolazile žene,
skromne kao i ti, vidjet Isusa.
Seljakinje vrijedne, uvijek zaposlene,
čestitati tebi radost Uskrsa.
Nad šokačkim krajem, Majko, i sad bdiješ
u kapeli maloj na Kalvariji
i zoveš nas, i sad radosno se smiješ
kad dođemo svojoj Majci Mariji.
Palanka i Kuzmin, sveti Rok i Brdo,
i pašnjaci travni drage Jalije,
vesele se još te jer vjeruju tvrdo
da ih čuva ljubav Majke Marije.
