Književna kritika o djelima Mirka Marjanovića

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Irfan Horozović


ROMANSIJEROV PREDIO ili čitajući romane Mirka Marjanovića

Romaneskna niska Mirka Marjanovića (U ime oca i sina, 1969; Povijest izgubljene duše, 1980; Braća, 1983; Topot divljih konja, 1989. i Osmjehni se i u plaču, 2000.) pokazuje se kao kontinuirano istraživanje jednog vida romanesknog kazivanja, sasvim primjereno spisateljskom daru svoga pisca. Od prve njegove knjige (u kojoj je roman U ime oca i sina i romaneskni fragment ili dodatak romanu, prethodno neispričana priča Bolest) pokazuju se sve osnovne Marjanovićeve književne karakteristike. Mitski doživljaj mikrosvijeta u kojem se kreću i tragično prohode njegovi junaci, a jednako tako i odnos prema samoj priči tj. fascinacija načinom na koji će priča biti ispričana. Mikrosvijet je zavičaj, koji u ovom romanu nije imenovan, kao što nije imenovan gotovo niti jedan od bitnih likova (zovu se Otac, Majka, Nevjesta, Sestra, Brat i jesu to što im ime kazuje, kao što je i Keruša naprosto keruša). To je svijet maglovitog, mističnog gotovo sela, prelomljenog kroz dvije pripovjedačke svijesti (obje imenovane): sina Petra koji pokušava povezati konce za svoj život krajnje traumatične a bitne priče i jednog; od aktera priče koji na neobičan način pripovijeda drugom akteru priču o pripovjedaču. Čini se da se od U ime oca i sina oblikuje jedna vrsta foknerovskog ronda koja će pratiti Mirka Marjanovića do netom izišlog romana Osmjehni se i u plaču, u kojem je taj rondo vjerojatno najskladnije oblikovan. Slike svijeta začinju se obično u nekom detalju iz svijeta porodice s kompleksnim, često traumatičnim odnosima, u svijetu kuće ili u zakutku misli nekog od ukućana, da bi se osvjetljavale dalje u svijetu oko nje, u svijetu sela, koji je neka vrsta proširene porodice, s raznovrsnim utjecajima i prožimanjima, uzrokovanim vanjskim svijetom, bliskim gradovima, i dalekim gradovima svijeta, što se u pripovijedanoj sredini prelama kao u prizmi. Vertikala nedosegnutosti, neobjašnjivog, čežnje, žudnje i opomene tradicionalnog koda u toj prizmi je crkva, čiji službenici na različit način i u različitim uvjetima, od romana do romana, uspostavljaju svoj kontakt sa sredinom u čijem su (ponekad lažnom, ponekad istinitom) središtu. Sve što je izvan te male prizme, grad, svijet (pretežno je to Sarajevo. Iako je tu i Pariz etc.), takođerr je prizma, prizma u kojoj se zrcali sve što se zbiva u osnovnoj, elementarnoj prizmi. To građenje i čitanje prizmatičnog književnog krajolika vidljivo je već u slijedećem Marjanovićevom romanu, romanu o izgubljenim dušama. Povijest izgubljene duše zapravo je priča o Jeleni, fatalnoj ženi, koja na poseban način osvjetljava sve likove ukltakođerne u priču. Sarajevo s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina pozornica je književnih kuhinja i razmirica u kojima se kreće Josip Hrnjez, urednik književnog časopisa i pisac u krizi. Tu su i njegovi prijatelji: slikar Fabris i pisac Adnan Bujas sa ženom Matildom. Jelena je frustrirana, klaustrofobična osoba koja u tjelesnoj ljubavi nalazi lijek za sve svoje traume. To naročito dolazi do izražaja u ključnim trenucima života kojeg ona živi sa Josipom, u trenucima koji je podsjećaju na mrkline vlastito iskustva. Jelena je rana za sve s kojima se sreće, rana za samu sebe. Roman Europljanin, kojeg ispisuje Josip Hrnjez, zapravo je pokušaj ispisivanja vlastita života. Jelena ima nešto od Justine iz Aleksandrijskog kvarteta.. Fragmenti Europljanina završavaju se potpunom bespomoćnošću Hrnjeza da završi svoje djelo i riječima njegova papagaja koji poeovski fatalistički izgovara ono što zanijemjeli Hrnjez više ne može: Izgubio je riječi, izgubio je riječi! Roman o Jeleni i Josipu, o Sarajevu i njegovim piscima (scene koje podsjećaju na Bulgakova) ispisuje onaj koji je opet pronašao svoje riječi: Adnan Bujas, pisac Povijesti izgubljene duše, odnosno onaj koji je u paralelnom romanu, romanu Martina Stupara, Europljaninu, književni lik to jest Alija Karišik. Roman Braća korespondentan je prethodnom romanu. U nizu pripovjedaka-epizoda kristalizira se jedinstvena priča. Topot divljih konja precizno je i zanimljivo izvedena povijest jedne sudbine na koju djeluje okolina i događaji koji su se ranije zbili, a koji su posve mimo domašaja glavnog lika i njegove mogućnosti da na njih utječe. Tu su tajne službe, odanost i izdaja, povjerenje, nepovjerenje, poslušnost pod pritiskom. Osmjehni se i u plaču romaneskno je svjedočanstvo kraja stoljeća u Šomartu (očigledna anagramska igra s imenom mjesta piščeva rođenja, kao što je to i Darg) i u Bosni. Šomart je mjesto koje je više nego selo, ali još uvijek nije grad. Kroz njega defiliraju zanimljivi likovi od proroka Jakova Bračuljića do fra Ambrozija Martića čije se sudbine neprestano prepliću i upliću u sve tragičnijim ratnim danima posljednjeg desetljeća. Tu su Jakovljeva braća, potom Pavle Kodra, sestra Valentina, i na koncu pripovjedač čitave ove kronike najavljenih događaja, onaj koji se osmjehuje u plaču, slikar Lovro, Pavlov i Janjin sin. Marjanovićeva kronika govori o Šomartu kao starom bosanskom mjestu, napučenom hrvatskim, katoličkim življem u okruženju sela i gradića gdje su u većini drugi bosanski narodi. Postojanje Šomarta u svijesti i interpretaciji fra Ambrozija Martića jednako je povijesnom postojanju Bosne. Uočljivo je piščevo istraživanje zavičajnih tema, gdje imenuje mjesta događanja služeći se asocijativnim ili anagramskim nazivima (Murmur, Šomart, Darg, Ojbod i sl. u kojima prepoznajemo njegovu rodnu Tramošnicu, Gradačac ili Doboj, na primjer). Stječe se dojam da su svi Marjanovićevi romani zapravo jedna kronika. Ta neprekidna kronika zavičaja prelama se kao u prizmi kroz kroniku Bosne i Sarajeva kao suvremenog središta svih kulturnih i političkih zbivanja u zemlji. Brižljivo Marjanović gradi svoje romane. Ponekad od fragmenata, ponekad u nekoj vrsti ronda, s tim da se informacije bitne za dramaturgiju priče, ponavljaju i dopunjavaju u promjenama motrišta. Tako se svaki segment više ili manje može simultano vizualno doživjeti. To je naročito vidljivo u romanu Osmjehni se i u plaču, gdje se proročka vizija realizira kroz ponavljajuća događanja, kao i kroz povijesna tumačenja. Ponekad se te situacije doimaju kao nadrealističko, bošovsko platno gdje mrtvi mještani Šomarta žive svoj duhovni život koji se posve prirodno psihološki kopča s hladnim i tjeskobnim realizmom šomartske svakodnevice. Marjanovićevo pripovjedanje uvijek počinje negdje iz sveznajućeg odnosno prepoznavajućeg motrišta, bez obzira jesu li u pitanju takozvani pouzdani ili nepouzdani pripovjedač. Više ili manje skladnom izmjenom motrišta (najzreliji primjer je Osmjehni se i u plaču), Marjanović nadodaje nove informacije već ispričanom ili započinje novi ugao gledanja u kojem se njegova već ispričana priča doživljava u posve novom osvjetljenju. Prirodna je tu i izmjena takozvanog stvarnosnog i fantastičnog. Tako je priča Osmjehni se i u plaču nekoliko puta ispričana, kroz tok svijesti različitih pripovjedača, a dva puta gotovo cjelovito, u dva dijela romana s jednostavnim i preciznim nazivima Prorok odnosno Franjevac. Romani Mirka Marjanovića svjedoče o istraživanju jednog vještog i zrelog pripovjedača koji pokušava u romanesknim ogledalima prikazati sve dileme i tjeskobe vremena u kojem živi. Iako posve samostalni i samosvojni, oni su istovremeno i dio niske koja se uobličava kao romaneskna kronika jednog malog mjesta na sjeveru Bosne (ma kako se ono u nekom od romana zvalo), njegovih žitelja, te onih što su otišli u bijeli svijet, potom stanovnika Sarajeva porijeklom iz tog mjesta, te fragmentarna (a čini se da jedino takva može i biti) kronika zemlje Bosne. DIWAN 3-4/2000.


Mirko Marjanović, Osmjehni se i u plaču, roman, Matica hrvatska, Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, Sarajevo, 2000.

