Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini

Izvor: Wikizvor
Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini
autor: Franjo Tuđman
Izvješće Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora (27. siječnja 1998.) Izvor: http://web.archive.org/web/20130423183353/http://www.predsjednik.hr/Zagreb27.Sijecnja1998 Dopuštenje: http://www.predsjednik.hr/Impresum "Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora."


Štovani predsjedniče Hrvatskoga državnog sabora,
Štovana predsjednice Županijskog doma,
Dame i gospodo, zastupnici oba Doma Hrvatskoga državnog sabora,
Štovani članovi hrvatske Vlade,
i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
Cijenjeni gosti, uzvanici i svi nazočnici!

UVOD[uredi]

Proteklu 1997. i sam početak ove, 1998., godine obilježava potpuno ostvarenje temeljnog cilja hrvatske nacionalno-državne politike — pune suverenosti nad čitavim državnim teritorijem. Taj je cilj dostignut povratkom u okrilje Domovine i to na miran način bez novih žrtava i zadnjeg dijela okupiranog teritorija, Hrvatskog podunavlja, sa — Vukovarom — simbolom hrvatskog otpora i jedinstva hrvatskog naroda. Time je u potpunosti ispunjen stoljetni san hrvatskog naroda. Slobodna i samostalna, nezavisna i demokratska hrvatska država ostvarila je svoju suverenost u međunarodno priznatim granicama.

Nakon velikih povijesnih vojnih pobjeda u oslobađanju središnjih područja 1995. godine, političkom mudrošću, ali i odlučnošću, ostvarili smo, očuvali i učvrstili mir, pokazavši i domu i svijetu da kao pobjednici znamo i možemo praštati.

Time smo ojačali i vanjskopolitički položaj Hrvatske, nasuprot mnogim neopravdanim pritiscima nesklonih nam nekih međunarodnih čimbenika.

Stabilnošću svoga demokratskog i gospodarskog sustava, te pravnim poretkom zaštite sloboda i prava čovjeka i građanina, Hrvatska je dokazala da ispunjava uvjete za uključivanje u gospodarsko-političke europske integracije.

Daljem jačanju demokratskog poretka i međunarodnom ugledu, pridonijeli su prošlogodišnji izbori za Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, te za lokalna — općinska, gradska i županijska — predstavnička tijela, i osobito izbori za predsjednika Republike.

Od posebnog značenja bilo je donošenje ustavnih promjena, koje je Hrvatski državni sabor prihvatio i proglasio 18. prosinca 1997.. Tim promjenama hrvatski je Ustav sadržajno, i cjelinom svojih pravnih izričaja, doista postao ono što treba biti — Ustav jedne potpuno suverene, nezavisne, demokratske i socijalne države kakva Republika Hrvatska jest i teži da u potpunosti bude. Tako je i na toj najvišoj državnopravnoj i političko-simboličkoj razini označen uspješan kraj protekloga sedmogodišnjeg, nedvojbeno povijesnog, razdoblja uspostave, obrane i međunarodnog učvršćenja samostalne hrvatske države.

Protekla, 1997., godina bila je zapravo prva mirnodopska godina. Pritom, međutim, ne smijemo zaboraviti da je svekolika hrvatska zbilja, kako u prošloj godini tako i danas, još uvijek opterećena teškim, osobito ratnim, nasljeđem, te da se s novim izazovima i zadaćama suočavamo također u vrlo složenim međunarodnim političkim okolnostima.

VANJSKA POLITIKA I MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE[uredi]

U prošloj godini zabilježeni su znatni rezultati u ostvarivanju temeljnih odrednica hrvatske vanjske politike, o kojima sam govorio u prošlogodišnjem izvješću.

Vanjsko-politička zbivanja bila su uvjetovana okolnostima zaokupljenosti najvažnijih svjetskih i europskih čimbenika problemima unutarnjeg preustrojavanja i proširivanja euroatlantskih i europskih integracija. Za te čimbenike stanje krize na području bivše Jugoslavije bilo je i nadalje od najviše strateške važnosti za mir i sigurnost na europskom kontinentu, a i za ulogu SAD kao jedine svjetske velesile.

Svojim odgovornim odnosom prema rješavanju krize na području bivše Jugoslavije, osobito u Bosni i Hercegovini, a i mirnom reintegracijom Hrvatskog podunavlja, Hrvatska je još više potvrdila svoju ulogu ozbiljnog sugovornika i nezamjenjivog čimbenika. Svijet se morao uvjeriti da je Hrvatska ključna zemlja za osiguranje mira i sigurnosti međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe.

U provedbi svoje dosljedne politike zaštite bitnih i dugotrajnih nacionalno-državnih interesa, Hrvatska je nailazila na nerazumijevanja, pa i na povremene pritiske koji su bili izraz političkih namjera stanovitih međunarodnih krugova da utječu na unutarnje promjene.

Točno na sedmu godišnjicu diplomatskog priznanja suverene Republike Hrvatske, 15. siječnja 1998. godine, okončan je mandat UNTAES-a u Hrvatskom podunavlju. Ovim je ostvaren najviši cilj — osiguranje hrvatske suverenosti na cijelom međunarodno priznatom državnom teritoriju. Mirna reintegracija ovog područja obavljena je bez novih ljudskih i materijalnih žrtava, na način s kojim je naša državna vlast pokazala svoju opredijeljenost za mir, demokraciju, suživot i praštanje. Na svečanostima u Vukovaru i u Zagrebu Hrvatskoj su odana priznanja od izaslanika glavnog tajnika UN podtajnika gospodina Miyeta i privremenih upravitelja Kleina i Walkera i drugih. I u ovoj prigodi želim potvrditi da će vlast Republike Hrvatske nastaviti provoditi istu politiku u cilju oživotvorenja Vladinog Nacionalnog programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije sveukupnog života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske.

Normalizacija odnosa sa Srbijom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom, na osnovi uzajamnog priznanja i poštivanja teritorijalne cjelovitosti, bila je od šire i ključne važnosti i za Hrvatsku jer bez toga ne bi bilo mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja, a i za međunarodnu zajednicu kao preduvjet stabilnosti mira na ovom području.

