Lišće/Lišće/Djetešce
| ← Mala | LIŠĆE Djetešce autor: Fran Mažuranić |
Ženske suze → |
Djetešce[uredi]
V. H.
Kad sam u Beču u husare stupio, bio sam zavađen s bogom i sa svijetom.
Svako društvo sam mrzio i prezirao, zato nisam iz vojarne ni izlazio.
Niti u vojarni nisam imao društva. S husarima se nisam razumio, a potčasnici — ako i znadu štogod njemački — nisu mi svojim društvom dosađivali jer nisam imao novaca.
Niti službeno nisam izlazio jer je bila zima te smo u dvorištu jahali.
Tako se dogodi da se četiri mjeseca na ulici ni pokazao nisam. Četiri mjeseca nisam vidio čovjeka, osim crvenkape!
Proljetne neke večeri izađoh opet u grad.
Sve mi se nekako čudno, novo vidjelo.
Stanem. Slušam. — Kroz otvoren prozor čujem malo djetešce gdje plače — —
Suze mi navriješe na oči — ta bio sam već sasvim zaboravio da i djece na svijetu ima!
Sjetih se svoje mladosti, svoje majke — — —
Kad sam se vraćao u vojarnu, znam da mi se svijet i bolji i ljepši činio — nego prije.
Sjećam se da sam se te večeri i bogu molio — — onako, po prilici, kao nekad u djetinjstvu...