Jeremija (Šarić)/Glava 8.

Izvor: Wikizvor
Jeremija (Šarić)

1 U ono vrijeme", veli Gospod "izvadit će se iz grobova njihovih kosti kraljeva Judinih, kosti knezova njegovih, kosti svećenika, kosti proroka i kosti stanovnika jerusalemskih.

2 Razasut će se pred suncem, mjesecom i cijelom vojskom nebeskom, pred onima, koje su ljubili i štovali, za kojima su trčali, koje su pitali i kojima su se klanjali; neće se skupiti ni pokopati, kao gnoj ležat će na polju.

3 Tada će svemu ostatku, što preostane od ovoga zla roda, po svim mjestima, kamo ih istjeram, biti smrt draža nego život", veli Gospod nad vojskama.

4 "Reci im: Ovako veli Gospod: 'Tko padne, ne ustane li opet, i tko izađe s puta, ne vrati li se opet?'

5 Zašto je taj narod, zašto je Jerusalem otpao za svagda? Zašto se drže čvrsto zablude, neće da se obrate?

6 Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za zloću svoju, da kaže: 'Što sam skrivio?' Svi trče od toga tako brzo kao konj, kad nagne u boj.

7 I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena povratka svojega. A narod moj ne zna pravnoga reda Gospodnjega."

8 Kako možete reći: "Mudri smo, imamo zakon Gospodnji!" Jest, dobro, ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka književnika.

9 Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su riječ Gospodnju. Što im još preostade od mudrosti?

10 "Zato dajem žene njihove strancima, njive njihove drugim posjednicima, jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju.

11 Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako Mir, mir, a mila nema.

12 Morali bi se stidjeti, što su činili gad, ali se ne stide, ne znaju se više zarumeniti. Zato će popadati, kad pada sve, i srušiti se, kad ih kaznim", veli Gospod.

13 "Hoću li kod njih držati berbu", veli Gospod, "nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu, i lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima, koji dolaze na njih."

14 Što sjedimo tiho? Skupite se, poći ćemo u tvrde gradove, i tamo ćemo propasti, jer Gospod, Bog naš, hoće naše uništenje. Otrovnu vodu daje nam da pijemo, jer smo griješili proti Gospodu.

15 Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah!

16 Od Dana ovamo čuje se samo dahtanje konja njegovih, od vriske pastuha njegovih sva zemlja zadršće. Dolaze i žderu zemlju s bogatstvom njezinim, gradove sa stanovnicima njihovim.

17 "Jest, otrovne zmije puštam na vas, kod kojih ne pomaže zaklinjanje; one neće vas ujedati", veli Gospod -

18 "Bez spasenja". Nevolja navaljuje na me, moje srce u meni puno je boli!

19 Čuj, glasno tuguje kći, narod moj iz daleke zemlje: "Zar Gospod nije više u Sionu, i kralj njegov zar ne boravi više u njemu? Što su me dražili svojim likovima, svojim tuđinskim, ništavim idolima?"

20 "Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla."

21 Tada se je srušila kći, narod moj, srušio sam se ja, žalostan sam, i groza me spopala.

22 Nema li balzama u Gileadu? Nema li više ondje liječnika: Zašto nema lijeka za kćer, naroda mojega?


Jeremija (Šarić)