REPREZENTATIVNO SVJEDOČANSTVO POVIJESNOG TRENUTKA

»U Šomartu je živio čovjek za kojega između dana i noći nije postojala granica, kao ni između sna i jave. Život je za njega bio cjelina koja se nije mogla dijeliti na svjetlost i tamu, vidljivo i nevidljivo.» Ovako započinje roman Mirka Marjanovića Osmjehni se i u plaču, poput priče markesovske ili borhesovske u kojoj se na tajnovit način najavljuje nečija sudbina. Ovdje je to učinjeno kroz riječi lokalnoga proroka Jakova Bračuljića i sva ta proročanstva ostvarit će se. Možda je uistinu moguće protumačiti povijest samo kao natpovijest ili metapovijest, možda je, kaže neizravno autor, moguće uočiti zlo kao mitsku i svevremenu kategoriju, samo kao pritajenu silu što vreba iz svakodnevnoga života. Tako koncipiran roman odaje njegovo utemeljenje na indoeuropskome simbolizmu gdje se negativnim vrednovanjem drevnih ktonskih simbola - kao što je konj u ovome romanu, postiže kratofanijski učinak. Konj je ovdje oličenje smrti i zla. On se pojavljuje gotovo usput i nenamjerno u prvom dijelu romana. Posve bezazlena životinja koju će netko ukrasti pravome vlasniku, u drugom dijelu romana taj isti konj pojavljuje se noseći na leđima demonski lik koji kao da izlazi s kakve Dürerove gravire. Zapjenjen, zaslinjen, u znoju, taj konj uistinu je mitski vjesnik četiri jahača apokalipse - smrti, gladi, bolesti. On je arhetipski konj sin noći, on jedini prolazi nekažnjeno kroz vrata tajne nedostupne razumu. Postoji mjesto Šomart, njegovi žitelji, njihove sudbine, a onda to sve jednoga dana propada. Prvi je dio romana narativna i gotovo uobičajena priča o stvarnosti maloga mjesta kad ne bi bilo onoga proročanstva. Čini se da je autor poput tradicije (Zole) nastojao usvojiti poetološku maksimu da je književno djelo rezultat izbora, promatranja i analize zbilje, objektivno, jezikom kojim iscrpljuje sve mogućnosti dane književne kulture i prakse. No, unutar te metode, koja bi mogla djelovati arhaično, postoji u ovom djelu i nešto posve novo, sukladno kasnoj postmoderni, neuhvatljivo i mračno u izričaju. Odmaknut od događaja vremenom i prostorom, pisac je dobio mogućnost spoznajnog pogleda na cjelinu, kao povijesno-literarnoga objašnjenja, ali s mističnim odnosima iskazanima kroz san. Otkad se frojdovsko tumačenje snova prihvatilo i uvriježilo u literarno-kritičarskom svijetu kao ozbiljna analitička metoda, nezaobilazno je ulaziti u tu oniričku sferu. Široki je raspon elemenata oniričke i fantastične proze, od pravoga sna do irealne fantastike, a ovdje se autor služi snom kao načinom prolepse, odnosno metodom da san priča pojave i proročanstva kao da su se već dogodila. Pri tome je pisac u ulozi pripovjedača izvan i po strani, ali tijesno vezan s mjestom i likovima i u snu i izvan njega, što ga čini dijelom toga miljea, pa se snovi koji muče njegova literarnoga proroka doimlju kao njegovi vlastiti. San je sredstvo da se predvidi i utvrdi istina i budućnost. Prorok sanja, on je...«tonuo u san, u jezik novih zagonetki, u čijoj je mreži bio pravi zarobljenik. Uvjeren da su i one neki dio stvarnosti, kojom je bio zasićen i iz koje je bio dragovoljno isključen, također, prepuštao im se nekako lako, kao dijete, još nesposobno za život, koje u njima prikuplja snagu da bi ga nastavio. Glad i smrt nije mogao u njima izbjeći čak ni onda kad su bili kratki, a u onim dubljim, od kojih se teško rastajao, i smrt se razvijala u život, neodvojiv od njegove već zaboravljene prošlosti». U tim snovima ulazi i u groblje, razgovara s mrtvima jer je i sam mrtav. Taj strašni onirički svijet oblikovan je mjestimično u duhu gogoljevsko-tolstojevske tradicije donoseći dijaloge mrtvih dozom ironije. Svakako se dodiruje i s tematikama Kafke i Bretona, kao i s ruskom postrealističkom fantastikom Remizova, Bulgakova. San je toliko jak i ne razlikuje se od smrti da on, prorok Jakov, ne zna razlučiti je li živ pa sanja ili je stvarno mrtav. Tako se ovdje intelektualizam pisca pretvara u misaono-stvaralačkom zbivanju u splet, dvotonsku fugu, sačinjenu od stvarnog i nestvarnog, kolektivnog i pojedinačnog. U prvom dijelu romana, opisujući realni život u Šomartu, pisac dovodi u pitanje istinitost toga kakav je taj stvarni život. Mnoge se lažne vijesti puštaju, pogrešne dojave, tračevi, sljeparije, često uzrok i posljedica zamjenjuju mjesto. Tako se i ta takozvana stvarnost pomalo ironično gubi, postaje upitna. U drugom dijelu romana svaka epizoda iz prvoga dijela dobiva novi izgled i novu boju. Nešto golemo i zlokobno neizbježno promijenilo je bit života Šomarćana. Predrasude, sklonosti i navike stanovnika postat će nakon propasti Šomarta tako djetinjaste i blijede, mentaliteti će biti nevažni u tom općem ništavilu koje su uspostavili rušitelji i ubojice. Tradicije će biti uništene. Sva ona nesvjesna stvarnost u kojoj je ponekad manjkalo ljubavi i prava mira, razorena je zajedno s nasljeđem davne prošlosti, koju autor donosi vrlo sintetički sabivši ju u gotovo jednu rečenicu: «Po blatnjavim cestama Šomarta oni su nekad, kao što je i Antun, hodali goli i bosi, u najboljim slučajevima u zakrpama i poderanim opancima, gologlavi, slinavi i umazani, ali njihovim bližnjim i takva sjećanja nekako su bila draža od samoće u izobilju». Ta sinkretistička proza koja intuicijom ukazuje na složenost života zaustavlja se propitujućim okom na bogatu Šomartu i njegovim nesvjesnim trajanjem, u njemu traži život pun sitnih umreženih sudbina, a tenkovi dolaze. Smrt dolazi. Ona iz Jakovljeva proročanstva kojem su se svi rugali. Tako se pisac odaje istinskoj mističnosti koja se krije u racionalnosti, mimezisu. Čitatelj stalno očekuje da će se proročke riječi ostvariti. U drugom dijelu romana (koji nosi podnaslov Franjevac) pisac se utječe vremenskom anakronom slijedu - poput kaosa u glavama junaka i strahote koja ih je bacila u neku infernalnu stvarnost, tako se i vrijeme nemarno miješa i taloži. Fra Ambrozije i njegova sudbina, zajedno sa sudbinom časne sestre Valentine, čine glavninu priče. Hrleći da ispriča odmah sudbinu ta dva lika, pisac već i prvim odlomcima sažeto donosi sve: uhvaćeni, odvedeni u logor, mučeni, sestra obeščašćena umire u poniženju, fra Ambrozija puštaju. Ispred velikih povijesnih kulisa zločina puštaju se kao lutke na koncu, promiču osamljene ljudske duše i sudbine koje ne mogu jedna drugoj pomoći. Zlo je moćno, još moćnije negoli je Jakov naviještao. Tu autor postavlja i ono ključno pitanje: Zašto? To će pitanje i nakon sveukupne eksplikacije događaja ostati bez odgovora. Jedini odgovor mogao bi biti da postoji Zlo kao apsolut. Nikada nije saznao zašto su ga u to improvizirano mučilište sa sestrom uopće odveli, zašto su ga u njemu tako dugo mrcvarili, i zašto su ga, napokon, ipak oslobodili, ako se slobodom mogla imenovati sama mogućnost da se pješke, bez hrane, ide kroz nekoliko sela, stalno ukrug, čas naprijed, čas nazad, s papirom, stotinu puta pokazivanim i sumnjičenim od kojekakvih vojnih, policijskih i civilnih osoba, da mu se dopušta prolaz do mjesta gdje su bile njegove crkve i skromno imanje oko njih. Tri dana i tri noći, približavajući im se sporo, neispavan, izgladnio, u habitu koji je već bio u dronjcima, izubijan i modar ispod njega, u sandalama raspuklih đonova, strahovao je od susreta s ruševinama, više od smrti koja ga je vrebala na svakom koraku, a kad se s ruševinama, avaj, i suočio, pao je na koljena ne vjerujući u prizor ispred sebe. Niti je bilo crkava, niti je bilo brežuljka kakvog je pamtio punih dvadeset godina. Ni kućice u kojoj je stanovao sa sestrom Valentinom, naglo izdahnuloj od srama, i pokopanoj tko zna gdje, bez molitve, u kojoj je primao vjernike, i obavljao svoje svećeničke poslove, ni vrta oko njih, niti voćnjaka, niti cvjetnjaka, u kojem su, kad je odvođen sa sestrom, već cvjetale ruže. Roman jest reprezentativno svjedočanstvo povijesnoga trenutka, on je i sociološki dijagnostičan, vezan uz određeni društveni i nacionalni supstrat. Tekst se odnosi na empirijski utvrdivu životnu zbilju, na konkretne događaje o kojima se može i na drugi način izvješćivati. Stoga roman ima i smislenu, vrijednosnu, dokumentarnu faktografičnost. Unatoč svim imaginacijama i oniričnosti, ovo je roman fakata, roman povijesti o kojoj dva posve disparatna lika govore i otvaraju pitanje: čija je interpretacija povijesti točna? Zločinčeva ili žrtvina? Četnik priča: «Mi smo omogućili izlazak i tvojim bojovnicima i tvojim vjernicima, ali nismo se dogovorili da sa sobom odvuku i knjige u kojima je zapisano čija je ovo crkva, još od turskog vakta, kad se ovo mjesto zvalo Lazarevo, od slavnog Kosova, po našem velikom mučeniku i svecu. Kad su u ovoj bogomolji bili i Vasilije i Pantelije, i svi oni drugi, prije njih, kako naša narodna legenda govori, od pamtivijeka... Ako nema knjiga koje to potvrđuju, kopat ćemo, sve do temelja, i provjeriti legendu. Mi vjerujemo u naše narodno pamćenje, ali ćemo i njega provjeriti kad otkopamo temelje». Dakle, u romanu nije izgubljena neposrednost u izrazu, roman je smješten u model bez jezične maske i bez ironije. U isto vrijeme on je inteligibilan jer ne razrješava pitanje Zla, ostavlja tu antinomiju dobra i zla, svako sa svojim apologijama, zauvijek udaljavajućim. Temelji romana ukopani su u svakodnevici, životna riječ ima svoj identitet i u laganom lokalnom obojenju jezika, u pojavi likova znanih po tim našim malim provincijskim mjestima. Pisac nije raskinuo s realističkom iluzijom i ne ostavlja nas ravnodušnima kao što se to danas u literaturi zna dogoditi. Ako bismo tragali za sjedinjujućim značenjskim obrascem, mogli bismo ga svrstati u ratne romane, ali time bismo suzili radijus raznih aspekata djela. Jer, roman obuhvaća totalitet individuuma i miljea, čak lirski totalitet ukusa, habitusa, životnoga stila, tihih pasaža, strahotnih zbivanja u tek samo prividnom nepostojećem mjestu negdje u Bosanskoj Posavini. Metoda konstruiranja romana imala je elemente suvremene kasne postmoderne, ali samo metoda, ostalo je traumatična istina o našem vremenu. Prokletstvo Bosne kao da je izronilo opet na javu: «Iz tog svoga kuta hangara jednom je vidio kako žrtvi u njegovoj blizini udarci dželata izbijaju oko iz očne šupljine i kako ga žrtva rukom zaustavlja da ne padne na beton, a potom i vraća u nju». Tako je pisac kroz usta fra Ambrozija ustvrdio: «Osuđen na kaznu da s jednog mjesta upoznaje oblike zla koji su nadilazili ljudsku maštu»... Pred kraj knjige strahovi kulminiraju u zločinu Ibre i njegovih i zaključku: «Ubili smo povijest Bosne» U kratkom kurzivu uskrsava pred našim očima franjevački habit i u maniri stare kronike pisac spaja vremena i tajne: «Zapisao u Sarajevu onaj koji se osmjehuje i u plaču, prema priči jednoga od onih koji mu je također tvrdio da je u Bosnu došao kad je imao osamdeset dvije godine, nakon rođenja u Asizu 24. veljače 1209. godine, ujutro. Da znaju svi koji vole istinu o njemu, njegovoj braći, i o ovoj zemlji». Tako se zatvorio krug - od proroka do franjevca. Ostavlja ih obojicu u sebi samom, u svojevrsnoj metanoji, Mirko Marjanović, i kao što bi rekao Dalibor Cvitan - zgranut nad zlom, poklanja roman i njegova svjedočanstva za budućnost kad će se postavljati pitanja: je li to uopće postojalo, to zlo i ta tragika? Nevenka Nekić, Hrvatska revija, 2-3/2000.

Marko Karamatić

OSMJEHNI SE I U PLAČU MIRKA MARJANOVIĆA

Pisac je čovjek koji, kao i svi drugi, živi u konkretnom vremenu i prostoru, i koji je u većoj ili manjoj mjeri sudionik zbivanja u svome okruženju. Mogu ga ta zbivanja ponijeti u ovome ili onome smjeru, mogu ići i mimo njega i protiv njega, ovisno o pravcu i snazi povijesnih i društvenih tokova, ovisno o stupnju dobra ili zla koja ih pokreću. Bez obzira koju poziciju pisac ima unutar kontinuiranih ili prijelomnih i prevratnih događaja, bio on dominantan akter ili potisnuti autsajder, bio na rubu ili u samom žarištu društvenih kretanja, njegova uloga ostaje nezamjenjiva na jednoj drugoj razini - na razini literarne analize i prosudbe stvarnosti: njegova je uloga zapravo biti aktivan promatrač i kroničar, s jedne, te analitičar i prosuditelj postojeće zbilje, s druge strane. Gore naslovljeni roman Mirka Marjanovića svojom je radnjom smješten u kontekst zbivanja iz bliže prošlosti jednoga malog sjevernobosanskog mjesta. Velike promjene što su se zbile, ili se još zbivaju na globalnoj pozornici, imaju odjeka i u tim običnim ljudima maloga provincijskoga mjesta, u njihovim životima, razmišljanjima, vizijama budućnosti. Istina, oni ne odlučuju o svjetskopovijesnim tokovima, u njima su oni nezamjetljivi, premaleni i upućeni na svoj mali svijet, ali na svoj svijet u kome sve vide, sve prate i sve dobro znaju. Taj je njihov svijet u malome zgusnuto ispunjen osobnim, odnosno pojedinačnim, životnim povijestima i sudbinama. Na neki način on je refleks globalnih zbivanja, refleks koji se ogleda kako u psihama pojedinaca, tako i na razini obitelji i cijele zajednice njihova maloga mjesta. Stoga literarna refleksija o malim ljudima maloga mjesta unutar opće globalizacije svijeta, nije tek faktografski zapis lokalnoga značenja, nego detektiranje stanja na sitnome uzorku, po kojem se rekonstruira opća slika modernoga čovjeka i svijeta u njegovoj globalnosti i univerzalnosti. Autor je svoj roman tematski razdijelio u dva dijela, dvije knjige. U prvoj oslikava vrijeme promjena pred neposredna ratna zbivanja, a u drugoj iznosi svu tragiku rata s posljedicama koje su se reflektirale u osobnim sudbinama i sudbini male zajednice. Prva knjiga, odnosno prvi dio, romana nosi naslov »Prorok«, a drugi dio »Franjevac«. «Proročku« ulogu u malome mjestu ima tamošnji mještanin Jakov, za kojega »između dana i noći nije postojala granica, kao ni između sna i jave«, za koga je »život bio cjelina koja se nije mogla dijeliti na svjetlost i tamu, vidljivo i nevidljivo«. Jakov je na svoj način doživljavao stvarnost maloga mjesta, «tumačio i najavljivao i ono njezino danas i ono njezino sutra jezikom razumljivim i najnepismenijim... « Jakovljeva je »stvarnost... utemeljena na ljubavi prema svemu...« A onda dolaze promjene, ruši se ideološki sustav, koji je izgledao neurušiv, a s njim nestaje i konstrukcija države koja se na tim ideološkim izvorima napajala i čvrsto temeljila... Žitelji maloga mjesta suočavaju se s novim realnostima, postavljaju se prema njima onako kako im izgleda da je najbolje, neki se preobražavaju iz sljedbenika urušenog sustava u vatrene pristaše nacionalne ideologije ukorijenjene na pripadnosti konkretnoj etničkoj zajednici, mijenjaju i svoj odnos prema religijskoj praksi, što je usko povezano s napuštanjem one ideološke i svjetonazorske slike koja je bila obvezujuća u vremenu što je prethodilo. Drugima je briga kako brzo i lako steći materijalna dobra, makar to sve bilo u sitnim relacijama maloga mjesta. Neki opet predosjećaju dolazak opasnih vremena, osjećaju promijenjenu atmosferu, naslućuje se agresivna ideologija stvaranja velike države u kojoj neće biti mjesta za one koji su druge nacionalne i vjerske pripadnosti, a to naslućuje ratnu opasnost, opasnost velikoga zla, krvi i nasilja. Pred žiteljima maloga mjesta je sve prisutnija prijetnja da će možda morati čak napustiti svoja ognjišta, jer se čuju ideje o drukčijem imenu njihova mjesta, koje mu nikada nije pripadalo, a za koje se govori da je od davnina, od pamtivijeka. Promatrač zbivanja, Jakov, gleda tu novonastalu stvarnost iz svoje perspektive, iz svoje vizure. On naslućuje tokove zbivanja, premda sve te svoje slutnje oblikuje u rubnoj sferi, smještenoj između sna i jave. U drugom dijelu, naslovljenom s »Franjevac«, slutnje, koje su najavljivale provalu zla i pomračenje svega onoga što zovemo ljudskim duhom i umom, sada se ostvaruju. Središnji lik jest fra Ambrozije, župnik toga malog mjesta, koji je sa žiteljima dijelio i dijeli sve njihove strahove i dvojbe, radosti i tuge. Sada se ona mučna atmosfera neizvjesnosti i zlih slutnji, onih Jakovljevih predosjećanja o vremenu koje dolazi, pretvara u pravu apokalipsu. Na djelu je Zlo, pomračenje ljudske, razumske, slike svijeta, izokrenutost moralnih, etičkih vrijednosti, jeftinoća ljudskoga života, institucija laži koja omogućuje totalnu moralnu izokrenutost, na djelu je veliki zločin u funkciji historijskog projekta... Ono što je vaše, jest zapravo naše, vaši brežuljci, potoci, njive, ravnica, vaše crkve, škole, domovi, sve je to naše, svemu ste dali svoja imena, koja mi sada mijenjamo i vraćamo im ona imena koja su od pamtivijeka, uspostavljamo prvotno, izvorno, stanje, obnavljamo autentičnu sliku vremena i prostora, onu našu sliku, jedinu i pravu... Zato mora poteći krv, moraju planuti domovi, poteći rijeke izbjeglica, a u našim knjigama će pisati, da ste vi krivi, da ste vi odgovorni, da ste htjeli ostati u svojim domovima koji su naši, u svom zavičaju koji pripada samo nama... Mirko Marjanović u svome djelu literarnim diskursom otvara i upire pogled u dušu pojedinca i jedne male zajednice, daje sliku njezine sudbine i životne povijesti, sliku čovjekove svakidašnjice ispunjene strahovima i radostima, uspjesima i neuspjesima, ali, konačno, i sliku apokaliptičnog sloma svih snova o ostvarenju ne samo efemernih i malih htijenja, nego i egzistencijalnih osnova i svih načela iz kojih izvire i na kojima se napaja elementarna ljudskost, i na kojima, najzad, počiva dostojanstvo svakoga ljudskog bića. Tu čovjekovu zbilju autor vješto dramatizira naglascima opreke, dobra i zla, ljudskosti i neljudskosti, efektima svjetla i sjene, dana i noći... U tom smislu autorov diskurs nadilazi moguću svedivost na pojedinačno, lokalno, u ove ili one ideološke i svjetonazorske okove, i nudi se kao univerzalna poruka s ugrađenom optimističkom vizijom života i izlaskom iz tunela, kako to, uostalom, naslućuje i sam naslov romana. U Sarajevu, 3. travnja/aprila, 2000.(DIWAN 3-4/2000.)


