Janko Borislavić/XII.
| ← XI. | Janko Borislavić XII. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
XIII. → |
XII.[uredi]
Jedva je kojih sto koračaja ostavio Muhakovec za sobom, kad eto spazi Doricu. Išla je prama njemu. Lice joj sjajilo od jutarnje svježosti. Od sunca se branila tek bijelim rupcem. Hod joj bio smjeran a opet u gibanju se odavala vesela bezbrižnost i radost, koja se je i u tome pokazivala da je svaki čas stala kod ma kakva cvijeta i svaki put ga pogladila a nikad otrgla.
»Oh, divni ti moj stvore!« — zaneseno klikne napola glasno Borislavić. Neopisivo je uživao u taj čas, gledajući je tako dražesnu i tako lijepu. Ni jedan mah nije pao tek u prostu instinktivnu strast nego je upravo nekim prosvijetljenim uzdignućem duše slavio ljepotu samu po sebi. Pogodio je odmah da Dorica ide u Muhakovec, i stao silno žaliti što je otišao. To jača bude mu želja da ipak ne izgubi tu prigodu da se s djevojkom upozna. Međuto eto nje tik njega. Krv mu udari u glavu i pograbi ga neka golema uzrujanost te se gotovo tresao kao u groznici. Ne znajući pravo što čini, nije mu ni pred očima bilo jasno — on se djevojci duboko nakloni i nagovori je:
— Je li, milostiva gospođice, vi idete u Muhakovec?
— Jest! — odvrati mu Dorica više u čudu negoli zbunjena i zagleda se časak velikim zadivljenim očima u Janka. Ona nije do toga časa Borislavića ni spazila. Ne ustavivši koraka pođe dalje. Znala je ona od stare mame da se djevojci ne pristoji sa stranim ljudima razgovarati tek gdje god — eto usred polja. Nije se više ni obazrela. Najposlije onaj djevičanski zazor od muškarca učini da se je i malko preplašila i ponešto razljutila.
Janko htjede za njom i pomisli da bi joj se pridružio, no plahost njegova opet ga svlada, i on stane na mjestu, sveudilj pozirući za djevojkom. Sad se ljutio i psovao da je ludo uradio. »Pa kako bedasto pitanje — ah -!« No najzad zaboravi sve i posve ugreze u užitak što ga je nalazio pogledajući za djevojkom. Oh — čarna, mila prikazivala se mlada djevojka u tom svježem jutarnjem zraku, u tome mirisnome polju, u tome sjajnome svjetlu! — Kako je ljupko brzala naprijed, kako je tek nešto prignuto nosila krasnu plavu glavicu, kako je smireno držala ručicu, — o svaka i najsitnija malenkost neizbrisivo se upisala u njegovu pamet.
Dorica je međutim sve dalje odmicala i najposlije za brijegom iščezla. I zbilja — kao da ju je neki strah tjerao naprijed. Osim toga javio se i malen ponos. »Kako je mogao taj — Bog bi ga znao tko — tek onako da mi tu progovara!«
A opet — opet — čemu tajiti? — nešto slatko, čisto radosno uznjihalo se u njoj. Njegov glas još joj svejednako zamnijeva. I jest čudo — kako je bio ugodan, blagozvučan glas. Pa one tamne oči! Kako su je udivljeno i žarko gledale. Što li je to mogao na njoj vidjeti? — I djevojče najprvo pogleda po sebi sa svih strana bojažljivo nije li što čudno ili poderano na njoj. Ali nije ništa — i neka slutnja zavrze joj se glavom, pa se nedužno i zadovoljno nasmiješi.
No bile su i te oči nekako dobre, blage, tek nešto i tužne. I Dorici gane se nježno u srcu. A tko bi to mogao biti? Svakako neki gospodin. »No — šta to mene briga? Bio tko mu drago, ne, pa i ne pristoji se da djevojka misli na takve stvari.«
Uto prispije u Muhakovec. Evelinu nađe gore u sobi gdje je uronila u duboke misli, povaljena na chaise longue i držeći svoga Zampu na krilu.
Dorica joj se posve blizu primakne i htjede je u ruku poljubiti, no Evelina ne dopusti toga nego je podraga po kosi.
— Poslala me stara mama da vidim da li vam je bolje? — Ona sama ne može od posla.
— Oh, hvala — tisuću puta hvala. Ja sam do groba zahvalna gospođi staroj mami. A — gle — gle — kako je taj anđelak opet puno krasniji. Ta šta rade to s vama? Svaki put ste ljepši — bit će toga previše.
Dorica tek se zbunjeno nasmiješi. Evelina međutim nastavi dalje:
— Da, meni je pomoglo. O, da nije vaše gospođe stare mame, ne bi danas mene bilo među živima.
— Hvala Bogu da vam je bolje! — iskrenom i pravo osjećanom sućuti rekne Dorica.