Za dosljednu i potpunu normalizaciju odnosa potrebno je da SRJ pristane na bilateralni sporazum o Prevlaci kao sigurnosnom, a ne teritorijalnom pitanju. Hrvatska se ne može suglašavati s produženjem promatračke misije, pa ako se o tome ne postigne sporazum u roku od nekoliko idućih mjeseci, Hrvatska će otkazati promatračku misiju i zatražiti međunarodnu arbitražu.

Isto tako Hrvatska će odlučnije zahtijevati i od SRJ i od međunarodnih čimbenika da se konačno riješi problem sukcesije po raspadu bivše SFRJ.

U odnosu na rješavanje iznimno složene krize u Bosni i Hercegovini naša politika bila je i ostala uvjetovana potrebom osiguranja opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali i zaštite strateških državno-nacionalnih interesa s obzirom na hrvatske granice. Hrvatski narod mogao je pristati na hrvatsko- muslimansku federaciju pod uvjetom da ona bude povezana s Hrvatskom, kako je to predviđeno Washingtonskim pa i Daytonskim sporazumima. Hrvatska politika odlučna je za oživotvorenje Federacije, ali i u obrani ugroženog hrvatstva u Bosni, pa prema tome i strateških interesa hrvatske države.

Hrvatska politika osigurala je najviši stupanj suradnje s Međunarodnim sudom u Haagu, ali s punim pravom traži objektivnost i razboritost svih međunarodnih čimbenika u sudskom i političkom rješavanju zamršene bosanske krize. Nedvojbeno je da je mirovni proces, uz sva pozitivna ostvarenja, još daleko od jasnog raspleta, a razlozi tome najmanje se mogu tražiti na hrvatskoj strani, koja u svemu pokazuje najveću konstruktivnost.

Radi pospješivanja rješenja bosanske krize i oživotvorenja sporazuma, Hrvatska je dala prijedlog za uspostavljanje posebnih odnosa između Hrvatske i Federacije, a također i inicijativu za uspostavljanje Međudržavnog vijeća za suradnju s Bosnom i Hercegovinom. Ovim smo podsjetili i muslimansku stranu i međunarodne čimbenike na Washingtonske i Daytonske sporazume, i na uvjete pod kojima je okončan muslimansko-hrvatski sukob i stvorena Federacija. Što se tiče sadržaja posebnih odnosa istaknuli smo da do njih treba doći postupno, uvažavanjem konkretnih okolnosti i cjeline interesa. Samo u tom sklopu moguće je rješavanje upotrebe luke Ploče, prometnica i dr., a ne izdvajanjem pojedinih problema i interesa.

Velikim pozitivnim korakom u tom smislu možemo smatrati dogovor s predstavnicima BiH o izgradnji autoceste Zagreb - Bihać - Drvar - Dubrovnik s odvojcima za Split, Ploče i Sarajevo.

U prvoj polovici prošle godine Hrvatska je bila izložena pritiscima sve do zahtjeva da se ospori njezino članstvo u Vijeću Europe. Nakon održanih županijskih i predsjedničkih izbora, a pogotovo sada nakon uspješnog završetka misije UNTAES-a, međunarodni položaj Hrvatske bitno je ojačan. U međunarodnim organizacijama Hrvatska sve više postaje jednakopravnim sudionikom, a sve manje objektom zamjedbi. U međunarodnoj javnosti sve se više uvažava važnost i doprinos hrvatske politike izgradnji mira i sigurnosti u Europi. Svijet pokazuje sve više uvažavanja i interesa za naš geopolitički položaj i gospodarski potencijal. Prošireni su politički i gospodarski odnosi s nizom zemalja, a suradnja s nekima zadobiva trajna partnerska obilježja. Od mnogobrojnih bilateralnih susreta valja podsjetiti na one s državnicima Italije, Mađarske i Turske. Uspostavom diplomatskih odnosa s Izraelom zaokružen je proces uspostavljanja diplomatskih veza s državama svih kontinenata, a Hrvatska je učlanjena u gotovo sve najvažnije međunarodne organizacije.

Treba također podsjetiti da sam, na prvu godišnjicu punopravnog članstva Hrvatske u Vijeću Europe, po prvi puta od stvaranja hrvatske države, kao državni poglavar, sudjelovao na Sastanku na vrhu te Organizacije koja čini okvir demokratsko- sigurnosnog poretka u Europi. Ispunjavanjem svih preuzetih obveza, za što je Hrvatskoj odano nepodijeljeno priznanje, dali smo svoj doprinos osnovama Vijeća Europe. U svom izlaganju na tom skupu, te u brojnim susretima s najvišim čelnicima Vijeća Europe i Parlamentarne skupštine, i posebno s predsjednicima Francuske, Austrije, Finske, premijerima Španjolske i Danske, izložio sam naše odlučno stajalište o pripadnosti Hrvatske srednjoeuropskoj i sredozemnoj geopolitičkoj i kulturnoj sferi i o neprihvaćanju bilo kakve balkanske regionalne integracije.

Ako s pravom mogu ustvrditi da se takvo naše stajalište općenito prihvaća s razumijevanjem, onda isto tako valja podsjetiti da nisu iščezla i suprotna regionalna gledišta, o čemu svjedoči i najnovije ubrajanje Hrvatske iz nekih zapadnih izvora u “zapadni Balkan”, a treba podsjetiti da u programu britanskog predsjedavanja EU stoji zadaća odnosa sa zemljama bivše Jugoslavije — Hrvatske, Bosne i Hercegovine, SRJ i Makedonije zajedno s Albanijom, što smo imali već prilike čuti od gospodina Bildta u ime Europe.

Završavajući s prošlom godinom, ili točnije s 15. siječnjem ove godine početno razdoblje samostalne i suverene Hrvatske, valja podsjetiti i na bitne značajke međunarodnih okolnosti.

U čitavom razdoblju od svoga osnutka, Hrvatska je bila suočena s pretežito jednostranim shvaćanjima i nerazumijevanjima. Za sve tvorce i čuvare versajskog poretka ona je bila gotovo najviše kriva za raspad bivše Jugoslavije pa je i svoju državu i nezavisnost ostvarila protiv njihove volje. Potom, suprotno mnogim predviđanjima nije podlegla agresiji, već je izašla pobjednikom mnogih političko-diplomatskih i vojnih bitaka, oslobodivši svoja okupirana područja i pokazavši se jednim od ključnih čimbenika u rješavanju bosanske krize. Na osnovama stabilnosti svog društveno- političkog i gospodarskog poretka i zrelosti svoje politike Hrvatska je odredila svoj jasan identitet i euroatlantski put, kao srednjoeuropska i sredozemna zemlja, suprotstavivši se svakom balkanskom regionalizmu.