Dragan Šimović

ROMAN MIRKA MARJANOVIĆA «OSMJENI SE I U PLAČU» ILI AMERIČKI SAN – BALKANSKO BUĐENJE

Peti roman hrvatskoga i bosanskohercegovačkog književnika Mirka Marjanovićeva, roman "Osmjehni se i u plaču", karakterizira - odmah valja reći - jednostavnost izraza na svim razinama književnoga, kako u strukturi priče, sižeu, tako i u samom stilu. A jednostavnost je uvijek - podcrtajmo - odlika dobre književnosti, jake u samome svom temelju. 'Također, ovu tvrdnju treba upotpuniti i činjenicom da je Marjanovićev jezik izravan i u svojim najsenzibilnijim inačicama, i kada hoće opisati ljepotu jedne šomartske (naselje, kao jedan od likova ove priče!) životinje u njezinoj naravnoj slobodi i kada treba izreći istinu koja treba zaboljeti. Roman «Osmjehni se i u plaču», i pri letimičnom čitanju, na svoj nam način predočava sablasno i tjeskobno ozračje predraća, s početka devedesetih, u jednom posavskom ni selu ni gradu - Šomartu, nadomak Garda - koje, izgleda nam, živi svoje zadnje dane ljudskoga... Zlo i tjeskoba, koja u njegovu iščekivanju raste, napokon izlaze iz svoje boce - u Marjanovićevu romanu, međutim, to se događa sablasno i tiho, bez žurbe, jer upravo tako đavo dolazi po svoje - i razlijevaju se svijetom poput sadržine Pandorina kovčega. Zlo tako u Šomartu, i snom i javom, obilježava kraj našega stoljeća onom bolešću od koje malaksavaju i najsavršeniji organizmi i oblici. Ta je bolest, to zlo, i glavni junak ove priče, koju je Marjanović gradio sigurno i strpljivo, iz mnogih sudbina, iz mnoge jave i mnogoga sna. 1 tuđega i svoga, treba naglasiti. Usprkos već spomenutoj jednostavnosti, ovaj je Marjanovićev roman utemeljen na više uporišnih, rekao bih teških točaka u tekstu, koje nam svjedoče o naravi ljudskoga duha i srca, pa i o našoj bliskoj prošlosti, ali i sadašnjosti. One u svom dodirivanju, ali i u svojoj suprotstavljenosti i sudaranju tvore formu naročita mozaika, tako blisku usudu i otisku naše današnjice. Jedna od tih tzv. teških, temeljnih točaka ove velike priče svakako su Marjanovićevi likovi, naročito oni koji su ključni u shvaćanju ovog Marjanovićeva romanesknog nastojanja. Oni, ovim čitanjem, kao da su dijelom naših vlastitih života oduvijek, jer su, očito, čvrsto posađeni u svoju njivu, živi su kao što smo i mi živi jer su sazdani od same svoje radosti u tom življenju, i same svoje muke takvoga posve ljudskog trajanja. Ova je priča i u tome smislu izgradila još nešto bitno za svoju koherenciju, a to je opći i višeslojan, nikada napadan i goropadan kontrapunkt, od odnosa staro-novo, selo-grad, životinja-čovjek, itd. Novo, uopćeno rečeno, predstavljeno je površnošću svoga lica u iščašenom shvaćanju materijalnog kod npr. Zvonimira Bračuljića, koji sniva svoju šomartsku inačicu američkog sna. Marjanovićevo tzv. "forsiranje životinja" u ovoj priči predočava nam ne samo jedan od načina kako iz Šomarta iščezava sve što je staro, nego nam životinjsku snagu, prirodnost i instinkt suprotstavlja ljudskoj izopačenosti, slabostima i pokvarenjaštvu. Međutim, s jedinom uzvisinom u naselju, na kojoj je u simboličkom i stvarnom – šomartska župna crkva i njezin župnik fra Ambrozije – naš Šomart živi na svom oblaku, svakako ponad kaljuže stvarnosti i svakako ponad svake ljudske pameti. Povlačenje snage i naravnosti iz Šomarta prati dolazak predratne psihoze, neizvjesnosti i sjena zastrašujućeg zla. Istodobno, Jakov, čovjek – prorok, onaj koji sanja javu a java mu je ispunjena snom, onaj koji se u svojoj proždrljivoj mijeni najednom gotovo cio pretvorio u vlastito debelo crijevo, pita se «A što je to stvarnost?» On zabezeknuto bulji i blene u čudovišno nakaznu oklopnjaču Marijana Kresića, invalida, koji autorstvom nad tim željeznim hermafroditom pokušava nadomjestiti svoju bezrukost. Dok se, dakle, nestankom svake prirodnosti u Šomartu stvara otvoren prostor Zlu, dotle Igor Bračuljić, opsjednuti iluzionist, u masnoj posavskoj kaljuži –nevjerojatno! - traži naftu, dotle Pavle Kodro sjedi na svom hercegovačkom kamenu, cit. "točki od koje je sve započeo i točki do koje je uspio stići", tragajući za bogzna kako izgubljenim godinama. Također, još dva Bračuljića mirno i uljuljkano sanjaju svoj san: - Zvonimir Bračuljić "američki", a brat mu Miljenko «izgubljeni»... itd. itd. «U toj godini kaosa sve je bilo moguće, stoji na 14o. stranici ovoga romana, te malo kasnije također: «Ljudi su svoju stvarnost doživljavali čas kao bolest, čas kao ozdravljenje od nečega što je predugo trajalo…» Potraga za stvarnošću, kroz likove, kroz njihove iluzije, košmare, somnanbulosti i životne pogreške, bit je romana «Osmjehni se i u plaču». Za stvarnošću ovdje tragaju svi – ne dodirujući se gotovo ničega drugoga – neprestano se pitajući postoji li u njoj, zaboga, i kakva budućnost, sazdana iz ovoga sada i samo sada, iz ovoga ovdje i samo ovdje… I životinje su u ovoj knjizi poput likova, gotovo da su tankoćutno ocrtane i u karakterima. Prevelika je njihova važnost u stvarnosti Šomarta i stvarnosti ove priče, barem u mojem čitanju. Njihova pojava nije samo simbolička, svaki takav odlomak u ovom dijelu ima svoje dublje i višeslojno značenje, pučev od one pseće zgode u nezgodi pred crkvom, sve do prometanja vranca Jurja Bračuljića iz rijetke šomartske životinje u noćnoga, drumskog osvetnika. Ali, samo do trenutka dok životinja zvana rat tu iluziju nije razbila, otkrivši nam vranca u posve novoj ulozi i s drugim, stranim jahačem na leđima. Životinje su, pored estetizirane stvarnosti Šomarta, i likovi na slikama Lovre Kodre, pred kojima Jakov Bračuljić spoznaje stvarnost i istinu, koja je, napokon, u svemu ili u ničemu. Njegova se gorka duša pred njima osmjehuje, dok oči ne mogu sakriti suze. Ta scena iz ovoga romana predstavlja, po meni, ujedno i rješenje sveopće pitalice što je stvarnost i, naravno, lukavo zamišljenu piščevu prijevaru - relativiziranje svakoga ozbiljnoga pitanja pod neozbiljnim okolnostima (dakako, ponajprije obrnuto!) te, može biti, podsmijeh svakom teoretiziranju nečeg tako –zloćudno prisutnoga kao što samo istina valjda jest. No, posebna je i velika duhovna "uzvisina" u toj posavskoj ravni - kao što je uzvisina na uzvisini i njegova crkva na šomartskom brežuljku - veliki čovjek fra Ambrozije. Njegov je lik svjetionik, pa i onda kada, po starom pravilu, "san slijedi riječi tumača", u ovom slučaju - zlokobne riječi šomartskoga proroka Jakova Bračuljića. Nije on samo predstavnik Reda male braće svetoga Franje Asiškoga u zemljici Bosni, nego je predstavnik i činitelj Dobroga u ljudskome rodu; on je jedina ljudska konstanta ovoga romana, zadata sama po sebi, stara koliko je star ljudski rod, dok je sve ostalo varljivo i promjenljivo, jednako kao što je duh vječan a tijelo pak podložno tragikomičnome kraju. Mirko je Marjanović ovim svojim romanom dosegao vrhunac stvaralačkoga promišljanja, onoga što se zove «umjetnost pričanja». Uostalom, nije mu to prvi put. Pisac je to kojemu zahtjevan književni izraz ne predstavlja problem, jer problemi su za pravoga pisca - vratimo se začas i temi ovoga romana - samo moral, etika te danas tako rijetko znanje i ljudski osjećaj za mjeru. Uostalom, kao i kod svih ljudi «nazbilj», koji počesto i pokleknu pred ljudima «nazvao». Međutim, uvijek pobijedi njihova ideja, njihova božanska kreativnost. Stoga je suvremena hrvatska i bosanskohercegovačka književnost u ovom romanu dobila i zrcalo u kojem bi se - da je puste pameti i ozbiljnoga književnokritičkoga promišljanja - slobodno mogla ogledati i prepoznati. Ponikao u rodnoj Tramošnici, intelektualno stao izrastati u Gradačcu - koji su kao Darg i Šomart u ovoj priči također u kontrapunktu kao etablirano i još neetablirano - životno, ljudski i intelektualno se ostvarivši u Sarajevu, Mirko Marjanović danas, ovim romanom, sigurno i pobjednički pred tragikom života sjedi na svom rodnom kamenu, poput Pavla iz ovoga romana. O razini nacionalnog u ovom djelu, barem iz vizure ovoga teksta, nije potrebno trošiti riječi, jer su nam svima poznati čudovišni oblici zla ispoljeni na površi ove posavske zemlje, a znamo i njihove tvorce. No, Marjanović se ovdje prije svega bavi problematičnošću ljudske naravi u svim njezinim pojavnostima. Ta je narav, može biti, i ovakva i onakva, kakvom se kod kojeg naroda ili čovjeka mogla pojavljivati tijekom rata, a tragični hrvatski usud u Bosni i Hercegovini krvava je košulja na tijelu isto toliko tragične zemlje. Ne živimo, dakle, na najljepšem i najboljem mjestu na svijetu, jer koja je – uostalom - razlika među mjestima?!? Domovina i rod su uvijek u srcu, ma koliko tragični i teški na tom srcu bili. Tragedija «loših» momaka ove velike priče naše suvremenosti, onih osvajača čijih nogu ne pamti mekano i plodno šomartsko tlo, samim je tim i veća, gotovo neizmjerna. Porađa li ta tragedija danas - dok se zabludjeli osvajači (na kraju, osvajači uopće - svi i svuda) survavaju na samo dno mogućega - kakvo kajanje, kakvu patnju ili nemir koji je uvijek ljudski i katarzičan?!? Time se ovaj roman - na našu sreću i na sreću dobre književnosti - ne bavi. Mirko je Marjanović u pravu, kao što su i stvarnost i istina u pravu. Onaj tko ne uči iz života, ni iz knjiga nije spreman učiti. DIWAN 3-4/2000.

Nihad Agić

POETIKA NARACIJE Brojgl u realističkom okruženju

Sa svojih pet romana, jednom knjigom priča te brojnim književno-kritičkim tekstovima i likovnim esejima, Mirko Marjanović postao je umjetnička ličnost od ranga u Bosni i Hercegovini, ličnost koja svoj umjetnički svijet gradi na provjerenim poetičkim konstantama, marljivo i ustrajno radeći na njihovu estetskom uobličavanju i dograđivanju. Među te poetičke konstante valja na prvome mjestu spomenuti smisao za umjetničku kompoziciju literarnog teksta, u kojoj pisac raslojava kompoziciju na dva plana - na realni i fantastični, ponekad ih kroz prostor teksta vodi naporedo, a kadikad, što je slučaj s većinom romana i priča, prepliće i miješa jedan s drugim, čime dobiva gustu i značenjima bogatu teksturu djela. Pored ove formalno-estetičke konstante, vrijedno je spomena i tematsko-motivska konstanta, realizirana u prvom redu kroz tzv. prostornu strukturu, preko Šomarta kao mjesta gdje sve započinje i odakle vode putevi prema široj geografiji zbivanja, i koji baš zbog spoja lokalno-univerzalnog, postaje nekom vrstom sinkretičke prostorne strukture. Sve ove konstante uvjetovale su i ostvarenje marjanovićevske naracije, uticale su na izbor nelične narativne forme i na uspostavljanje tzv. autorijalnog pripovijednog tipa, kod kojeg retrospektivna naracija u imperfektu teži ka naraciji pripovjedača u prezentu. Uz to, njegovo pripovijedanje nije suhoparno i bez poetskoga ritma, već gusto protkano slikama, asocijacijama, reminiscencijama i stilskim digresijama, što njegovom umjetničkom tekstu kao cjelini omogućuje da u čitaočevoj svijesti traje intenzitetom svojih unutrašnjih orkestracija. Tu svoju unutrašnju orkestraciju značenja Marjanović postiže time da svijet života posmatra kao čudo i zagonetku, da ih često prelama kroz prizmu doživljaja dječaka ili kroz neobučno senzibilnu svijest umjetnika, pridavajući pripovjednim znakovima upisanim u tekst čar estetičnosti. Ako pratimo razvojnu liniju Marjanovićeve poetike pripovijedanja od prvog romana «U ime oca i sina» (1969.), zatim romana što su uslijedili iza toga, «Povijest izgubljene duše» (1980.), «Braća» (1983.), «Topot divljih konja» (1989.) i ovog najnovijeg, «Osmjehni se i u plaču» (2000.), zapažamo da on sam žanr romana pomalo elastičnije postavlja i shvaća od ostalih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca, i to tako što tekst romana tako reći cijepa na dva ili više tekstova, koji su komplementarni jedan drugom i koji svojom strukturom kao dviju ili više zasebnih cjelina, stavljaju čitaoca pred problem kako ove tekstove u tekstu povezati jedan s drugim. Kao moguće spone između njih pisac koristi ili logički tok osnovne radnje, ili kompleks asocijacija, ili simboliku slike, kao u slučaju romana «U ime oca i sina», gdje se neurotska sadržina sinovljeve psihe, koji nastoji da prodre u očevo vidno polje, izlijeva u brojgelovski nezgrapnu formu prepunu morbidnih prizora, umiranja, oluja, kiše, te u kojoj u ludilu preklana ovca asocira na žrtvovanog "Božijeg anđela". Slične tendencije u formalnom organiziranju umjetničkog teksta ispoljavaju se i u narednom romanu, «Povijest izgubljene duše», gdje se kroz pet različitih tipova naracije, od epistolarnog u prvome licu do objektivnog u trećem, iznosi, kroz formu sjećanja, osnovna priča o Jeleni i Josipu, priča što dolazi poslije događanja i kojeg diskurs priče konkretizira u pojedinostima i u atmosferi. S ovim romanom Marjanović uvodi i književno-stilski razrađuje temu umjetnosti i umjetnika, gdje se sudbina jedne porodice - sudbina peterice braće, kipara, slikara, proznog pisca, pjesnika i kinooperatera, slaže u mozaičku cjelinu u kojoj svoje mjesto nalaze i neobične životne sudbine običnih ljudi. Problem umjetnika u sarajevskom ambijentu tematska je okosnica i romana «Braća», u njemu Marjanović takođerr ustrajava na dvoslojnom planu umjetničke kompozicije, na susretu zbiljskog i fantasmagoričnog, s tim da osnovna priča poprima tragičan tok i završava smrću jednog od protagonista. Poslije romana u čijem su središtu pitanja vezana za prirodu nastanka umjetničkog djela i za sam proces umjetničkog čina, dolazi možda najzrelije Marjanovićevo djelo, «Topot divljih konja», u kojem u prednjem planu nisu više umjetničke, već ideološki obilježene sudbine. Košmar ratnih slika predstavlja unutrašnji pejzaž ove knjige, pejzaž u kojem dvojica braće, Ilija i Martin Jarina, postaju nosioci dvaju raskolničkih ideologema, postaju biljezi dioba i razmeđa mistično sukobljenih karaktera. On ovdje nije davao maha vlastitoj umjetničkoj imaginaciji, nego je prepustio dokumentarnom događaju da sam sobom razvije raspon mašte, koji i po vertikali i po horizontali, nadmašuje raspon zamišljenog i sanjanog, te se u užasu svjedočenja pita o tome, kako je bilo moguće takvu stvarnost živjeti i preživjeti?! Kako je posrijedi još jedna u nizu porodičnih drama što ih Marjanović izlaže u svom djelu, razvija ih u više pravaca i poentira smrću jednog od protagonista, osebujnost romanesknog teksta «Topota divljih konja» ogleda se ponajprije u opsesivnom ponavljanju traumatskog doživljaja, koji unutrašnjoj borbi među likovima daje posebnu težinu jer ih dimenzionira ne samo u ravni aktuelnog toka radnje, nego ih kontekstuira u šire okvire mitske tragike. I najnoviji roman Mirka Marjanovića, «Osmjehni se i u plaču», strukturalno se oslanja i produžava u mnogim svojim elementima poetičke postupke ranijih romana, u prvome redu koncept kompozicije umjetničkog teksta, s osnovnom idejom o ekspanziji elementarnog narativa i njegovo razvijanje u više pravaca - preko lika fra Ambrozija kao narativne spone, koja povezuje među se disparatne segmente u jednu razmjerno preglednu cjelinu, zatim kroz umetanje analeptičkih si~nala s namjerom da tok naracije učine neizvjesnim, te najposlije usložnjavanjem i obogaćivanjem unutrašnju stvarnost umjetničkog teksta pomoću estetski očuđenih znakova. Pisac se ovdje na jedan nedvosmilen način služi proročkim diskursom čudaka čudaka Jakova Bračuljića kao okvirnom idejom, prati, opisuje, dramatično pripovijeda stvarnost čuda u koji su, kao u crni bunar, upali mnogi iz Šomarta - vidovnjački je predvidio glad, progone, smrt fra Ambrozija Martića i sestre Valentine, aktualizirajući time shvaćanje da nijedno do sada poznato čudo nije usporedivo sa košmarnom i tragičnom zbiljom posljednjeg rata na bosanskom tlu. Uvodni dio romana predstavlja samo naznake proročke vizije čudaka Jakova Bračuljića. Knjiga prva s naslovom «Prorok» dvanaest poglavlja iznosi životnu priču mnogih od aktera tragične šomartovske drame, vrijeme odvijanja radnje romana je neposredno pred izbijanje ratnoga požara, a važan motivski i kompozicijski element u ovom dijelu romaneskne radnje je unošenje i sučeljavanje dokumentarnog i vizionarskog plana odvijanja radnje, kad mirnodopski sudac postaje komandant logora, a stanovnici Šomarta, medu njima i fra Ambrozije i sestra Valentina, prvim postaju među žrtvama logorskog iživljavanja suca, dok vizionarsku dimenziju romanesknog teksta predstavljaju slike sarajevskog slikara Lovre Kodre, na kojima brojgelovski inscenirana scenografija proročku viziju Jakovljevu samo umjetnički potvrđuje i estetski interpretira. Ako znamo da su tragično završili fra Ambrozije i sestra Valentina, a da su slike sačuvane i spašene u samostanu u Tolisi, onda je umjetnikova poruka nedvosmislena - umjetnost, ma o kojoj vrsti da je riječ, nije samo estetska činjenica, iako to primarno jest, već je i historijsko svjedočanstvo, i to svjedočanstvo iskazano umjetničkim jezikom, umjetničkim znakovima, pa tako, osim pripovjednih znakova upisanih u tekst, u romanu jednako intenzivno traju i likovni, vizuelni znakovi predstavljeni umjetničkom riječju. Od slika što su bile izložene u koloniji u Šomartu, mnoge se nameću svojim košmarnim vizijama i slutnjom bliske katastrofe, na drugima su predstavljene scene, prizori ili portreti ljudi iz Šomarta, koje iz potonjeg vremena kao da oživljavaju život Šomarta kakav je nekad bio, i više ga nema, tako da vizionarni sloj umjetničkog teksta i onaj dokumentarni sloj romaneskne radnje, združeni i isprepleteni, čine estetsku stvarnost višega reda, u kojoj umjetnost pripovijedanja na vjerodostojan način predočava potonulu stvarnost života i daje priliku imaginaciji i da je učini trajno živom. DIWAN 3-4/2000.