— I gospodin Borislavić silno se preplašio pa odmah danas došao prigledati. — Evelina ne reče ništa da ga dosele nije bilo u Muhakovcu.
Dorica nije tome davala nikakve znamenitosti, zato je Evelina iznova stala da se hvali njegovim posjetom. Uzela je Janka opisivati, dakako u takvome liku, da je više izgledao kao kakav bajovni duh ili zakleti knežević negoli kao ljudsko čeljade. Stoga i nije Dorica mogla pomisliti da bi taj Borislavić bio onaj isti s kojim se je srela na putu.
Evelina odvede Doricu u bašču. Dakako, prvo je bilo da joj se pohvali kako je prije nekoliko časova ovdje uza nju šetao Borislavić. Ovdje sune staroj usidjelici misao da bi možda Janka izliječila od »nesretne njegove ljubavi« ako bi ga upoznala s tim krasnim djevojčetom. Napokon, muškarci takve su lude da ih se takvo mlado biće najprije doimlje. Dakako za prvi tren — samo da zaboravi dosadašnji ideal — onda bi brzo njegova umna izvanredna duša poletjela k srodnu srcu — no da — k njezinu!
Dorica se veselo po vrtu širila i radovala se krasnom cvijeću. Evelina se opet razmahala u silno slavljenje čas Borislavića, čas djevojčice i mučila je neprekidno kako je lijepa i kako će ona muškarcima mozgom zavrtjeti. Dorica je nije pravo razumjela i više se od čednosti zarumenjivala.
— Oho, kako se mala zacrvenjela! Zar je već tko u srdašcu?
— Kako?
— No da, je li zaljubljen tko u vas? — No, no, mala krasnice!
— Šta ja znam! — odvrati nedužno Dorica. Nije ona pravo znala što Evelina misli, niti pravo slušala, pa nije prestala dalje poskakivati oko ruža koje su je silno zadivljavale, jer tako krasnih nije još vidjela. Evelina je mislila da djevojka želi tim poskakivanjem svoju zabunu sakriti.
— Gle, gle — e, dakako, ta tko vas vidi, mora taj čas srce izgubiti. A tko je — zar nećete da mi se povjerite — neću ja nikome kazati.
— Ali ja ne znam......
— Ah, kako da to ne znate? Valjada možete znati da li se tko bacio pred vama na koljena i rekao vam da ste najljepša pod ovim suncem, da samo za vas živi.
— Ama, gospođice Evelino, tko bi to mogao, ta lijepo bi ga moja stara mama pogledala.
Evelina glasno klikne od smijeha, Dorici pak bude nešto čudnovato i nesigurno. Uzme se dakle praštati. Ionako je predugo ostala, jer stara joj je majka zapovjedila neka odmah dođe kući, a nikako da ne ostane »kod one lude fantastke, koja mjesecu pjeva i plače — kad se pile zakolje!«
Evelina naravno nije htjela nikako da djevojka ode. Ta ona ljubi oko sebe takva mlada nevina lica i nadala se da će cio dan ostati ljubazno dijete kod nje — sirote bolesnice.
Jošte malo i Dorica bi se bila dala skloniti da ostane. Njeno dobro srce osjeti smilovanje za Evelinu, pa ma se imala bojati srdžbe gospođe Jagodićke; ona je htjela i to pretrpjeti, samo da učini onoj bolesnoj sirotinji po volji. No Evelina počela opet o Borislaviću. Mislila je time djevojku zadržati. Izmisli da će Borislavić zacijelo još danas doći, da joj je to obećao, jer će znati da je »lijepa Dorica« kod nje. Nije uzalud pitao! A tako je otmjen, uman pa i krasan mlad gospodin. Evelina svrši svoje naklapanje da očima znamenito namigne Dorici i zagrozi joj se prstom, kao da hoće kazati: O, znamo mi — nije šale!
Sad se Dorica prestraši. Nizašto ne bi ona htjela da bude u društvu s kakvim gospodinom, pa još takvim o kojem je po pripovijedanju Evelininu morala stvoriti sliku navlas sličnu kakvomu zmaju ili coprnjaku. Evelina ne mogaše je više pridržati. No stara djevojka pala u takvu strast razgovorljivosti, da joj je teško bilo ujedared prestati. Pođe dakle s Doricom da je koji komad puta sprovede. Cijeloga puta ona opet i opet o Borislaviću. Dorica joj je jedva jedvice odgovarala. Njoj je pred očima sveudilj stajao lik njene babe koja je nije tek jednom poučila da se mladoj djevojci ne pristoji voditi razgovore o muškarcima.
Kad je Evelina napokon odlučila da se vrati, došle su malone do Jagodovca. Sad se oprosti, a Dorici bude tako lako kao da joj se je teški kamen svalio sa srca i s glave.
| Sljedeća stranica→ |