Samo svojim uspjesima i konstruktivnom spremnošću na suradnju s međunarodnim čimbenicima u rješavanju ratne krize na tlu bivše Jugoslavije, a danas Bosne, Hrvatska je postupno prevladavala nelagode i nerazumijevanja, da bi svijet shvatio i prihvatio njezinu ključnu ulogu u stvaranju mira i novog međunarodnog poretka na ovom trusnom području.

S čvrstim demokratskim poretkom i stabilnim gospodarskim sustavom te učvršćenim međunarodnim položajem sada smo pred novim razdobljem unutarnjeg razvitka i postupnog integriranja u zapadni gospodarski i sigurnosni sustav. Na tom putu čekaju nas mnogi izazovi, pa nadalje i zapreke, s izvorištima ne samo u starim shvaćanjima i u neiživljenim spomenutim gledištima, već i u posebnim interesima. Stoga, jamačno možemo očekivati da ćemo i dalje biti suočeni s trenutnim i trajnijim po nas štetnim političkim i gospodarskim nastojanjima.

U odnosu na današnja integracijska kretanja u Europi i na odluke o proširenju euroatlantskih institucija, Hrvatska sa svoje strane treba uložiti najveće moguće napore da što prije i u što većoj mjeri postane njihov sastavni dio.

Valja nam potaknuti zaključivanje ugovora o suradnji s EU, ili pak, što bi bilo još poželjnije, o pridruženim odnosima. Mnogi međunarodni predstavnici opetovano su se izjasnili da Hrvatska ispunjava sve uvjete za pristupanje programu ‘Partnerstvo za mir’, odnosno Euroatlantskom vijeću za suradnju. Treba intenzivirati pregovore o pristupanju Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i OECD-u, zatim pregovore sa svim članicama CEFTA- e, radi zaključivanja bilateralnih sporazuma o zoni slobodne trgovine, kakav je već potpisan sa Slovenijom i dogovoren sa Slovačkom i učlanjenje u to Udruženje. Istovrsni sporazum potpisan je i s Makedonijom.

Hrvatsko predsjedanje skupu država Srednjoeuropske inicijative izvanredna je prigoda za proširenje odnosa naše zemlje i za približavanje europskim integracijskim kretanjima.

Da bismo u tom pogledu bili što učinkovitiji smatram da bi bilo svrhovito da u Vladi imamo i posebnog člana zaduženog za pospješivanje i usuglašavanje s europskim integracijama.

Valja nam nastaviti razvijati što prisnije odnose sa svim našim susjedima, na načelima dobrosusjedstva, uzajamnog poštivanja i obostrane koristi.

Sa Slovenijom treba težiti što skorijem rješenju svih otvorenih pitanja, o čemu se vode već dugotrajni razgovori, a u interesu je obje zemlje. Ukoliko se ne postignu bilateralni sporazumi o neriješenim pitanjima, možemo zatražiti međunarodnu arbitražu.

U Bosni i Hercegovini, gdje i dalje ostaju međunarodne snage, valja nam nastaviti s djelatnom potporom mirovnom procesu, štiteći naše državno-nacionalne interese, na osnovama Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, koji hrvatskom narodu trebaju osigurati konstitutivnost i zbiljsku jednakopravnost. Potrebno je što prije dovršiti pregovore o uspostavljanju posebnih odnosa s Federacijom BiH, te o osnutku Međudržavnog vijeća za suradnju s BiH.

Sa svim i posebno s prijateljskim zemljama i osobito s glavnim međunarodnim čimbenicima i dalje ćemo razvijati i proširivati uzajamno korisne odnose. Uvažavat ćemo ulogu i odgovornost SAD i EU, općenito uzevši i posebno u rješavanju zamršene krize u BiH. Jamačno, i zbog političkih i zbog gospodarskih razloga valja nam razvijati što svestranije odnose s velikom Kinom i s Ruskom Federacijom, kako s gledišta naših nacionalnih interesa, tako i s obzirom na odnose u svjetskim razmjerima.

Na početku svog novog razdoblja državno-političko vodstvo samostalne i demokratske Hrvatske svjesno je svoje odgovornosti pred svojim narodom i pred međunarodnom zajednicom u osiguranju razvitka svoje zemlje i svog doprinosa za učvršćenje mira i međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.

UNUTARNJI, DEMOKRATSKI I PRAVNI POREDAK[uredi]

Ostvarivanje demokratskog sustava državne vlasti[uredi]

I u protekloj godini sva tijela hrvatske državne vlasti djelovala su redovito, obnašajući svoje ustavne i zakonske ovlasti. Hrvatski državni sabor u potpunosti je ostvario ustavnu zadaću nositelja zakonodavne vlasti i predstavničkog tijela, djelujući kao suvremeni demokratski višestranački dvodomni parlament. U protekloj, kao i prethodnih godina, Hrvatski državni sabor donio je velik broj zakona. Tako je konačno usklađena cjelina hrvatskog zakonodavstva i pravnog sustava s Ustavom, a istodobno i s Konvencijom o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda i s drugim konvencijama Vijeća Europe, koje je Sabor potvrdio prošle godine. Među brojnim zakonima posebno valja spomenuti Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku, donošenjem kojih je hrvatsko kazneno pravo oblikovano na najvišoj europskoj razini.

Vlada je sustavno ostvarivala svoje ustavne i zakonske dužnosti izvršne vlasti, odgovornošću Predsjedniku Republike i Hrvatskom državnom saboru.

Obnašajući ustavne dužnosti i protekle sam godine vodio računa da, sukladno članku 94. Ustava, predsjednik Republike nije samo nositelj izvršne vlasti, već da temeljem neposrednog izbora, kao predstavnik narodnog suvereniteta, ima dužnost brinuti se kako za osiguranje opstojnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, tako i za poštivanje ustavnog poretka i redovito djelovanje svekolike državne vlasti. Drugim riječima, ustavna je obveza da predsjednik Republike mora brinuti da sva tijela hrvatske državne vlasti djeluju u općenarodnom interesu i na dobrobit svih hrvatskih građana, da državne vlasti na svim razinama poštuju prava čovjeka i građanina, da osigurava učinkovitost pravnog poretka i razvitak hrvatske demokracije. U novom mirnodopskom razdoblju gospodarskog, društvenog i političkog razvitka upravo ove ustavne zadaće predsjednika Republike postaju posebno važne za daljnji svekoliki napredak hrvatske države i hrvatskog građanskog društva.