Krešimir Šego

SVJEDOČKO TRPLJENJE MIRKA MARJANOVIĆA

»Rat je vrijeme poniženja čovjeka« (Živjeti smrt, str. 7)

Razmišljajući o Marjanovićevu književnom djelu nastalu u ratnom i poratnom razdoblju-njegovu dnevniku, kolumnama i esejima, te romanu Osmjehni se i u plaču, čini mi se prirodna sažeta odrednica: ono je upamćeno vrijeme, ispisivanje njegovih vrtloga za koje se nikada ne zna u kojemu će smjeru krenuti. Stoga, dragocjeno je njegovo svjedočenje, kao što je potresno njegovo, i svih koji su morali trpjeti to vrijeme poniženja, smrti, gladi, ranjavanja, izoliranosti, straha, neizvjesnosti, zime... Svojim je Sarajevskim dnevnikom, pisanim iz istinske potrebe, iz potrebe borbe za opstankom, Marjanović zasvjedočio svu tragičnost opsade i besmisao smrti. Već se i danas, kada rane počinju zacjeljivati, čitatelj toga dnevnika mora zapitati: pa, je li uistinu sve to trebalo, l komu je sve to trebalo?! Ljudi u klopci, a niotkuda spasa; sve što si bio, dovedeno je u pitanje. Pisac, stvaratelj, graditelj - koliko je puta ta definicija i u minulom ratu iznevjerena, ponižena - Marjanović, susreće se, s najbrutalnijim razaranjem. Nekoliko je slojeva Marjanovićeva dnevnika Živjeti smrt, a ovom bih prigodom izdvojio dva sloja. Prvi, i temeljni sloj jest vlastito doživljavanje ratne rugobe, kako sam naziva kataklizmu koja se dogodila. U huk zla, koje se približavalo, i koje je već iscrtavalo svoje prepoznatljive znakove, doista je teško bilo povjerovati. Je li moguće pucati u susjeda, u prijatelja, u onoga s kim si do danas posve normalno i prijateljski razgovarao; je li moguće pucati u cijele gradove, ubijati ih, paliti; je li moguće?' - pitanja je bezbroj. No, huk zla je doista bio stvaran, moćan; poništavao je sve upite i dvojbe, a potkrjepljivale su ga granate, snajperisti, i mašinerija sile. A iza te mašinerije stajala je ideologija koja ju je pripremila i pokrenula, namjestivši joj prije toga ciljeve. Umjesto svagdašnjice, bili ili ne s njome zadovoljni, svakodnevnoga odlaska na posao i povratka u svoju kuću, svoj dom, nastavku svagdanjih briga i radosti, rat čini da se treba boriti za komadić kruha, za djelić zida koji će nas zaštititi od granate i metka, za to da se pronađe komadić plastike ili drva za peć pa skuhati siromaški ručak i večeru jer, struje nema, vode nema, telefon iskltakođern. U svom neboderu, na prvom katu, Marjanović sluša tutnjavu rata, osluškuje vijesti na radiju, sa susjedima pokušava učiniti život podnošljivim. Premda bolestan, trči na deseti kat pomoći gasiti požar u stanu zapaljenu granatom, nudi ručkom susjede a ni sam nema za najesti se, ali i prosvjeduje stoga što u njegovu krilu zgrade nije prikopčan plin, traga za brašnom na tržnici, čudeći se otkuda toliki šverc, poglavito iz pošiljki humanitarne pomoći. Nije Marjanović jedanput pomislio zašto i on sa suprugom nije napustio grad smrti, a mogao je, i zašto nije otišao k svojima u Županju - Županja je žuđeno mjesto, sidrište i u dnevniku i u romanu Osmjehni se i u plaču. No, kaže, to bi bila izdaja onih s kojima pati, a ukoliko je patnja podijeljena na više ljudi, manja je. Ne bih rekao da je u dnevniku puno gorčine, ali razočaranja je dosta, u poznanike, u kolege s posla, u pisce s kojima je do takođerr surađivao. Neshvatljivo je, i danas, da četverica članova hrvatskoga PEN centra, koji dijele sudbinu ostalih pisaca u Sarajevu, za razliku od njih ne dobivaju pomoć američkoga PEN centra, i to dva puta. Stvari i događaji se zaboravljaju, vrijeme umekšava i najteže doživljaje i liječi rane. Ipak, svatko tko bude htio proučavati rat u BiH, prije svega Sarajevo u blokadi, ukoliko mu je do istine morat će posegnuti i za dnevnikom Mirka Marjanovića, književno njegovim jednim od najboljih djela, kao svjedočenju nezaobilaznom. Zgoda s vrećicom drva, koju mu susjeda unosi s hodnika, dvojba naložiti peć ili ne pri temperaturi duboko ispod ništice, potresna je. Naime, željan topla prostora, ipak odolijeva: neće uzeti ono što je tuđe, pa će nakon neprospavane noći vratiti vrećicu na hodnik, tamo gdje ju je susjeda našla. I to je bio Marjanovićev, i mnoštva drugih, njemu sličnih ljudi, ne kaosu i kataklizmi: »Spustivši slušalicu, počinjem shvaćati da sam u stanju koje je nestvarno. Kako živjeti u svijetu sklonu svemu čemu ja nisam? Ljudi izlaze i ulaze u grad, i tamo, u središtu od kojega sam udaljen gotovo deset kilometara, još se susreću po kavanama, u Press centru, a ja, ovdje, kao u zatvoru, ni do dvorišta.» ( Živjeti smrt, str. 37-38) Svakako se danas treba kloniti bučnih i velikih riječi, pogotovu udaranja u prsa u smislu «ja-pa-ja« kada je riječ o minulom ratnom vremenu. Te su riječi istrošene granatama, mržnjom, nesnošljivošću, konvojima koji su mjesecima čekali eda bi u spas poveli ljude ili tim ljudima dovezli hranu i lijekove, da ne umru od gladi. Ni Marjanović u svojim ratnim i poratnim djelima, onima koja su pisana u još snažnu dimu granatiranja i onim koja su ipak slagana nakon svega, ne koristi te riječi. Ipak, ovdje je već riječ o drugom sloju njegova dnevnika, ne može a da se ne upita o smislu, odnosno besmislu svega što se događa, te motivima onih koji sve započinju. U ime ideologije, koja je iznad svega, iznad dobra, iznad vjere, iznad svih ljudskih prava, čini se ono što ni po kakvim mjerilima ne može imati opravdanosti. U ovomu je Marjanović i jasan i britak, on ne želi stvari maskirati, pojave nazivati drugim imenom, pokretače amnestirati. Stoga, u njegovim tekstovima, dnevniku i Trećem svjetskom ratu, nalazimo imena njegovih kolega koji su zlo poticali, umjesto da ga sprječavaju, nalazimo imena političara i nepoznatih ljudi koji zdušno čine da se sve što se događa, događa u najgoroj mogućoj varijanti. K njima valja pridodati, što Marjanović i čini, i svjetske moćnike, kafkijanske sile koje ili ne žele ili neće vidjeti uzroke događanja. Zašto je Miterrand došao u Sarajevo, gdje se zlo događa, a ne u Beograd, gdje mu je izvor i središte, pita se autor? Bez obzira hoće li se čitatelj složiti s Marjanovićem, a sigurno jedan broj njih hoće, itekako, ili se neće složiti, i takvih će biti dosta, kao što će biti značajan broj onih koji će se samo s nekim stavovima složiti, a druge će odbaciti kao plod sljepila ili pristranosti, njegovi će dnevnici, eseji i kolumne ostati svjedočanstvo vjerodostojna svjedoka, čovjeka koji nije htio napustiti opkoljeno Sarajevo i ratom uništavanu BiH, a mogao je. Mogao je i ne vratiti se nakon prvog izlaska iz Sarajeva, 18. prosinca 1994., a vratio se unatoč tomu što je znao da ga trpljenje i neizvjesnost i dalje čekaju. Doista je trebalo hrabrosti ostaviti sunčani Neum, toplu sobu i, ipak, pristojnu hranu, pa se ponovno vratiti kroz tunel, s » dušom na vrh jezika» i ući u ozračje neizvjesnosti i nesigurnosti. Književna je vrijednost Sarajevskoga dnevnika visoka, što se jasno vidi već iz njegovih unutarnjih, jezičnih značajki. Pisan je u samozatajnosti, na koljenu, u hodniku razarane zgrade, u hladnim sobama i s gladnim želucem. Riječi je njegov autor prikupljao na sličan način na koji je prikupljao suharke i komade plastike za vatru, kao smisao za očuvanje zdravog razuma, kao zrna riže ili bočice ulja, ili ona tri krumpira koja je njegova supruga čuvala za Božićni ručak. Nije autor Sarajevskoga dnevnika, tijekom njegova pisanja, ništa unaprijed s njime planirao. Pitam se je li uopće pomišljao da će nekada i biti objavljen. On je bio dio njegova svagdanjeg života, noćnih mora, bolesti, riječ koja jedina preostaje, mali i ugroženi otočić. Pisan je samo za sebe, kao provjera onih uporišnih točaka koje su ga dotle vodile u životu, a koje su se, najedanput, našle izložene udarima sa svih strana, opasnost i prepreka na putu onih koji priznaju samo svoj put. Stoga se ovaj dnevnik i smije čitati kao svjedočenje i kao svjedočko trpljenje, bez ikakvih propagandističkih namisli jer se prema sebi, u vlastitoj nutrini, ne ophodi propagandistički. Niti ovakva proznonoga tkanja jednostavno ne bi ni podnijele drugačiji pristup, sve drugo bi ih poderalo i raskinulo. Prije negoli kažem nešto o romanu Osmjelni se i u plaču Mirka Marjanovića, htio sam podcrtati sastavnice njegova Sarajevskoga dnevnika. Naime, roman je i sažet iz dnevnika, romanesknom formom kazana ista stvarnost: tamna i razarajuća. Dok u Sarajevskom dnevniku, uza sve ostale brige, autor brigu brine o svom bratu i braniteljima rodnoga sela, u Osmjehni se i u plaču sve se vrti u i oko njegova sela, s podjednako strahotnim prijetnjama sila koje se čine nesavladive. Premda se u romanu, ponajviše, radi o mikroprostoru, u njemu se ocrtavaju događaji makroprostora. Sve ono što je zadesilo Hlrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ne zaobilazi ni Šomart, dapače, svjetla autorova pristupa čine da se to u Šomartu jasnijc vidi. Jedna mala sredina postaje scenom događanja po dalekosežnosti veoma značajnih i, svakako, nepredvidivih u svojoj konačnici. Ozračje života, mentalitet ljudi, povijest pa i zemljopis Šomarta poznat nam je, u dobroj mjeri, i iz Marjanovićeva romana Topot divljih konja, objavljenog neposredno pred rat. No, u njegovom novom romanu sve je ipak, makar se i ne složili, drugačije. Priprema mu se nešto što malo tko želi imenovati, a čemu se gotovo nitko ne veseli. Čovjek iz susjednog sela, glasnik spomenutih strahotnih sila, koji navješćuje promjenu imena Šomarta u Lazarevo, sukladno službenoj osvajačkoj ideologiji, prolazi mirno, ali iza njega ostaju dvojbe i strah. Kamioni koji potajno dolaze i čiji se tovar u strogoj tajnosti sakriva, nova vlast, odnosno njezini predstavnici, bahati i oholi, kako autor naglašava, nisu nikakvo jamstvo a pogotovo nisu neka zaštita. S puno ljubavi, i s puno mudrosti piše Marjanović o svomu selu i njegovim ljudima, koji unatoč svemu žele ostati normalni i sačuvati sve što su baštinili. Stoga se i likovna kolonija, rad slikara i zauzetost župnika da uspije u Šomartu, očituje kao otpor razarajućim najavama. Trebalo je puno hrabrosti pa ustrajati da se sve za izložbu u staroj mjesnoj crkvi pripremi, i da se izložba i otvori. No, to je i završni čin i jednoga, stvaralačkog razdoblja, nakon čega slijede strahote rugobe rata. Kaos rata, smrti i razaranja, ali i priprema svega toga, iskazana je u velikom broju usporednih priča unutar romana. Nestašica namirnica, dolasci nepoznatih u selo i odlazak nekih seljana, ljubavne zgode Agate Heredić, traženju nafte u bari i nadriznanstvena istraživanja, nestanak Vranca, privođenje i maltretiranje u policijskoj stanici, pretvaranje sela u gradsko naselje, fantazmagorične priče i neobjašnjivi događaji, dijelovi su mozaika romana koji svojom cjelinom svjedoči vrijeme kaosa. Svaki će se čitatelj, vjerojatno, složiti da su antologijske stranice ovoga romana stranice o stradanju župnika fra Ambrozija i svega kroza što je prošao, vodeći nas od sela do logora smrti, od logora snu-ti do Šomarta i opet do Tolise i nazad, preko Hrvatske, do Fojnice do središta franevačkog djelovanja i naše povijesti, a sada mjesta stradanja i smrti. Dolazak fra Ambrozijev na ruševine crkve, susret s pravoslavnim popom koji traži ostatke srpstva, slika je potpuno izvrnute svijesti, naopako okrenute priče. Sve što jest, nije; i sve što nije, jest, mogli bismo ukratko zaključiti iz toga susreta. Tamo gdje si tisuću godina živio, ustvari nikada nisi živio, jer to je moje od pamtivijeka, premda tu nikada nisam ni bio. To je filozofija, temelj mržnje hranjene lažju, neradom i željom za posjedovanjem tuđega, a s druge strane natkriljenoga silom. U ovaj kontekst spada i razgovor fra Ambrozija s pukovnikom »JNA«, jednim od izvršitelja one spomenute filozofije. On ima odgovor na svako pitanje, prije svega na pitanja koja govore o »pravednom ratu«, »ugroženosti«, itd. Traktat o l3osni (str.21 ~-219) po pukovniku, rješava sve nejasnoće, a govoreći o odnosima tri naroda u BiH, zaključuje: »Ali, neće ih (Hrvate i Muslimane) pameti dovesti ni ovaj rat, ako ih mi ne zavadimo.» (str. 219) U liku fra Ambrozijevu prepoznat ćemo, svaki od nas one dobre ljude, pune vjere i pouzdanja, ljude koji mogu pomoći i oprostiti, i to i čine. Njegova potraga za prognanima, za stradalima, za bolesnima, čini sliku svijeta ipak drugačijom negoli je rat predstavlja. Naravno, fra Ambrozije će riskirati, ne zbog sebe, već zbog drugih i zbog istine same. Zato će i stradati, jer mnogi ne mogu razumjeti njegove postupke, opasne za one koji život ni u čemu ne poimlju kako ga poimlje on. Bit će ubijen. Naslov Osmjehni se i u plaču u potpunosti odgovara sadržaju romana. Odgovara ponajprije zbog fra Ambrozija, zbog sestre Valentine, zbog fratara iz samostana u Tolisi, ali i zbog nekolicine ostalih. Marjanović je samouvjereno, i zbog puno razloga, jedno novo vrijeme pokušao rasvjetljavati starim dvojbama i računima, ali i brojkama kad mu je zatrebalo. Na malo prostora zbilo se i previše pitanja, nesporazuma, nerazumnih zahtjeva, koji u općem srazu ne gledaju na čovjeka već samo na ciljeve koji su izvan čovjeka, jadna, gola, egzistencijalno ugrožena. Romanom Osmjehni se i u plaču Marjanović je, treba li uopće i isticati, potvrdio majstorstvo svoga pera i bogatstvo svoga jezika. Hrabro je, poput njegova fra Ambrozija, žive i plemenite osobe, spremne i na smrt, progovorio o vremenu koje nas sve tare, i o kojemu svi imamo vlastito mišljenje. Možda bi roman bez nekih epizodnih dijelova, kao što su stranice o Vječitom ili rasprave o socijalizmu i kapitalizmu (iskreno: i jedan i drugi su, u nas, samo plod umišljenosti), bio sažetiji. Vječiti kao da je banuo nepozvan i iz neke druge priče, a socijalizam i kapitalizam su premosnica bez koje bi roman živio još i bolje. No, kao da se, ipak, nisu mogli preskočiti. Još nešto: dok je Sarajevski dnevnik pisan za, kako se to kaže, »vruće rane«, Osmjehni se i u plaču roman je slijeganja događaja i njihova hlađenja, što je karakteristika samih formi. Stoga će roman i biti, uvjeren sam, tema razgovora i rasprava, očekujem dobronamjernih, ponajprije književnih stručnjaka, dok će Živjeti smrt poticati, svakoga svoga čitatelja, na traženje ljudskosti bez koje se, kako možemo iz Marjanovićevih djela zaključiti, na dulje staze nikako ne može. DIWAN 3-4/2000.

