Lišće/Lišće/Par distance
| ← Plaća | LIŠĆE Par distance autor: Fran Mažuranić |
Što sam mislio umirući? → |
Par distance[uredi]
Jesi li kada gledao kakav ples, a da nisi čuo svirke? Primjerice vis-a-vis sa prozora?
Kako ludi nam se čine plesači i plesačice! Kako se kreću, kano marionete! Smiješno nam se vidi kako se usta otvaraju i zatvaraju, a mi ne čujemo ni glasa. Koli je glupo istom lice koje se smije — a mi ne znamo zašto?
Ili si, recimo, u sobi.
Koli lud ti se čini smijeh koji ti — s ulice — do ušiju dopire!
Pristupio si k prozoru.
Vidiš dva ozbiljna gospodina kako se — usred ceste — razgovaraju. Kako smiješna ti se čini ta njihova ozbiljnost!
Jedan otvara i zatvara usne kano po taktu — mašući rukama po zraku. Drugi mu približio lijevo uho te pobožno sluša. Onda mijenjaju uloge.
Napokon se praštaju. Pružaju si ruke, klanjaju se i rastežu lice na ljubezan posmijeh. Onda se okrenu, te ide svaki svojim putem.
Najgluplji je onaj prijelaz što ga sada razabiraš u licu, kako se naime čovjek sili da bude ozbiljan: oči mu već mrko gledaju, a lice se još smijucka.
Obično se čovjek u tom trenutku ogleda da li je tko opazio — da se on, sam idući, smije. I sam ćuti kako bedasto izgleda.
— Uopće nam je sve — manje-više — smiješno, čemu ne znamo uzroka.
Mnogim ljudima je i plač naroda smiješan — jer izdaleka gledaju. Vide suze, a ne znaju uzroka.
Pristupite bliže, gospodo, pak će vas proći smijeh!