Bilo je potrebno ukazati na to, jer poneki u javnom životu pogrešno tumače tu ulogu zbog nerazumijevanja našeg ustavnog poretka, ili pak zbog demagoških razloga.

Ne želeći ponavljati ono što sam prošlog mjeseca u ovom visokom Domu rekao o hrvatskoj demokraciji, njezinim pravnim postignućima, ali i zbiljskim ograničenjima i preprekama u daljnjem razvitku, ovom prigodom ističem samo ono što smatram da će u ovoj i u narednim godinama biti od posebne važnosti. Svi čimbenici hrvatskoga političkog sustava morali bi shvatiti da demokracija nije samo puka politička i izborna borba za vlast stranaka i pojedinaca. Ona je više od toga, jer podrazumijeva prihvaćanje općih i zajedničkih načela i pravila za oblikovanje i ostvarivanje državnog života u općem narodnom interesu.

Vladavina prava, što će reći uređen ustavno-pravni poredak unutar kojeg su svi podvrgnuti istom načelu zakonitosti, nije samo institucionalno pravni okvir demokratskog poretka, već i bitni dio njegova sadržaja. Svi mi, od naroda izabrani predstavnici, moramo učiniti sve da što prije i što potpunije izgradimo takvu zbiljsku hrvatsku demokraciju. To je, naime, jedan od bitnih uvjeta da Hrvatska bude doista takva kakvu svi želimo — narodna i socijalna država.

Široko područje daljeg razvitka demokracije, i građanskog društva socijalne pravde, pruža mogućnost svima, navlastito političkim strankama, različitim interesnim skupinama i udrugama — a opći nacionalnodržavni interesi zahtijevaju da se, unatoč političkim različitostima i sučeljavanjima, izdignu iznad pojedinačnih, stranačkih i drugih posebnih interesa, kako bismo radi oživotvorenja tog programa ostvarili hrvatsku narodnu slogu. To od sviju nas — državnih dužnosnika i stranačkih predstavnika — traže danas hrvatski građani.

Pravosuđe[uredi]

Hrvatski je pravni sustav, u cjelini gledano na razini ustroja i zakonodavnih rješenja, usklađen s Ustavom i hrvatskim tradicijama, te s najvišim europskim i svjetskim standardima. Hrvatska je Vlada u proteklih sedam godina, unatoč iznimnim okolnostima, uložila znatna proračunska sredstva za poboljšanje uvjeta rada i materijalnog položaja sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika. Na tom tragu u Državnom su proračunu za 1998. pravosuđu osigurana veća sredstva za više od 20 posto u odnosu na 1997. godinu.

Nažalost i u ovom izvješću moram ustvrditi da unatoč pozitivnim pomacima, stanje u pravosuđu, osobito u sudstvu, još uvijek nije zadovoljavajuće. Velik broj neriješenih predmeta, odnosno neažurnost sudova, izaziva sve veće nezadovoljstvo i građana i gospodarskih subjekata. Štoviše, zaostajanje sudova ugrožava i samu pravnu sigurnost i građana i svih pravnih subjekata, kompromitira ne samo pravni nego i politički sustav hrvatske države, u kojoj vladavina prava mora biti jedna od najviših ustavnih vrednota.

Ukupan broj neriješenih predmeta i dalje je izrazito visok. U 1996. godini, bez prekršajnih sudova iznosio je 793 436, a u 1997. tek je neznatno smanjen (još uvijek iznad sedamsto tisuća). Najveći broj neriješenih predmeta nalazi se u sudovima u Zagrebu, Splitu i Rijeci, gdje ionako ima najvećih problema u svakom pogledu.

Zbog toga smatram svojom ustavnom dužnošću zahtijevati od svih tijela i dužnosnika sudbene vlasti, i od Vlade u okviru njezinih ovlasti, da poduzmu odlučne korake kako bi se u roku od najviše dvije godine riješili svi zaostali predmeti, i osigurala pravodobnost odluka svih tijela sudbene vlasti. Potrebno je u najkraćem roku imenovati dostatan broj nepopunjenih mjesta u sudovima, a nedostatak prostora može se rješavati uvođenjem rada u smjenama gdje god je to potrebno radi postizanja normalnog rada sudstva.

Stanje fizičke i imovinske sigurnosti građana[uredi]

I u protekloj godini ukupno stanje javnog reda i sigurnosti može se ocijeniti povoljnim, pače poboljšanim, u odnosu na prethodne godine. Nastavlja se višegodišnje smanjenje ukupnog kriminaliteta, s istodobnim rastom djelotvornosti otkrivanja. Tako je prošle godine zabilježeno 6,9 posto manje kaznenih djela nego u istom razdoblju prethodne godine. A prošle godine bio je u porastu broj otkrivenih kaznenih djela organiziranog kriminala za 9,0 posto, gospodarskog za 1,8 posto i zloporabe droga za 51,0 posto, što upozorava na njihovu pojačanu prisutnost, ali istodobno ukazuje i na trajno povećanu učinkovitost u njihovu otkrivanju i prilagođavanju preventivnih mjera stupnju ugroženosti gospodarskog i sigurnosnog sustava države.

Općem povoljnom stanju pridonijelo je i poboljšanje sigurnosti u cestovnom prometu. Unatoč povećanju broja prometnih nezgoda za 3,5 posto, za 3,7 posto smanjen je broj smrtno stradalih osoba u prometu. Ovi su podaci to važniji, što proizlaze iz znatno pojačanog prometa, posebno tijekom prošlogodišnje turističke sezone.

U 1998. godini treba nastaviti s poboljšanjem ustroja Ministarstva unutarnjih poslova sukladno mirnodopskim uvjetima, uz istodobno smanjivanje broja i pomlađivanje zaposlenih, te još bolju stručnu osposobljenost i tehničku opremljenost.

