Lišće/Lišće/Svemir
| ← U dan dvojbe | LIŠĆE Svemir autor: Fran Mažuranić |
Otac i sin → |
Svemir[uredi]
Prešeren, Sonetje
Za krasnih ljetnih večeri znao sam se izvesti na pučinu morsku. Povalio bih se u čamac, pustiv valu da me po volji ljulja.
Nada mnom milijuni zvjezdica, a oko mene otajstveno more.
Gledam i slušam.
Gledajuć nebo i trepet zvjezdica, ćutim kako narav diše.
Slušajuć šum mora, čujem kako narav govori. Svaka riječ mi se odziva u duši:
»Čovječe, čovječe! Oholi preuzetni crve! Jedan jedini dah vjetra, jedan jedini val — i nad tobom se je zaklopio ponor smrti — — — a da niti jedna zvijezda s toga ne zatrepti!«
Sa strahopočitanjem virim u nebeske visine, pitajuć se: Šta sam ja?
Što je čovjek samo prema ovomu svijetu? — A što je naša Zemlja prema svemiru?! — — — — —
Mjesec se vrti oko Zemlje, a Zemlja s Mjesecom oko Sunca. Sunce pako — kažu neki zvjezdoznanci — kreće se, sa cijelim svojim sistemom, oko još većega Sunca. A okolo čega se kreće ono drugo Sunce s milijunima svojih planeta? — — Tu prestaje zvjezdoznanstvo, tu počinje vjera.
U to neizmjernosti čovjek iščezava.
Što smo mi? Što je ovaj svijet?! — — Ova nas ludost muči? Ne to nismo mi?
- ^ Povrh sunca sjaju čitava stada sunaca. — Prešeren, Soneti