Jasmina Musabegović

FINOĆA PRIPOVIJEDANJA »Sve se održavalo na tankim nitima sumnje i slutnje.»

Mirko Marjanović pripada srednjoj generaciji bosanskohercegovačkih prozaista u čijim se djelima odigrava snažan zaokret modernizovanja klasične bosanskohercegovačke priče, po kojoj je Bosna i dobila taj već izlizani i vremenom uski epitet »pripovjedačka«. Odbacivanje ovog epiteta, za račun novog i modernijeg artikulisanja proze u Bosni i Hercegovini, značilo bi presijecanje prirodnog razvoja ovog žanra koji svojom tradicijom obogaćuje i najnovije stvaralačke poduhvate. Zato je prirodnije gledati i pratiti evolutivnu izmjenu sadržaja koji uvijck može da uznačava pojam »pripovjedačka Bosna«. Njome se, naime, ovaj pojam proširuje do prevazilaženja klasičnog svog određenja s kraja devetnaestog vijeka, da bi dobio novo, suvremeno značenje koje ulazi u najmodernije artikulacione prosedee kako bi se moderno stanje duha čovjeka iz ovih krajeva što vjernije prenijelo u umjetničku riječ. Uz to, što donekle i zbunjuje, pa se novom sadržaju i dalje pripisuje staro značenje, prekid sa tradicionalnim nikada nije radikalan niti nihilističan. Već u samoj naslijeđenoj tradiciji vrši se pomjeranje koje suštinski i iznutra mijenja značenje i pojam, zadržavajući pri tome jednu ili više ranijih osobenosti, ili ih, pak, neprimjetno bojeći u novoj upotrebi drugim značenjem. To sve skupa doprinosi da se i dalje čuva onaj specifičan ton baštinjen ne samo iz pripovjedačke pismene već i usmene tradicije. Proza i dalje, dakle, ostaje, uslovno govoreći, po svojoj izvornosti »bosanska«, ali u isto vrijeme i veoma modernizovana. Dešava se, naime, da specifičnosti bosanskog jezika: preciznost i škrtost, na primjer, postaju prirodan okvir modernog, takođerr preciznog i škrtog govorenja, pomalo već otuđene komunikacije. Tako neprimijenjena osobenost pokriva dvije različite psihičke strukture, i jednako dobro služi kao iskaz dva različita vremena. Prepoznajući tradicionalne osobenosti, mehanički im često pripisujemo i tradicionalnu ulogu u strukturi priče. Međutim, pošto se razmak i inovacija artikulacionog procesa vrši iznutra, to su nove uloge koje dobivaju ranije osobenosti i značajnije, da kažemo zanatski iskusnije izvedene. Tako su obilježja modernog pripovijedanja: tok svijesti, jezgrovitost priče, primjereni jezik, nefabulativnost, itd, podvedeni »pod svoje«, da se poslužimo čisto regionalnim izrazom za pojam » posvojiti«, koji, čini nam se, jače ocrtava proces savladavanja novog. Pri tome se proširuje mozaik novih nadahnuća i otkrivaju dosad neiskorištena vrela pripovjedačke duhovnosti koje ranije nije imala odjeka u pisanoj književnosti. Tako uz Vitomira Lukića, Nedžada Ibrišimovića, Anđelka Vuletića i Mirko Marjanović, ne iznevjeravajući specifikum »bosanske priče«, snažno joj proširuje granice do, slobodno rečeno, novog njenog značenja. Pri tome je, u njegovim najboljim ostvarenjima, jasno pokazano fino zanatsko umijeće, što govori o već ustaljenoj poetici pripovijedanja uopšte, a ovog pisca posebno. Priča u Bosni takvog je zrelog stvaralačkog ostvarenja da se može slobodno razotkriti svim novinama a da pri tome ne izgubi ništa od svoje specifičnosti i samosvojnosti. Ovaj odlomak je uvod u moj esej o djelu Mirka Marjanovića. Pisan još osamdesetih godina, a objavljen i u mojoj knjizi eseja «Tajna i smisao». Navodim ga jer smatram da osnovni, globalni parametri za djelo Mirka Marjanovića u bosanskohercegovačkoj prozi i sada u potpunosti stoje. Stoje i uklapaju se i u razgovor o njegovom najnovijem romanu Osmjehni se i u plaču o kome ću ovdje govoriti. Iako sam naslov ovog romana, a naslov je glava teksta, može da asocira na jeftini propagandni humanizam, on, u stvari, poput Kunderinog romana Šala ili Nepostojeća lakoća postojanja, nakon čitanja nosi sasvim drugačije značanje i obilježje: finu, tihu ironiju svakodnevnih načela. Roman je podijeljen u dvije zasebne cjeline, prvi, predratni, i drugi, ratni slijed događaja, ako događaja uopšte ima u ovako koncipiranom romanu koji je satkan od profane svakodnevnice. Prije bi se reklo da se radi o životnom tavorelju, a ne događaju i onda kad se tektonski poremećaji rata dešavaju u toj maloj sredini bosanske nastambe. Riječ nastamba nije slučajno ovdje. Radi se o rodnoj Tramošnici, nedaleko od Gradačca s nazivom Šomart, što naopačke čitano daje Tramoš nadomak od Darga, odnosno naopako Grada, koja je i inače osnovni topos njegovog proznog stvaralaštva. Taj svijet bivšeg sirotinjskog sela, zarobljenog u blato i pupčano određenog zemljom odlaskom stanovništva kao gastajbartera u Njemačku, posetepeno će se pretvoriti, što je karakteristično i inače za Bosnu, u novu vrstu nastambe, sa velikim kućama, asfaltom do spavaćih soba, i kola do u kuhinju dovedenih: gubi se miris sela, svinjaca, stoke, benzin miriše čak i u zemlji od traktora. Ali ljudi, zbijeni jedni uz druge, sami ne postaju rutinski štancani kao viseće kuhinje i neboderske pretenzije kuća. Ljudi ostaju oni isti, osobenjaci, malo otkačeni, i što su više otkačeni, to su više individualni, samosvojni i autentični. Svako sa svojom čvakom u karakteru, da čitaocu postaju bliski i poznati, a za umjetnika čvaka je onaj najširi ulaz kojim će se uvući u ličnost i spoznati je, i preko koje će takođerr napraviti precizno i živopisno svaki lik ponaosob. Preko tih vlastitih čvaka ljudi i komuniciraju izmedu sebe, a skupa u svojoj razlikosti ipak čine jednu kohercninu zajednicu. Tik jc pred rat, a politički kovitlac različitih oznaka iskazan je tek u privatnim sudbinama i karakteristikama, tako da ostvaruje onu vrstu suvremenog romana koji jeste najbliži češkom umjetničkom izrazu, kako književnom tako i filmskom. Provlači se čitava paleta ljudi, od Agate i njenog psića, do fratra, od onog koji sam smišlja i pravi skalameriju od tenka, do sudca i napasnika, od bivšeg komuniste i njegovog sina slikara koji druguje sa fratrom, do mjesnog vidovnjaka budućnosti i zlogukog gonetača i tako redom, dalje...Pred veliki udar sve treperi, njiše se, uz finu i s mjerom doziranu ironiju koja armaturu romana i drži u cjelini, a u isto vrijeme i odvaja od stvarnosti i njenih vidljivih repera. Zahvaljujući tome, kao i Mencelovi filmovi malim iščašenjem i ironijom, odvija se radnja, odnosno neradnja tavorenja u toj zatvorenoj sredini. Ostaju nam u pamćenju svi likovi uz blagi smiješak, i čudimo se kako se od prašine svakodnevnice može stvoriti umjetničko djelo, naizgled bez pretenzija, ali sa ostvarenim izuzetnim stvaralačkim nivoom. Bez redoslijeda radnje, u redoslijedu raznih stanja, Mirko Marjanović je kao čašom zahvatio, pred nas izlio atmosferu i život bosanske nastambe Hrvata u Bosni, uz izuzetan jezik, škrtog izraza i pokreta. Lahko, kao od šale, reklo bi se. A što u umjetnosti izgleda lahko, to je teško i traži visoko umijeće i izvorni talenat. ………………………………………………………………………………………………….. DIWAN 3-4/2000.


IZVODI IZ KRITIKA O MARJANOVIĆEVIM KNJIGAMA

O ROMANU U IME OCA I SINA

             S čisto formalne strane, Marjanovićeva knjiga, slučajnim ili namjernim povodom, preispituje elastičnost već utvrđene definicije romana. Sastojeći se od dvije cjeline: duže pripovijesti (ili kraćeg romana!) po kome je naslovljena knjiga i akcijski, a još više smisaono komplementarne priče “Bolest”, ona stavlja čitaoca pred problem iznalaženja veze između te dvije i međusobno ovisne i relativno samostalne proze…
             …Složenost sporednih interpleja među ličnostima proizlazi iz osnovne hereditarne i egzistencijalne opsesije Sina koji se uz njihovu pomoć približava vlastitoj definiciji. On nastoji da se progura u Očevo vidno polje, dosta usko izvana i zastrto iznutra morbidnom, avetinjskom sjenkom rata. Izvan te neurotske sadržine njegove psihe, jedina tačka za koju se vezuje sa svijetom  oko sebe je pseto Keruša – i to su niti zajedničke sudbine ili prosto uobražena projekcija u nešto dovoljno prisutno i dovoljno postojeće u zbiljskom i aktualnom svijetu. Pisac je posvetio veliki dio prostora uvodnih stranica motiviranju i simbolizaciji tog odnosa posredstvom rasplinutih mikrosituacija, tako da pojedini snimci teku usporeno sa neprirodno zadržanim pokretima. Pozadina zbivanja gusto je oslikana prizorima zločina, patetične žrtve, kiše, olujine, umiranja, čiji tempirani naturalizam, primitivna nezgrapnost formi i atmosfera asociraju tu i tamo Brojgela. Kako bi se drukčije mogla objasniti ona procesija s preklanom ovcom na rukama pod pljuskom kiše, nego kao nametljiva religionizirana simbolika gdje se u ludilu preklana ovca javlja kao žrtvovani “Agnus Dei”.
             Mukotrpni put do vlastitog određenja dovodi Sina u samu sferu nekih temeljnih kategorija života, u prvom redu slobode.
             “Jer uživati slobodu ne znači biti slobodan; apsolutna sloboda ne postoji”.
             Iz nastavka prve misli retrogresivno proizlazi da je sloboda stanovnik subjektivne regije i da postoji od trenutka kada je postajemo svjesni i kada postane sadržaj naših čula…

Vitomir Lukić: Bijeg prema slobodi, Odjek, Sarajevo, 31. srpanj, 1969.