Državna uprava i lokalna samouprava[uredi]

Kao državni poglavar, moram se složiti s primjedbama brojnih građana, koji mi se dnevno obraćaju i ukazuju na neučinkovitost i birokratizam u radu državne uprave. Građani gube sate i dane u ostvarivanju svojih prava i obveza, prisiljeni su prikupljati i suvišne potvrde, uvjerenja, dozvole i sl. Da bi npr. ishodili građevinsku dozvolu sami moraju prikupiti čak desetke različitih dozvola i suglasnosti. Oni s pravom nisu zadovoljni s takvom državnom upravom.

Hrvatskoj je potrebna što je moguće manja, učinkovita, izobražena, dobro plaćena i nepodmitljiva državna uprava, opremljena suvremenim sredstvima za rad, a posebice računalnim i komunikacijskim sustavima. Samo takva državna uprava moći će djelovati i kao mjerodavna državna uprava, i kao stručni servis građana i gospodarstva. Potrebno je stoga pristupiti promišljenim i odlučnim promjenama radi osposobljavanja državne uprave na svim razinama njezina ustrojstva. Težiti pomlađivanju i izobrazbi dužnosnika i službenika u državnoj upravi.

Od hrvatske Vlade tražim, a Vama štovani zastupnici Hrvatskoga državnog sabora predlažem, da svi odgovorni čimbenici, u skladu sa svojim ovlastima i obvezama, osmisle i provedu ove zahtjevne promjene, u realno najkraćem mogućem roku, svakako ne duljem od dvije godine.

U tu svrhu možda bi bilo uputno osnovati državno povjerenstvo Sabora i Vlade za razmatranje funkcioniranja državne uprave i lokalne samouprave, a smatram da nije neophodno i da sve središnje državne ustanove budu u Zagrebu.

Hrvatski sustav lokalne uprave i samouprave od samih je početaka jamačno bio opterećen negativnim nasljeđem, ali je također u sebi sve više ugrađivao hrvatske tradicije, a i bitna načela i odredbe iz Europske povelje o lokalnoj samoupravi, koju je Hrvatski državni sabor potvrdio prošle godine. Na toj crti prošle, 1997. godine, provedene su i nužne promjene teritorijalnog ustroja, te izbori za općinska i gradska vijeća i županijske skupštine. U ovoj godini treba razmotriti i izvršiti promjene u sustavu i financiranju lokalne samouprave i uprave, ali s istodobnim prenošenjem i jačanjem odgovornosti županija u području njihova djelokruga.

Na toj crti, opetujem ono što sam tražio u prošlogodišnjem Izvješću, a to je nužnost decentralizacije određenih državnih ovlasti u području javnih službi, navlastito zdravstva, socijalne skrbi, prosvjete, ekologije.

Pri tome dakako svima mora biti jasno da tijela lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj, kao i u svim drugim suvremenim demokracijama, trebaju provoditi odluke državnih vlasti i obavljati lokalne poslove, dotično skrbiti o lokalnim potrebama i interesima. Republika Hrvatska je prema svom Ustavu jedinstvena država, pa su sve težnje i pokušaji da pojedine jedinice lokalne samouprave i uprave preuzmu ovlasti državne vlasti, što bi značilo vertikalnu diobu jedinstvene središnje državne vlasti, protuustavne i apsolutno neprihvatljive. U tom smislu, suprotno je našem ustavno-pravnom poretku traženje nekog posebnog autonomnog položaja pojedinih županija.


Štovani predsjedniče i zastupnici Hrvatskoga državnog sabora,

GOSPODARSTVO[uredi]

Uvodna ocjena prošlog razdoblja[uredi]

Unatoč višestrukom negativnom nasljeđu iz bivšeg sustava, poteškoćama što ih sama po sebi nosi tranzicija, te navlastito golemim ratnim stradanjima izazvanim jugokomunističkom i srpskom agresijom, u proteklom sedmogodišnjem razdoblju postojanja mlade hrvatske države, postignuti su znatni rezultati u stabilizaciji i razvoju hrvatskoga gospodarstva i njegovoj pretvorbi iz socijalističkog u tržišno.

Već prvim Ustavom iz 1990. godine demokratska Hrvatska opredijelila se za tržišno gospodarstvo, temeljeno na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, ali i za načelo socijalne države. I u najtežim uvjetima ratne agresije uspjeli smo izbjeći zamke ratne privrede i otpočeli ustrojavanje modernog zakonodavstva sukladno pravnim osnovama uspješnih tržišnih zemalja.

Isto tako, ostvarili smo pretvorbu i privatizaciju najvećeg dijela hrvatskoga gospodarstva, na način koji se po objektivnom sudu stranih stručnjaka očituje uspješnijim i od najnaprednijih zemalja u tranziciji. U tom sklopu donijeli smo i Zakon o denacionalizaciji.

Najnovijom kuponskom privatizacijom omogućujemo da i širi slojevi, ratom pogođenog pučanstva, postanu vlasnici dionica mnogih poduzeća, čemu smo mogli pristupiti tek po okončanju ratnih okolnosti.

Još u ratnim prilikama, i uvjetima poluizolacije, u listopadu 1993. godine, donijeli smo Stabilizacijski program radi zaustavljanja zahuktale hiperinflacije i stvaranja uvjeta za ubrzano restrukturiranje i stabilan gospodarski rast. Učinak Stabilizacijskog programa bio je iznad svih očekivanja i domaćih i vanjskih stručnjaka. Odmah je zaustavljen rast cijena, a zatim i zadržan na oko 3 posto godišnje, što je Hrvatsku uvrstilo među zemlje s najnižom inflacijom i najstabilnijim gospodarstvom.

Već od početka 1994. godine zabilježene su pozitivne stope rasta bruto domaćeg proizvoda, najprije skromne, od jedan do dva posto godišnje, da bi ta stopa u 1996. godini bila znatno veća, a u prošloj (1997.) godini iznosila je oko 7 posto. To je vidan dokaz ispravnosti naše gospodarske politike.

Hrvatska spada među rijetke zemlje koje se mogu pohvaliti da zbog ispravno vođene makroekonomske politike već nekoliko godina ostvaruje rezultate koji praktično zadovoljavaju maastrichtske kriterije, tj. kriterije koje moraju zadovoljiti zemlje Europske unije da bi mogle pristupiti sustavu zajedničke EURO valute (dopuštena razina javnoga duga, deficita državnog proračuna, inflacije, fluktuiranja deviznog tečaja i dugoročne kamatne stope).

