Lišće/Lišće/Snijeg
| ← "Budi svoj" | LIŠĆE Snijeg autor: Fran Mažuranić |
Tko zna što je bolje? → |
Snijeg[uredi]
Snijeg pada. Djevojčica stoji zamišljena kraj prozora i gleda...
Sama je kod kuće. Otac je za poslom otputovao, a majčice davno već nema. Samo anđeo čuvar stoji kraj nje.
Čuvaj ju, anđele! Na samoći je sotona i sina božjega napastovao, na samoći je đavo prvu ženu zaveo... Čuvaj, anđele, taj krasni pupoljak!
Divna li je! Kano Vesna, čekajući u kristalnoj palači dok zima mine.
Kad vidiš taj sanjarski pogleda i ta ustašca, reći ćeš: djevojka je!
Kad pogledaš to vedro čelo i nevino lišce, rekao bi: dijete je. Ali krasno, čarobno dijete!
Zamišljena je, niti se ne miče. Časimice uzdahne. Ustašca se nabiru na sladak smijeh, kano da očekuju prvi poljubac...
Valjda i sada misli na onoga mladića koji joj — od neko doba — ne ide iz glave. I danas ga je vidjela kad se je praštala s ocem.
Što joj je ono rekao? — »Ala će vam biti večeras dosadno kad budete sami!«
Nego njoj dosadno nije. Ta misli na njega!... Prije bi ju jedva i pogledao. Naravno! On je sin bogatoga vlastelina, a ona? Dijete njegova vrtlara! Pa kako je, od neko doba, prema njoj ljubazan!... Ona uzdiše. I anđeo čuvar uzdahnu.
Zamračilo se. Snijeg prestao padati. Dvorište je pokrito čistim, netaknutim snijegom. Koja će ga noga prva gaziti?
Eno mladića, ide baš preko dvorišta u vrtlarov stan. Usta mu poigravaju đavolskim smijehom.
Mladić stupi u sobu djevojčici. — — »On je!«... Anđeo čuvar izleti iz sobe, plačući...
I djevičanska duša je čist, netaknut snijeg.
- ↑ Kažu da je nedužnost biser, zato je ocat svakidašnjeg života tako lako rastapa. — Jan Neruda