             …Ovo djelo potvrđuje ono, ovdje kod nas rijetko pravilo, da mladi pisac treba da se pojavi tek onda kada je u stanju da iznese zrelo ostvarenje ili bar onda kada ovlada jednim svijetom otkrivajući neki novi predio svog umjetničkog imenovanja svijeta. Mirko Marjanović je to učinio svojim prvijencem: u vječnu temu sukoba između oca i sina (“Očevi i djeca”) ugradio je naš suvremeni poslijeratni život i svoje viđenje tog života kroz dileme, borbu, patnju oca – borca i sina – mislioca odslikao dio naše stvarnosti prateći potresnu sudbinu jedne porodice i onih oko nje.
             Tema je samo okvir za ono što će se u romanu događati, samo određenje i sadržajno orijentisanje na jedan problem oko koga se razvija dramatika; i mada unaprijed znamo da je razilazak, onaj klasični, između i sina neminovan, ovo djelo će toj temi dodati još jednu dimenziju: da tamo gdje se razilaze – tu se tek istinski sastaju. Otkriće se, uz to, i čitav sklop složenih i nerazrješivih pitanja života i opstanka, a sve to kroz krepko i razložno pripovijedanje koje ide za saznavanjem činjenica i razobličavanjem tajni i onih skrivenih veza koje pucaju među generacijama u ime traženja zajedničkog jezika i razumijevanja.
             Marjanović je ovoj temi prilazio svestrano. Kada je otkrio suštinu i mjesto gdje leže ti nesporazumi prišao je rasmrsivanju čvora: trebalo je bolesnog, ćutljivog, čudnog, zanijemilog poslije teškog rata, otuđenog i okrenutog maglama i pustoši, Oca, koji gleda unazad i čiji se čitav život odvija oko neke nepoznanice koju mu je ta kataklizma nanijela i zbog čega je izgubio čula i smisao za život kome se vratio, trebalo je taj kamen, tu gomilu zaborava, natjerati da progovori i otvori dušu da bi se shvatili i počeli da žive i ostali životi oko njega, a tek tada kada sazna istinu o ocu da sin sagleda i prepozna sebe u ogledalu njegovog lica.
             Otkrivajući dio po dio te tajne pisac je otkrio slojeve i naslage koje je život stvarao vezujući sudbine i ljude jedne s drugima i kidajući, opet, jedne od drugih, kao i čitave spletove žila ljudskog postojanja, ona egzistentna čvorišta za koja su ljudi vezani osjećanjima, mislima, sudbinama. Na takvoj književnoj platformi Marjanović sagledava život jednoga kraja i razvija na nekoliko planova istorije nekolicine ljudi, karakterističnih ličnosti koje su nosioci ideja i pokretači radnje, oni oko kojih je sve počelo, onih koji su u taj složeni, a grčeviti, teški, sušni i siromašni poslijeratni život, spleteni i neraskidivo vezani.
             Takozvanu klasičnu i vječnu temu o ocu i sinu pisac je riješio na moderan način, prije svega kompozicijom djela, retrospektivnim načinom pripovjedanja i praćenjem toka svijesti, psihološkim tumačenjem činjenica koje su svaka za sebe ideje, ali ideje koje se međusobno prožimaju tamo gdje se zalažu za jedinstven program i sijeku tamo gdje se sukobljavaju u shvatanju života…

Velimir Milošević: Roman o smjeni generacija, Život, Sarajevo, lipanj-srpanj, 1969.

             Prva knjiga Mirka Marjanovića, roman U ime oca i sina, spada, čini mi se, u onu vrstu djela koja pisci vezuju za jednu ličnu uspomenu iz djetinjstva, nastojeći iz analize koju njima poduzimaju izvući neku spoznaju o svojim vlastitim determinantama. Dakako, pri tome se redovito posebna pažnja obraća načinu rezonovanja, reagovanja, asocijacijama, nemirima i svemu onome što jednom riječju zovemo senzibilitetom. U slučaju Marjanovićevog romana reklo bi se da je taj senzibilitet raspet između prisutnosti stvari, koje mu se nameću svom svojom konkretnošću i težinom, i želje da ih transcendira, prevaziđe, protka izvjesnom spiritualnom emanacijom koja bi njihovu konkretnost učinila transparentnom i potisnula je u drugi plan. Ta težnja je, u svakom slučaju, zanimljiva. Utoliko zanimljivija što je izraz želje za oslobođenjem od čvrstih i smisaono strogo određenih pripovjedačkih manira koji s rijetkim izuzecima, dominiraju tradicijom bosansko-hercegovačke proze. Marjanovićev roman, doduše, ne odgovara onome što se obično podrazumijeva pod pojmom modernog romana (“moderni roman, kaže R. M. Alberes, je književno stvaranje koje se služi pričom da bi izrazilo nešto drugo”), ali u sebi nosi neke tragove težnji svojstvenih tome romanu…

Dejan Đuričković: Eksperiment koji obećava, Putevi, Banja Luka, 1969.

             Roman U ime oca i sina mladog sarajevskog prozaista Mirka Marjanovića govori o “večnoj” literarnoj temi: očeva i dece. Međutim, specifičnost ovoga dela jeste u tome što se ova tema razmatra u životnom prostoru surovih patrijarhalnih odnosa bosanskog sela, literarnim postupkom koji je u detalju skoro faktografski, a u kompoziciji i psihološkom modeliranju na nivou suvremene prozne naracije.
             Seoski dečak Petar živi u krugu ukućana okružen surovošću i strahom; u odsustvu ljubavi i intime rodnog doma, on se oseća kao stvar a ne biće. Ova inverzna situacija, koja je u stvari normalni poredak vrednosnog odnosa u grubim seljačkim sredinama, pokreće u dečaku emotivne sile egzistencijalne samodbrane i usmerava ih na oca, patrijarhalnog oca, surovog i samog nesrećnog, čiji kažiprst – bodež i orijaška leđa, uvek okrenuta dečaku,  neprestano seju strah. Komponenta straha u dečakovoj psihi rađa mržnju prema ocu, kao mitskoj sili, ali istovremeno i osećaj ljubavi prema njemu i neku potajnu želju, obojenu i mržnjom i ljubavlju, da mu se približi, da tu mitsku silu umilostivi, pokori. Uzaludni pokušaji bacaju ga u stanja depresije i tupe praznine i ambivalentna dečakova priroda nalazi utehu i bolnu nasladu u maštanju i odgonetanju tajanstva i čuda pejzaža, koji Marjanović čisto likovno oseća i sa neverovatnom jezičkom snagom dočarava. Dečakova emancipacija od mitske očeve moći počinje onoga momenta kada se uspostavi normalan odnos razumevanja i ljubavi: očeva moć splašanjava i njihove putanje će se odsada udaljavati. Svet detinjstva ispunjenog strahom čovek će i dalje nositi u svome biću, ali, poručuje Marjanović, on će “početi da živi na nov način”. U trideset i dve prozne slike, koje povezuje i drži na okupu jedna specifična poezija nostalgične reminiscencije detinjstva, ispričana je ova, psihološki veoma istinita, priča o ljudskim odnosima.

Lazar Amidžić, Radio-Sarajevo, 28. kolovoza 1969.

O ZBIRCI PRIČA SREDIŠTE

             …Marjanović je već zakoračio među čitateljstvo romanom U ime oca i sina, a bavi se i književnom kritikom i esejistikom. U novoj knjizi sabrao je petnaestak novela, koje objedinjuje neka vrsta surrealističkog pristupa materijalu, a uz to i sporadična kronika porodice Banduka. Dok su na jednoj strani to svakodnevni problemi (suvremeni brak – pustinja modernog života), na drugoj Marjanović oblikuje neke pomalo mitske obrise krivnje, koja nije precizno izrečena, što joj opet ne smeta da determinira sudbine svojih aktera. Tako se Marjanović u svoje dvije novele (Smrt iz devetnaestog stoljeća, a naročito u noveli Povratak ubice iz devetnaestog stoljeća u novo Sarajevo) približava borhesovskoj problematici vremena. Kao i Pirandello u drami Šest lica traže autora, Marjanović u svojoj noveli Povratak ubice… organizira suđenje junaku novele, kako bi krivnju proširio i na autora. Tekstualna kauzalnost rasprostire se i izvan sume puke novelističke fikcije, jer i nema druge fikcije do fikcije samog “života izvan tekstovnih koordinata”…

Branko Bošnjak: Snalažljivi pirandelizam, Oko, Zagreb, br. 30, 1973.

             Poznat kao autor romana U ime oca i sina, kao esejist i kritik, Marjanović nam se predstavlja zanimljivom knjigom proza sa karakterističnim naslovom “Središte”.
             “Središte” je srećno pronađen simbol za život u koji su Banduke upleteni sa svim svojim kompleksima i traganjima za izgubljenim identitetom, za životom kojim su zarobljeni kao i svi smrtnici ovog iščašenog svijeta, u kome je, kako nam nenametljivo sugeriše Marjanović, sve gola zagonetka, sve na ivici besmisla i košmara, gdje su ljudski postupci zamršeni i neobjašnjivi, gdje su ličnosti u “opštoj nebitnici”, u sizifovski jalovom traganju za Istinom, za Smislom, za Stvoriteljem. Akteri Marjanovićevih priča su članovi čudačke porodice Banduka. Njihova kuća je puna neočekivanih, neumjesnih i drskih preokreta, ali su te peripetije toliko učestale da se smatraju normalnim. (Sin i kći se grohotom smiju dok ocu iz prsta probodenog šilom curi krv.) Bandukama, kao osobenjacima, prija samoća. Teško je njima u gradu pronaći pravi smisao slobode za kojim žudi sin, na koga je pala očeva anatema da je đavo. Tako sugestivno etiketiran od oca, sin se, zatečen praskom lomova u vlastitom ponoru, pita: “Da li sam zaista đavo ili samo mali pobunjeni čovjek;”
             …Marjanović znalački uranja u podsvijest svojih junaka. Na dvije paralelne ravni, realnoj i irealnoj, tka Marjanović niti svoje proze, pa se u tom čudnom, rašomonskom preplitanju, oksimoronskim principom, ukrštaju san i java, prošlost – sadašnjost – budućnost, što ovim prozama daje draž bizarnog komponovanja motiva i kolažne raznovrsnosti…
             …Treba li na kraju reći da je Marjanović svojim “Središtem” najradikalnije prekinuo sa uzorima ostalih naših (bosanskohercegovačkih) pripovjedača: sa Andrićem, Kočićem i Ćopićem, unoseći u našu pripovjetku jedan senzibilniji, moderniji način strukturiranja izražajnih slojeva svojih pripovjednih proza, a to je, uz ostalo, inovatorsko na našem pripovjedačkom nebosklonu.

Branko Stojanović: Unutrašnji životopis, Lica, Sarajevo, br. 4, 1974.

             Svakodnevnica koja nas okružuje i koje smo dio fragmentarna je stvarnost, izlomljena u često bezrazložnim događanjima. U njoj su izvori nerazumijevanja i sukoba s kojima kad dođemo u dodir, želeći ih razjasniti, još se dublje gubimo u neizvjesnosti. Razrješenja su ista kao i stvarnost, fragmentarna, ni blizu zamišljene cjeline. Na ovoj je spoznaji Mirko Marjanović sagradio svijet svojih proza pod naslovom Središte, tragajući, zajedno sa svojim likovima, za smislom događanja čiji tokovi izmiču kontroli i svjesnom prosuđivanju. Gledajući u ovom svjetlu, karakteristična je misao dječaka iz pripovjetke Na tipkama orgulja đavolovi prsti : “Ona je u svemu pronalazila povod za svoj isitnjeni smijeh, jer je svijet za nju bio čuđenje a za mene zagonetka.” Ova zagonetnost svijeta dominira većinom likova iz Središta, upućujući ih često na apsurdne postupke, ali i kontrolirajući njihove sudove o drugima, stalno im namećući misao o preispitivanju vlastite ispravnosti (Nerješivi problem preprodavca šljunka). Gradeći svijet svojih proza na prostoru između očevidnog, racionalnog, i onoga što stoji iza postupaka i događanja, imaginarnog, Marjanović je stvorio široko polje za promatranje postupaka svojih likova i praćenje njihovih nastojanja u naporu pronalaženja pravilnih odnosa sa svijetom…

Krešimir Šego: Svijest o fragmentarnosti svijeta, Život, Sarajevo, br. 6, 1974.

             Potiskujući potrebu za nečim drukčijim od onoga što je u njenoj prošlosti već postojalo, umjetnička proza u Bosni i Hercegovini, kojoj je folklorna tradicija suštinski određivala okvire, bila je dugo vremena izložena opasnosti od stagniranja. Čitav niz pripovjedača naše prošlosti, danas već klasika, gradio je svoj renome i dobio svoju važnost prvenstveno izvjesnim tematskim inovacijama i manjom ili većom upečatljivošću jezičkog izraza, koji u biti nije izlazio iz okvira tradicionalne vještine, koja nam je, kao narodu, tako svojstvena. Bilo je zato dovoljno razloga da Jovan Kršić, u svome poznatom svođenju bilansa “pripovjedačke Bosne”, iznese sud o “formalnoj konzervativnosti” bosanskohercegovačkih pripovjedača, o siromaštvu njihove “kombinatorne snage” i oskudnosti imaginacije.
             Mirko Marjanović je jedan od rijetkih pisaca naše sredine danas koji je postao svjestan težine toga suda, svjestan opasnosti od formalnog ugledanja na tradiciju, tačnije rečeno od formalističkog, pasivnog odnosa prema njoj, i potrebe da se njene tekovine revolucionišu i formalno unapređuju, da se neprekidno dovode u sklad sa stalno rastućim našim iskustvima o životu i umjetnosti. On je pisac koji intenzivno razmišlja o problemima proze, o spisateljskoj tehnici, koja za njega nije bogomdana vještina, nego kvalitet koji, kao i znanje, kao i sam život, treba osvajati.
             Već svojom prvom knjigom, romanom U ime oca i sina, objavljenom prije četiri-pet godina, on je ispoljio naglašeno neslaganje sa umjetničkom pripovjedačkom tradicijom književnosti kojoj pripada…

Dejan Đuričković: Pripovjedanje kao traženje, Život, Sarajevo, br. 4, 1974.

             Posle romana U ime oca i sina Mirko Marjanović javlja se i svojom knjigom priča Središte. Iako podeljena na pet tematskih jedinstvenih ciklusa koji su imali da razbiju jedinstvo knjige, Marjanovićeva knjiga ima dosta ujedinjujućih elelmenata koji od nje čine celovitu tvorevinu sličnu romanu. Gotovo sve Marjanovićeve priče neposredno su, ili posredno, vezane za porodicu Banduka i za njene članove. A članovi te porodice imaju neke zajedničke osobine i zbog tih zajedničkih osobina ispunjeni su strahom i nesigurnošću. Oni vole da poniru u sebe, da dovode sebe u neugodne situacije koje ne umeju da razreše, ali bez kojih, kako izgleda, ne mogu da žive…

Predrag Protić, Književnost, Beograd, siječanj 1974.