Neprijeporno uspješni rezultati hrvatskoga gospodarstva presudno su utjecali na povoljni kreditni ugled (rejting) Hrvatske u svijetu, koji nas u tom pogledu svrstava među prvih četrdeset zemalja u svijetu.

Sve ove rezultate postigli smo unatoč velikim žrtvama i odricanjima zbog agresije i okupacije znatnih područja. Zbog negativnog učinka na gospodarstvo raspada starog tržišta, negativnog nasljeđa socijalističkog sustava, te posljedica rata, nužno je trpio standard svih naših građana. Ali kako smo drukčije mogli izaći iz jugoslavenskog i komunističkog jarma, stvoriti vlastitu državu, uspostaviti suverenitet na cijelom njezinom teritoriju i time nedvojbeno osigurati bolje sutra hrvatskom čovjeku? A sve su to stečevine koje i nemaju svoju cijenu. Povijest bi nas osudila da u tome nismo uspjeli, a postignuti rezultati ispisali su njezine veličajnije stranice.

Gospodarska kretanja u 1997. godini[uredi]

U gospodarskom pogledu može se reći da je protekla 1997. godina bila vrlo uspješna.

Ostvarena je visoka dinamika rasta gospodarske aktivnosti, izražena stopom rasta bruto domaćeg proizvoda oko 7 posto. Od izvanredne je važnosti da je i pri takvoj gospodarskoj dinamici sačuvana i učvršćena gospodarska stabilnost.

Hrvatska je u 1997. godini ostvarila najvišu stopu rasta bruto domaćeg proizvoda i najnižu stopu inflacije među svim zemljama u tranziciji.

Posebno ohrabruje kontinuirani rast industrijske proizvodnje već više od dvije godine. Stopa rasta industrijske proizvodnje u prošloj godini iznosila je 6,8 posto.

U protekloj godini visoke stope rasta zabilježene su i u drugim djelatnostima: u poljoprivredi, graditeljstvu, prometu, trgovini, u turizmu, financijskim uslugama, itd..

Veliki doprinos oživljavanju proizvodnje i gospodarskog života dala je i obnova u ratu nastradalih područja. U svim do sada organiziranim oblicima obnove do kraja 1996. godine obnovljeno je oko 63 tisuće obiteljskih kuća i stanova. Za tu je namjenu utrošeno oko 5 milijardi kuna, od čega samo jedan posto otpada na pomoć međunarodne zajednice.

U 1997. godini organizirana je obnova još 6 350 stambenih objekata, od kojih je do kraja godine obnovljeno 5 740. U tijeku su i radovi na sanaciji i obnovi oko 1 500 stambenih zgrada i stanova na području Hrvatskog podunavlja gdje se obnavlja i oko 500 stanova sredstvima Europske komisije. Osim stanova u ratom stradalim područjima, obnavljaju se i grade školski i sakralni objekti, te osnovna infrastruktura i gospodarski objekti.

Unatoč do sada uloženim velikim naporima i ostvarenim rezultatima u obnovi, Hrvatska još uvijek skrbi za oko 113 tisuća prognanika i oko 100 tisuća izbjeglica. U prošloj (1997.) godini Vlada se intenzivno bavila sanacijom i restrukturiranjem poduzeća. Postupak sanacije obavljen je u više desetaka gospodarskih subjekata, čime je spašeno oko 35 tisuća radnih mjesta.

Zapaženi rezultati u 1997. godini ostvareni su i u financijskoj sferi. Deficit državnog proračuna iznosio je samo 0,99 posto bruto domaćeg proizvoda; dakle, bio je znatno, tj. 3 puta, niži od maastrichtskog limita. Međunarodne (devizne) pričuve u Hrvatskoj narodnoj banci i dalje rastu i krajem prošle godine dostigle su razinu od oko 2,5 milijarde američkih dolara. One se kreću na razini tromjesečnog uvoza, što osigurava urednu vanjsku likvidnost zemlje. U prošloj godini nastavljena je sanacija i restrukturiranje četiriju vodećih banaka. U sanaciju ovih banaka hrvatska je Vlada dosada uložila više od 3 milijarde kuna, u gotovini i u državnim obveznicama. Dosadašnji rezultati sanacije banaka su dobri. Sve četiri banke (Privredna, Splitska, Riječka i Slavonska) već su formalno-tehnički okončale sanaciju. Dakako, time sveukupno restrukturiranje banaka i bankarskog sustava nije još dovedeno do kraja.

Sanacija banaka i povećanje konkurencije u bankovnom poslovanju pridonijeli su obaranju kamatnih stopa i učinkovitijem vođenju monetarne politike. Zbog sve većeg povjerenja u domaći bankovni sustav, raste i kunska i devizna štednja stanovništva. Krajem prošle godine u odnosu na kraj prosinca prethodne godine, devizni polozi građana povećali su se za oko 44, a kunski čak za oko 63 posto. Dobar kreditni ugled zemlje omogućuje i njezino zaduženje u inozemstvu pod povoljnijim uvjetima. Međutim, još važnije od toga je sve veće zanimanje stranih investitora za ulaganje u Hrvatsku. Već u 1996. godini inozemna izravna ulaganja u Hrvatsku iznosila su oko pola milijarde američkih dolara, ili 2,7 posto bruto domaćeg proizvoda. Po razini izravnih inozemnih ulaganja te godine Hrvatska je bila na drugom mjestu među tranzicijskim zemljama, odmah iza Mađarske. Nastavlja se sve veće zanimanje za izravna inozemna ulaganja u Hrvatsku. Tijekom 1997. godine ugovoreni su, ili su pred sklapanjem, ugovori s više stranih investitora od kojih je svaki pojedinačno spreman uložiti više nego što iznose sva dosadašnja inozemna izravna ulaganja u Hrvatsku.

Izravna inozemna ulaganja prihvatljivija su nego kreditno zaduživanje u inozemstvu, ne samo zato što su ona po svojoj prirodi trajna, i što uza se ne vezuju rizik unutarnje i vanjske likvidnosti, već i zbog toga što strani investitor, u pravilu, sa sobom donosi tehnološka i upravljačka znanja, tržište i što, napokon, snosi rizik ulaganja.

Naravno, općenito povoljna gospodarska kretanja u Hrvatskoj u 1997. godini pratile su i neke negativne pojavnosti. One se odnose na deficit na tekućem računu bilance plaćanja, i osobito na unutarnju nelikvidnost i nezaposlenost. Deficit na tekućem računu bilance plaćanja jest nešto posve normalno, ili neizbježno, u zemlji na ovom stupnju razvoja koja provodi tako duboke strukturalne promjene. Takva zemlja mora se oslanjati na uvoz stranog kapitala. Problem, prema tome, nije u samoj pojavi deficita, pa čak ni u njegovoj postojećoj razini, nego u tendenciji njegovoga ubrzanog rasta koja se očitovala u prošloj (1997.) godini.

Treba, međutim, dodati da, s obzirom na izvore financiranja deficita na tekućem računu bilance plaćanja, u nas nije riječ o problemu koji bi mogao dovesti do dubljih financijskih potresa. Ali, ukoliko se tendencija daljnjeg rasta deficita na tekućem računu bilance plaćanja ne bi zaustavila, to bi moglo utjecati na slabljenje našega kreditnog ugleda u inozemstvu. Što se tiče unutarnje nelikvidnosti, koja je jedan od oblika sive emisije, i koja utječe na potiranje pozitivnih učinaka makroekonomske politike, ona je jedan od tipičnih primjera ponašanja naslijeđenih iz starog sustava. U suzbijanju te najozbiljnije negativne pojave mora se pristupiti učinkovitijoj zaštiti vjerovnika, dosljednijoj primjeni Zakona o stečaju i ovrsi, te financijskom restrukturiranju gospodarskih subjekata.

Premda se problem nezaposlenosti u nas statistički precjenjuje, on je zbog svoje gospodarske, socijalne, demografske i političke dimenzije od prvorazrednog značenja. Vlada upravo priprema cjeloviti program kojim će se taj problem bitno ublažiti, a koji treba dovršiti do 1. svibnja ove godine. Tim programom trebalo bi postići:

  • učinkovitije poticanje razvoja malog poduzetništva, te profesionalnu i regionalnu mobilnost radne snage;
  • uklanjanje iz sustava socijalne skrbi svega onog što potiče ili olakšava neopravdani rast registrirane nezaposlenosti;
  • djelotvorno sprečavanje rada na crno;
  • smanjivanje poreza i doprinosa na plaće radi poticanja zapošljavanja.

Oživljavanje gospodarske djelatnosti u protekloj godini utjecalo je na nastavak rasta standarda stanovništva. Plaće na kraju 1997. u odnosu na plaće potkraj prethodne godine u prosjeku su realno povećane za oko 12 posto.

Među gospodarskim subjektima s najvećim porastom plaća bila su i neka javna poduzeća. Istodobno imamo zaostajanje plaća u državnoj upravi, sudstvu i u društvenim djelatnostima — obrazovanju, kulturi, znanosti i umjetnosti. To se odražava vrlo negativno na učinkovitost u radu svih tih službi i na njihovo kadrovsko poboljšanje, a uvjetuje i druge negativne pojavnosti. Premda su prosječne mirovine od 1993. do 1997. porasle više nego trostruko, rast mirovina još uvijek zaostaje za rastom plaća. Usprkos znatnom povećanju, većina je mirovina na neprihvatljivo niskoj razini i treba učiniti sve da se mirovine čim prije povećaju, sukladno skrajnjim materijalnim mogućnostima u državi. To treba postići odlučnom reformom i mirovinskog fonda i sustava mirovinskog osiguranja.

Predviđanja za 1998. godinu[uredi]

Okončanje mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja ima osim političkog i veliko gospodarsko značenje. Hrvatska je time vratila veoma vrijedan dio svojih prirodnih izvora: velike površine najplodnijeg zemljišta, znatan dio šumskog i lovnog bogatstva, bogata nalazišta nafte i plina. A ne treba zaboraviti i važnost pristupa na najvažniji europski plovni put Dunav-Majna-Rajna. Ti će izvori, jamačno, imati i te kako važnu ulogu u daljem razvitku zemlje.

Realno je očekivati da će u cjelini uzevši gospodarski rast u ovoj godini biti najmanje na razini prethodne godine. To znači da možemo očekivati rast bruto domaćeg proizvoda od oko 7 posto. Primjerenim mjerama za reguliranje domaće potražnje i za poticanje izvoza, treba učvršćivati postojeću gospodarsku stabilnost i držati u prihvatljivim okvirima deficit na tekućem računu bilance plaćanja. Hrvatska narodna banka mora pojačati nadzor nad radom banaka i štedionica, kako bi se spriječilo izbijanje bilo kakvih potresa na financijskom području.

Posebno valja istaknuti potrebu promicanja povećanja nacionalne štednje.

U ovoj godini uveli smo sustav poreza na dodanu vrijednost. Osim pojednostavljenja čitavog poreznog sustava, njime bi se u znatnoj mjeri trebalo smanjiti, odnosno spriječiti izbjegavanje poreznih obveza, a i osigurati važan poticaj izvozu, proizvodnji i zapošljavanju.

Dosljednim vođenjem fiskalne politike ni ove godine ne smije se dopustiti da proračunski deficit premaši 2 posto bruto domaćeg proizvoda. Isto tako, radi povećanja konkurentnosti naših poduzeća na domaćem i inozemnom tržištu, te njihova osposobljavanja za veće investiranje, treba ostvariti porezno rasterećenje gospodarstva od jedan do jedan i pol posto bruto domaćeg proizvoda. Potrebno je, međutim, i dalje ustrajati na poreznom rasterećenju gospodarstva, ponajprije na primjeru plaća, budući da upravo porezi i doprinosi na plaće poskupljuju rad, i to u svim djelatnostima, i osobito onima koje zapošljavaju znatan dio radne snage.

U cilju oživljavanja gospodarskog života, i otvaranja novih radnih mjesta, mora se još odlučnije poticati malo poduzetništvo. To treba činiti na sve moguće načine: od izgradnje infrastrukture u za to posebno namijenjenim zonama, pa do pružanja tehničke pomoći i povoljnijih uvjeta kreditiranja.