             … Ono što zapanjuje kod ovog pisca jeste lakoća kazivanja. Teče smireno bez nekakve isforsiranosti. Čitajući te priče mi i ne osjetimo kad smo ušli u blagost njihove topline. Primamo je kao neosjetnu spontanu komunikaciju između lica i nas. Postupno se saživljavamo sa određenim tematskim detaljem i vjerujemo, što je najvažnije, u smionost takve prezentacije, jer ipak postoji mogućnost, pogotovo kada se radi o zbirci priča, da se zaglibi u vodama monotonije. Međutim, ovdje to nije slučaj. Pri završetku otvaraju se vidici i ne možemo posumnjati u vrijednost njihovu…

Jakov Jurišić: Spontana komunikacija, Odjek, Sarajevo, veljača 1974.

             Vrlo vjerovatno bi sociolog našao u ovoj knjizi novela Mirka Marjanovića dosta materijala za svoja istraživanja, no ništa manje ni moralni dijagnostičar društva. U žiži Marjanovićeve opservacije nalazi se izvjesna porodica Banduka koja se u poratnim godinama ruinira, troši, razara i raslojava u doticaju sa svijetom i novom sredinom u kojoj se pokušava aklimatizirati, saživjeti, sredinom i situacijom u koju je, ne zna se baš tačno kako i zašto, gurnuta i dospjela. To je po svemu gradska gungula: Banduke vuku korijen, socio-psihološki, negdje sa sela, iz nekih periferijskih i patrijarhalnih okružaka, iz prigradskih naseobina…

Risto Trifković, Polja, Novi Sad, 1974.

O ROMANU POVIJEST IZGUBLJENE DUŠE

             …Roman “Povijest izgubljene duše” je suvremena slika Sarajeva, književnih, kulturnih, socijalnih i ostalih prilika u tom gradu. Pisac je na širokom fonu jezgrovitim izrazom zahvatio sve probleme jedne urbane sredine i traume koje takva sredina u sebi nosi, kojima utiče na ljude što u njoj žive. Sve je to, međutim, u pozadini djela, a u prvom planu su likovi sa svojim snovima i maštanjima, patnjama i stradanjima. Okosnicu romana čine likovi protagonista Jelene i Josipa Hrnjeza, Adnana Bujasa i njegove supruge Matilde i slikara Matije Fabrisa, ljudi koji lutaju kroz život i traže sebe i svoje mjesto u košmaru novog načina života u čiji su vrtlog upali ponekad nenamjerno, ponekad svjesno želeći da osjete otrovni dah velegrada. Njihove sudbine se čudnovato prepliću i naslanjaju, ukrštaju i razdvajaju, a sve njih zahvata ponor strasne, nesretne i fatalne žene Jelene Hrnjez, djevojke sa sela koja ulazi u njihov život nenajavljeno, naglo i neočekivano, sa drukčijim shvatanjima i nazorima. Ona ulazi u grad poput poplave koja izbacuje na površinu sve što je nečisto i prljavo, obuzima ih, vodi ivicama ponora i stranputicama, dok ponovno ne odlazi naglo i neočekivano ostavljajući za sobom mučninu i bol. U stvari, roman “Povijest izgubljene duše”, kako je to u jednom poglavlju i naglašeno, je hiljadu priča o Jeleni, ženi rastrganoj između snova o kojima je sanjala i jave koja se prostire pred njom, sasvim različita od onoga što je ona željela i o čemu je snivala…

Rizo Džafić: Suvremeno prozno tkanje, Putevi, Banja Luka, br. 3, 1982..

             …Kao što se vidi, roman Mirka Marjanovića je roman složene kompozicione strukture, koherentan u onoj mjeri koliko se autoru činilo da koherentnost kao princip organizacije teksta može da sugeriše osipanje života i povijest izgubljenih duša. Marjanović ne pokušava cjelovit govor o naznačenim temama, već ih – kao reprezentativne fragmente – užglobljava u privid Cjeline, koja je, kao i sve u romanu, u osipanju. Sarajevo i njegovi umjetnički (književni i slikarski krugovi), Murmur i u njemu sudbina Stuparove rodbine, Jelena i njezinih hiljadu lica, drama stvaranja i drama življenja u metropoli, sve se tu u Povijesti izgubljene duše sreće na jedan fascinantan (očuđen) a ipak uvjerljiv način. Kao i većina modernih prozaista, i Marjanović svoje djelo čini plastičnijim izborom razne dokumentarističke građe i umjetničkih formi (pisma, dnevnici) koja romanu daju pečat autentičnog svjedočenja…

Branko Stojanović, Život, Sarajevo, lipanj, 1981.

             Roman Mirka Marjanovića već samim naslovom upućuje na profanost kao osnovnu osobenost djela. Povijest izgubljene duše odmah asocira na petparačke malograđanske sentimentalne romane. Međutim, radi se prije svega o zanatskom lukavstvu u kojem je osnovni utisak o predmetu djela kasnije iznutra razbijen. Profanost življenja bivšeg pisca i njegove žene, što je u malograđanskim djelima cilj, dohvaćena je kao suština življenja ovo dvoje otuđenih ljudi. Tako bi se moglo reći da su praznina i otuđenost predmet ovoga djela, gdje se stvari i njihova prašina nagomilavaju bez značenja i zračenja u magazinu životne uspjelosti ovo dvoje pridošlica u gradu…

Jasmina Musabegović: Dah profanosti i smrti, Izraz, Sarajevo, ožujak 1981.

             …Na prvom mjestu treba istaći složenu strukturu ovog Marjanovićevog romana, kombinovanog iz pet, različitim tipovima naracije ostvarenih, poglavlja. Prvo poglavlje “Doživljaji u gradu raskoši” pripada takozvanom epistoralnom vidu književnosti. To je pismo Adnana Bujasa iz Pariza, ženi Matildi u Sarajevu. U tom pismu Bujas, autor romana “Povijest izgubljene duše”, piše o svom doživljaju Pariza, a istovremeno sjeća se Sarajeva, Josipa Hrnjeza i njegove žene Jelene. Iz tog pisma saznajemo da Jelene više nema, da je Josip u bolnici, da se život surovo poigrao sa njihovim sudbinama. Bujasovo pismo ženi, ili prvo poglavlje romana, je neka vrsta i epistoralnog uvoda u roman o Jeleni i Josipu, u priču o njihovim životima, i posljednje poglavlje ovoga djela, jer nam u kratkim crtama, i sa distance sjećanja, govori o stvarima koje su zauzele svoje mjesto u konkretnoj događajnosti.
             Iza ovog poglavlja slijede poglavlja: “Hiljadu priča o Jeleni” i “Ponovni susret s bratom”, ostvarena objektivnim narativnim postupkom, i predstavljaju središnji dio romana. Ona su, u stvari, čitava i cjelovita priča o Jeleni i Josipu, o dva bića različitih ljudskih kvaliteta, koja nisu uspjela da se prilagode jedno drugom…

Dragoljub Jeknić: Roman o smrti, Stvaranje, Titograd, srpanj 1981.

             …Valja reći, mada nam je već dosta kritika koje hvale čak i nepročitana djela, ili tek površno prelistana, da je Marjanović svoj roman napisao zaista umješno, i na više planova: i kao intimnu dramu svog junaka, pisca, i njegove žene Jelene, i u njihovom međuodnosu, ali i van toga, kad s prilično gorčine slika prilike u kojima živi i stvara, ili će stvarati. Naročito je roman skladateljski živo načinjen, od nekoliko poglavlja koja se međusobno naknadno dopunjuju. Po živosti je najspektakularnije posljednje poglavlje “Europljanin (skica Hrnjezovog nedovršenog romana)”, uključivši, naravno, i prethodni komentar: “Bilješke Josipa Hrnjeza (Jelenina smrt)”…

Risto Trifković: Sumnja i potraga, Borba, Beograd, 20. lipanj 1981.

            …Svome pripovedanju Marjanović je dao privid pričanja iz druge ruke. To je priča koja dolazi posle događaja i čiji učesnici sve vreme znaju šta se zapravo dogodilo. U tom smislu nema neizvesnosti i zato čitalac ima mogućnost da se posveti pojedinostima, da se uživljava u atmosferu, da u određenom prostoru traži i pronalazi ono što pretpostavlja da će naći. Ni u jednom trenutku čitaočeva očekivanja nisu izneverena: njegove pretpostavke više se potvrđuju nego što se opovrgavaju. Više se pažnje obraća na to kako će se šta dogoditi, nego šta će se dogoditi, bitne činjenice su nam poznate…

Predrag Protić: Roman o romanu, Ilustrovana politika, Beograd, 26. svibanj 1981.

             …Mnoge knjige koje su se posljednjih godina pojavile kod nas bogate su stilskim igrarijama. Usuđujem se da kažem da su, za razliku od tih igara koje su najčešće same sebi cilj,  Marjanovićeve igre sredstvo izričaja jedne više umjetničke poruke, dakle, kreativno nužne.

Nikola Krstić: Teški zanat pisca, Sarajevske novine, 18. siječnja 1982.

             …Ovo Marjanovićevo romaneskno ostvarenje sagrađeno je na jednostavnom tematskom osnovu: ljubav – preljuba – pokajanje – smrt…

Radmila Popović: Kako pronaći izgubljenu dušu, Oslobođenje, Sarajevo, 19. lipnja 1982.

             …Ovaj svojevrsni “portret umjetnika u mladosti”, ali i u zrelom dobu, suvremeno je štivo u punom smislu riječi. Ako je, prema Sartrovim riječima, roman ogledalo, onda možemo reći da se u Marjanovićevu romanu ogleda ne samo “povijest izgubljene duše” – ta možda vječna povijest svakog umjetnika – nego i šira slika društvenog i kulturnog konteksta, tj. duhovnog i socijalnog miljea u kojem se i zbivaju sve lične, intimne, tajanstvene istorije književnih junaka i nas samih…

Stevan Tontić, Radio-Sarajevo, prosinac 1980.

O ROMANU BRAĆA

             …Ovako, u pet priča o braći Rakeš, bez prepoznatljive kompozicijske linearnosti i stroge uslovnosti i povezanosti među pojedinim dijelovima (pričama) romana, Marjanović u bosanskohercegovačku književnost unosi određeni obrazac pripovijedanja koji nalazimo, na primjer, kod Danila Kiša ili Mirka Kovača, samo sa značajnim redukcijama i pomacima i na unutrašnjem (sadržajnom) i na spoljašnjem (formalno-oblikovnom) planu, koji ovom djelu daju svježinu jednog novog književno-umjetničkog modela…

Safet Tipura: Roman o umjetnicima, Izraz, Sarajevo, siječanj-veljača 1984.

             …Autor se postavlja u ulogu kroničara; on sebe, kao riječ stvaraoca o stvaraocima, stavlja izvan situacije, nastojeći da isključi mogući spisateljski subjektivitet tako da, pored njegovih komentara koji se povremeno inkorporiraju u pripovjedno tkivo, ovakvo tumačenje omogućuju i podnaslovi ili, bolje rečeno, moguće varijante i istovremeno tumačenje naslova pojedinih pripovijedaka: Kako se žrtvovati za umjetnost, Kako umrijeti za drugog, Moguće konačnice života braće Rakeš i sl. U njima, u tim podnaslovima pripovjedaka, osim parabole, jasno je iskazana ironija, ali ne ironija umjetnika ili umjetničkog iskaza, već ironija čovjekove čežnje da u umjetničkom uvijek i obavezno mora da traži i nalazi velike istine…

Mladen Šukalo: Življenje sa umjetnošću, Delo, Beograd, listopad 1984.

             Novi kratki roman Mirka Marjanovića, sačinjen od pet odjelitih i samostalnih cjelina, razmatra zapravo jedan jedini problem: problem umjetnosti i umjetnika u svakodnevnom životu. Petorica braće. Jedan kipar, jedan slikar, jedan prozni pisac i jedan pjesnik i, nasuprot njima, jedan obični brat, kinooperater. Dakako, tu su i roditelji i njihova sestra. I jedan zet… I svi su akteri. Priča može početi. Marjanović, međutim, ne pravi priču u kojoj bi bilo mjesta za sve junake. On pravi pet priča, o svakome bratu po jednu. Jedna priča o svima njima bio bi ipak veliki zalogaj. Tako sve izgleda neobaveznije, pa ipak se kamenčići svrstavaju u mozaičku cjelinu u kojoj čitamo sudbinu obitelji sa mnogo neobičnih ljudi koji je svaki na svoj način pamtljiv…

Željko Ivanković: Sudbina jedne obitelji, Most, Mostar, br. 53-54, 1984.

             …Ovaj Marjanovićev roman odlikuju jasnoća, sposobnost pripovjedanja, prečišćenost i jednostavnost izraza, lakoća stila, dobro vođenje pripovjedačke radnje….

Dragoljub Jeknić: Braća i umjetnici, Stvaranje, Titograd, travanj, 1984.

             …I ovo djelo potvrđuje da je Mirko Marjanović talentovan pisac, romansijer po vokaciji, autor koji u našu književnu proizvodnju unosi svježinu jednog novog senzibiliteta, snagu jednog novog romanesknog postupka i ljepotu jednog novog čitanja svekolike stvarnosti…

Hajrudin Vrnjak: Nova proza Mirka Marjanovića, Stvaranje, Titograd, veljača-ožujak 1984.

             Roman Mirka Marjanovića BRAĆA se tematski neposredno nastavlja na prethodni POVIJEST IZGUBLJENE DUŠE. I jedan i drugi su romaneskni pokušaji da se prati sudbina umjetnika u našem vremenu i, ambijentalno, u veoma određenom i prepoznatljivom sarajevskom lokalitetu.
             I u ranijim Marjanovićevim prozama bila je uočljiva sprega realnog i fantasmagoričnog, stvarnog i nadrealnog, ali je ona ovdje ne samo puko literarno obilježje, nego istovremeno i osnovni dramski princip i književno određujuća, globalna metafora. A pošto je riječ o romanu o umjetnicima, taj “susret” jave i sna, zbiljskog i fantasmagoričnog je ostvaren sa izvanrednim majstorstvom, tako da se i u onim “pripovijestima” gdje se drama ličnosti završava smrću kao graničnom situacijom i gdje bi se očekivalo da imamo posla s artificijelnošću i konstrukcijom Marjanovićev tekst “otprirođuje” književnom uvjerljivošću motiva za takav čin.

Kasim Prohić: Iz recenzije o romanu Braća

             U Marjanovićevom rukopisu miješaju se, prepliću, smjenjuju slike koje dočaravaju svijest i psihologiju stvaralačkog subjekta, njegove odnose prema problemima stvaralaštva, ali i prema opštim pitanjima života, porodici, ženi, ljubavnici, prijatelju i nevolji, bolesti i starosti, zločinu i kazni, i dr. Baveći se tim pitanjima Marjanović je očigledno težio izvjesnom sondiranju, osvjetljenju tamnog, običnom čitaocu nedostupnog, čak tajanstvenog područja u kome se odvija stvaralački čin, osvjetljenju umjetnikove svijesti i senzibiliteta, njegove takozvane “stvaralačke muke”, ali je istovremeno nastojao da umjetnika posmatra i kao običnog čovjeka, s brigama zajedničkim svim ljudima, s nastranostima koje su također ljudske, težio, dakle, demistifikaciji umjetnika, “uobičavanju”, “normalizaciji” u posmatranju njegove profesije i njegovog života.

Dejan Đuričković: Iz recenzije o romanu Braća


O ROMANU TOPOT DIVLJIH KONJA

             …Roman Mirka Marjanovića “Topot divljih konja” otvara se scenom kad nova vlast, oličena u likovima Luke Perine i Gende, pokušava uspostaviti život primjeren novim okolnostima i oblikovati ljude po modelu “socijalističkog novog čovjeka”. Pisac čvrsto markira tu tzv. ideološku ravan djela i suprotstavlja joj svijet života onako kako se on valjao kroz sve ovo proteklo vrijeme, moglo bi se reći suprotstavlja mu šomartovski život prepun kontrasta i osebujnosti. Na tom konceptualnom planu, gdje se i ideološkom konstruktu suprotstavlja spontanitet svakodnevnog života, izgrađen je model koji se, i po horizontali i po vertikali, projicira i na ostale slojeve djela, tako da tu konceptualnu opoziciju pisac suptilno razgrađuje do nivoa opozicije likova, gdje ideološki zastupaju Genda, Perina, Stjepan i donekle Klara, a ovaj životni sam pripovjedač Andrija Jarina, njegov otac, brat, Luda Kata, Proleter, te Filip i Sabina. Ishod te unutarnje borbe samo je prividno na strani Andrije, a na štetu svih ostalih; unatoč tome što život Stjepanov završava smrću, Perinin u kompromisu, Gendin u ludilu, a Klarin u samoosvješćenju, sjenka njihovih života visoko se nadvila nad Šomart i duboko ušla u njihovu intimu…

Nihad Agić: Život pod sjenkom, Oslobođenje, Sarajevo, 20. travanj 1991.

             …Ono što je, pored stilski ujednačenog iskaza, kojim dominiraju lapidarne rečenice u najboljoj tradiciji domaćeg realizma, najveća kvaliteta Marjanovićeve tragične slikovnice inspirirane Šomartom i njegovim tragičnim protagonistima – ponajprije je izvrsno stupnjevana dramaturgija. Dramatika opisanih situacija i stanja u “Topotu divljih konja” pruža osjećaj čitanja nekog izuzetno uzbudljivog i potresnog filmskog scenarija…

Boris Gregorić: Tamna strana povijesti, Vjesnik, Zagreb, 26. ožujak 1990.

             …Posljednji “kadrovi” Topota divljih konja posvećeni su razmršavanju “Gordijevog čvora” kompleksa krivice. Jer, krivica mora biti, smatrao je Martin, za armiju prevaranata u zemlji. Luka Perina je, na primer, kriv, jer je zloupotrebljavao vlast iz obesti, a u ime Ideje koja je iznad čoveka. Ali, s druge strane, izbavljenjem Martina od Golgote nošenja krsta, za vreme rata, on se u očima svoje buduće žrtve iskupljuje do kraja; krivice se, jedino, nije on oslobodio pred samim sobom: griža savesti podrivala je i njega i sve učesnike Marjanovićeve romaneskne igre života. Čovekova dvostruka priroda – i dobra i zla, i iracionalna i razumska, i individualna i kolektivna, - muti jasnoću dobrog prosuđivanja. U ovakvom kontekstu, “raj zemaljski” nije moguć ni sa Sudom ni bez njega: bez žrtve i iskupljenja čovek se ne može vratiti svojim prapočelima i  uspostaviti svoj novi početak! Opsesivna slika galopirajućih konja koji, posle Ilijine smrti i Stjepanove pogibije, posustaju u ubilačkom trku podivljale podsvesti (koju i predstavljaju), imala je sve odlike nekog prapočetka “koji u uzburkanom prostoru vremena, bez žrtve i iskupljenja, nikako nije mogao ustaliti svoj stalno najavljivani početak”. Razapinjanjem Proletera na krst i naterivanjem pobesnelih konja na njega, šomartski obesni mladići najavljuju početak novog kruga ispaštanja. Kao što i miris jegulja zaglibljenih u mulju (sloboda okovana muljem podsvesti i neokajanih krivica), za Andriju može da ima samo jedan značaj: njegovo iskupljenje od greha otuđenosti. Istinska moralnost nastaje kad se transcedentno povežu svesni i nesvesni sadržaji, kad se pounutrašnjena kritika (otelovljena u kriterijumima koje očekuje Nad-Ja) podudari sa opažanjem vlastite krivice od strane Ja: tada se strogost okreće prema sebi smanjujući socijalnu netrpeljivost. U Topotu divljih konja usmerena, ideologizovana svest – prožeta reakcijom straha koji se odvija kroz opsesivno ponavljanje traumatskog doživljaja – nije uspela da obuzda bes mitskih konja i jegulje izvuče iz mulja darujući im krila. Otud tragika ovog slojevitog, dubokog i dirljivog romana…

Branislava Jevtović: Dani letećih riba, Književna kritika, Beograd, 1. veljače 1990.

             …Četvrta prozna knjiga Mirka Marjanovića, roman “Topot divljih konja”, svakako i bez dvoumice, sadržajno i estetski (kao umjetničko djelo!) – do sada je najstamenije i najzrelije autorovo ostvarenje. Opet smo usred porodične drame koja se razvija u više pravaca, a stače u jednom tragičnom porodičnom finalu, koji okuplja do tada razuđene i razvedene epizode, konce, i sekvence romana u svod prohujale ali i sadašnje stvarnosti, i to stvarnosti po sebi, iz središta romana, ali i stalnoj korelaciji sa stvarnošću svijeta i vremena u kojima je roman usidren. A to je vrijeme čitavog našeg poraća, tako reći do dana današnjeg, sa reminiscencijama i retrospekcijama na ratne traume i ožiljke koje ni današnjica, puna tolikih mijena, srazova, dilema i sudara, raskola u ljudima, i van njih, lako ne briše; naprotiv!…

Risto Trifković: Supstrat ljudskih drama, Oslobođenje, Sarajevo, 14. siječanj 1989.

             …Novi Marjanoviće roman uvlači u nas u teskobna stanja ratnih raskola, zločina i nesreća; suočava nas s ljudima koji se, sve do naših dana, batrgaju pod teretom ideoloških i političkih obeleženosti. Otvara nam prostore tragičnih domašaja ideologizovanih sistema vrednosti i nudi prizore čovekovog pada, traumatičnih iskušenja i zapanjujuće nagonske snage da se preživi.
             Knjiga prati sudbinu članova seoske porodice Jarina, koja se cepa u okrutnim ratnim okolnostima. Dvojica braće, Ilija i Martin, opredjeljuju se za suprotne strane, razilaze se i po diktatu nepredvidljivih surovih situacija, i po logici pređašnjih podsticaja, ali i po dubinskim nagonima sopstvenih priroda.
             Mogli bismo na različite načine da označavamo tematsko-motivske slojeve ovog romana, upravo zbog njegove vezanosti za prevashodno realističke književne obrasce i zbog dominacije društvenih i istorijskih dijagonala. “Topot divljih konja” je, istovremeno, i povest o odrastanju pod opterećenjem košmarnih ratnih slika, i priča o svekolikim i neprestanim našim deobama i razmeđima, i još jedna stvaralačka varijacija o pobednicima i poraženima, i parabola o patološkoj međusobnoj zavisnosti i mističnoj privlačnosti sukobljenih sudbina. U istoj meri, ovo je roman o tragici potomaka ratnih zločinaca, i knjiga o večitim gubitnicima, i književni traktat o iskušenjima i primamljivosti vlasti, i analiza nerazmrsivih protivurečja u ljudskoj prirodi, i proza oporih tumaranja po atavističkim slojevima svesti i stvarnosti…

Čedomir Mirković: Pobednici i poraženi, Politika, Beograd, 2. prosinca 1989.

             …Rastvarajući s anatomskom objektivnošću vrijeme i njegove sudionike, Mirko Marjanović rastvara jednu do danas tabu temu. On to, suprotno piscima tendenciozne feljtonistike, čini literarno ubjedljivo. Pisano odličnim stilom, bogatom leksikom, ovo djelo čitaoca ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, njegova stamenost ide ispred mnogih svjetski razvikanih bestselera, a niz prepoznatljivih činjenica mnogim će čitaocima sigurno značiti i više od literature…

Ranko Risojević: Krvava balkanska saga, Glas, Banja Luka, 27. travanj 1990.

O SARAJEVSKOM RATNOM DNEVNIKU ŽIVJETI SMRT

             …Iako je Mirko Marjanović po vokaciji romanopisac, ipak u ovoj svojoj prozi nije imaginaciji davao nikakvog maha, već je dokumentarističkim postupkom opisivao stvarnost koja se događala i koja je bila fascinantnija i maštovitija u svome užasu od bilo kakvog zamišljaja. I u tome je snaga ovog pisanog svjedočenja koje nas neprestano navodi na pitanje: “Kako je bilo moguće takvu stvarnost živjeti i preživjeti”? Valjda su “neprestano stanje šoka i borba za goli život” poticali da nadraste neljudsko, iako je sa suprugom Ljiljanom preživljavao pakao koji nije ni Danteova pjesnička imaginacija mogla u “Paklu” naslutiti…

Toma Podrug: Nadrastanje neljudskog, Vjesnik, Zagreb, 12. prosinca 1996.

             …Sadržaj knjige, naravno, ne treba prepričavati, niti bi to, uostalom, bilo moguće. Ovu knjigu treba pročitati. U čemu je njezina vrijednost i njezin smisao? Toj literarno oblikovanoj povijesti naših dana treba prići kao dokumentarističkom tekstu koji slika vrijeme, zbivanja i ljude. Sami događaji i mnoštvo činjenica o ratnom Sarajevu, gradu koji je, po riječima Sv. Oca, postao znakom XX. stoljeća, poznati su. Življenje i umiranje u opsjednutu gradu stara je tema, uostalom, od Troje naovamo, i – “ništa novo pod suncem”, rekao bi Propovjednik. Značenje ove knjige je u tome što je to slika graničnih okolnosti i stanja u kojima se zatekao čovjek u situaciji kad se sve urotilo protiv života, kad je prijetilo potpuno uništenje čovjeka, njegovo zatiranje, zajedno sa svim onim što ga određuje kao ljudsko biće, i kada su njegovi izgledi da izbjegne tom poništenju bili sasma mali, ništavni gotovo. Takav položaj čovjeka, i njegov odgovor na taj izazov, to je već samo po sebi jedna univerzalna tema, bez obzira na to radi li se o ugroženosti izazvanoj prirodnom kataklizmom ili ljudskom zloćom. To je, dakle, povijest grada nazvanog najvećim koncentracijskim logorom u Europi, ali povijest “gledana iznutra”, ispripovijedana od čovjeka koji je to doživio, u čijem su se tijelu i duhu ta zbivanja prelamala, prodirući u moždane i ispitujući krajnje granice ljudskih izdržljivosti…

Branka Balvanović: O misteriju sveopće destrukcije, Motrišta, Mostar, rujan 1997.

O LIKOVNOJ MONOGRAFIJI FRA PETAR PERICA VIDIĆ

             …Ta je analiza ponuđena predgovorom gosp. Mirka Marjanovića, koji nam, kao slikar i književnik, i uopće intelektualac širokog spektra, osvjetljava kako djelo fra Perice Vidića tako i atmosferu i okružje u kojem ono posljednjih godina nastaje. Odnos između strašne ratne zbilje i samog čina slikanja, te izbora Vidićevih motiva, Marjanović nam veoma lucidno tumači s psihološkog aspekta kroz koji, svodeći ga u njegovu odslikavanju na samu estetiku forme, jasno suočava i objašnjava i njegovu filozofsku dimenziju. Marjanović nam skreće pozornost na osnovno Vidićevo opredjeljenje: okružen užasnim djelima čovjeka, Vidić plemenitošću svoga duha, instiktivno ili svjesno (ili, točnije, na oba načina istovremeno, jer tako, uz pomoć urođenog talenta i nastaje umjetnost) usmjerava svoju pozornost na Božje djelo primarnog čina Stvaranja – okreće se prirodi, slikarski rečeno, pejzažu, ne samo zbog svoga životnog opredjeljenja za službenika Vjere i Crkve, nego i neizbježnim osjećajem čovjeka-humaniste, što je u suštini isto. Ta je analiza ponuđena i izborom ulomaka iz kritika Ibrahima Krzovića, Snježane Mutapčić, Slavka Marojevića, Sadudina Musabegovića, Božidara Stanišića, Azre Begić, Uda Vinklera, Planinke Mikulić, dobro odabranih umijećem priređivača monografije, koji tumače Vidićevo djelo s gledišta različitih, paralelnih ili suprotstavljenih slikarskih pristupa, sa stajališta teorije forme, osobne impresije ili povijesti umjetnosti, pa čak i sa socijalno-psiholoških, dok je ulomak iz kritike fra Luke Markešića puno tumačenje Vidićeve umjetnosti i nadasve Vidićeve motivacije koje nudi i Marjanović, a sve je obogaćeno navodom Pjesme stvorova svetog Franje Asiškog, koju spominje i Vidić u svome životopisu…
             …Višestruki autor ove monografije je Mirko Marjanović. On se pojavljuje kao izdavač ispred Matice hrvatske – ogranak Sarajevo, čime zaslužuje nesumnjivo priznanje, jer je ova, slobodno možemo reći, raskošna knjiga nakladnički podvig u čije dosege možemo ubrojiti i činjenicu da je tiskana četverojezično: s usporednim tekstovima na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom, na visokokvalitetnom papiru i u veoma lijepoj opremi...

Nikola Krstić: Izuzetan nakladnički pothvat, Hrvatska misao, Sarajevo, br. 6, 1998.

O KNJIZI RATNIH TEKSTOVA TREĆI SVJETSKI RAT

             …Mirko Marjanović, kao neposredni svjedok ratnih događanja u Sarajevu i tijekom rata u Bosni i Hercegovini, izlazi neoštećen iz pakla u kojem se našao jer nije žrtvovao ništa od onoga što je u nj usadio kršćanski nauk. Slobodan od mržnje on kliče ljubavi, miru i opraštanju, on kao prorok upire prstom u razvaline ljudskog uma i duše, ali i vida duboke rane, liječi stresove i traume kroz koje su zajedno prošli Bošnjaci i Hrvati. Tek u katarzi, u pročišćenju, Marjanović vidi izlaz, lijek i spas od mržnje, koja izjeda mrzitelja do samouništenja. Kročeći kroz povijest hrvatskih zemalja, Marjanović ni nas Hrvate ne oslobađa povijesne odgovornosti zbog čijeg se manjka tako kroz stotinu i pedeset godina razgoropadilo i razgranalo velikosrpsko zlo.
             Svrstan na stranu poniženih i unesrećenih, Marjanović uranja u taj silni jad i plače suzama cijeloga naroda kako bi njima izbistrio sliku naše povijesne patnje na ovim prostorima za opomenu naraštajima koji dolaze.
             Marjanović je ovom knjigom još jednom opovrgnuo onu kako pjesnik šuti kad govori oružje jer je moralni poticaj u njemu bio tako bolan da bi pjesnik svisnuo od muke da nam se u ovoj knjizi nije ovako temeljito ispovijedio. Povijesti za inat i usprkos.

Mario Bilić: U inat i usprkos, Hrvatsko slovo, Zagreb, 23. srpnja 1999.