Istodobno treba također pružati potporu i onim velikim hrvatskim tvrtkama i koncernima koji se s vlastitim prepoznatljivim proizvodima i uspješnim poslovodstvom mogu nositi sa stranom konkurencijom na domaćem i na svjetskom tržištu. Također, treba nastaviti s odlučnom privatizacijom poduzeća koja su još uvijek u državnom vlasništvu (turizam, poljoprivreda i slično). Tamo gdje nije uputno, ili se ne može, privatizirati cijelo trgovačko društvo odnosno poduzeće, valja se odlučiti za privatizaciju pojedinih objekata odnosno dijelova imovine. Radi nužnog restrukturiranja i dokapitalizacije, djelomičnom i selektivnom privatizacijom treba obuhvatiti i javna poduzeća, te banke u pretežito državnom vlasništvu. Pri tome treba voditi računa o primjerenoj zaštiti nacionalnih interesa u svakom konkretnom slučaju.

Sveukupno iskustvo nas upozorava da u gospodarskim subjektima koji ostaju u državnom vlasništvu treba bitno unaprijediti način upravljanja. Problem nedostatka odgovarajuće poduzetničke klime i osposobljenog upravljačkog, tj. poslovodnog kadra nije samo prisutan u državnim poduzećima. To je ključni problem većeg broja naših poduzeća. Valja ga rješavati primjerenim obrazovanjem upravljačko-poslovodnih kadrova, a kada je to potrebno i moguće i angažiranjem dokazanih poslovnih ljudi iz našeg iseljeništva, ali i drugih stručnjaka iz inozemstva. Danas živimo u svijetu u kojem odlučujuću ulogu — na svim područjima — dobiva znanje. Stoga ulaganja u ljude postaju jednako tako važna, pa čak i važnija negoli ulaganja u sva ostala područja. S obzirom na to naš sustav obrazovanja moramo prilagoditi nacionalnim potrebama, sukladno sve zahtjevnijim svjetskim kriterijima.

Naš je prvorazredni interes da se što više otvaramo prema svijetu. Naravno da to moramo raditi promišljeno, vodeći računa o očuvanju gospodarskog identiteta i zaštiti nacionalnih interesa. Valja prići odlučnije razvijanju posebnih svestranih odnosa s Federacijom Bosne i Hercegovine.

Kao što sam već iznio na otvaranju Zagrebačkog velesajma, prošlog rujna, u ovoj godini, u skladu s novim okolnostima, treba prilagoditi strategiju daljeg razvitka Hrvatske, na osnovi koje bi svi državni, društveni, gospodarski i kulturni subjekti imali mogućnost, ali i obvezu da u sagledavanju i donošenju odluka o svim pitanjima od općeg i posebnog interesa, u unutarnjem i međunarodnom životu, budu u skladu s općim i posebnim nacionalno-državnim interesima.

DRUŠTVENE DJELATNOSTI[uredi]

Hrvatsko školstvo u 1997. godini[uredi]

U prošloj godini hrvatsko školstvo stajalo je pred složenim, i u stručnom i u političkom smislu zahtjevnim uključivanjem školskog sustava Hrvatskog podunavlja u redoviti hrvatski školski sustav. Na jesen su 34 osnovne i 9 srednjih škola započele svoj rad na temelju hrvatskih nastavnih planova i programa.

I tijekom 1997. hrvatska je država izdvajala znatna sredstva za školstvo.

Posebno valja istaknuti da su za sve učenike osnovnih škola u Hrvatskoj, te za hrvatske osnovne škole u Federaciji, osigurani besplatni udžbenici.

Sagrađeno je ili rekonstruirano 68 osnovnih i srednjih škola, a započeta je izgradnja 4 škole za pripadnike nacionalnih manjina. Informatičkom opremom potpuno su opremljene 153 škole, a školski knjižni fond obogaćen je s novih 78 318 bibliotečnih jedinica.

Ove godine treba nastaviti dovršenje zakonodavnog ustroja hrvatskog školstva, što je od iznimne važnosti. Riječ je o donošenju novih zakonskih osnova i rješenja, od temeljnog Zakona o školstvu, do Programa dugoročnog razvitka hrvatskog školstva, čime treba osiguravati suvremen, i za hrvatske nacionalne potrebe primjeren, školski sustav, u skladu i s međunarodnim iskustvima.

Treba nastaviti s dogradnjom materijalne osnove školstva. Kao prvotna zadaća postavlja se dovršetak izgradnje 33 ranije započete škole, a započet će izgradnja 70 osnovnih i srednjih škola, te određenog broja športskih dvorana. Zahtjevne zadaće koje se postavljaju pred hrvatsko školstvo nije moguće postići bez zadovoljnoga prosvjetnog radnika, učitelja i profesora, pa treba nastojati da se njihova mjesečna primanja dignu na razinu da budu dostojna njihove naobrazbe i odgovorne službe kojom se bave.

Znanost, tehnologija i visoko školstvo[uredi]

Osnivanjem novih visokih učilišta, u prošloj (1997.) godini, započela je preobrazba sustava visoke naobrazbe. S radom su započela prva dva veleučilišta u Hrvatskoj (Dubrovnik i Karlovac), samostalne visoke učiteljske škole u Petrinji i Čakovcu, te visoka zdravstvena škola u Zagrebu i visoka turistička škola u Šibeniku. Osnovana je i prva privatna međunarodna visoka škola - Američka škola za poslovodstvo (management) u Dubrovniku. Na Sveučilištu u Splitu područni studiji zagrebačkih fakulteta postaju samostalni fakulteti, pa su tako s radom započeli Medicinski fakultet i Umjetnička akademija. Kao osnovna zadaća u ovoj godini postavlja se završetak

uređenja visokoškolskog sustava s potpunim određenjem mreže visokih učilišta.

U okviru visokog školstva posebnu brigu valja posvetiti i studentima. I upisnu politiku na visoka učilišta i rješavanje studentskog standarda treba usmjeriti prema nadarenim i marljivim studentima. A posebnu pažnju valja posvetiti poboljšanju socijalnog statusa onih takvih studenata koji dolaze iz obitelji sa skromnijim financijskim mogućnostima, i to dodjeljivanjem stipendija.

U prošloj godini je dodijeljeno dvije tisuće prvih državnih stipendija najuspješnijim studentima, i studentima koji su spremni otići raditi na otoke i područja opustošena ratom.

I dalje treba nastaviti s politikom zapošljavanja znanstvenih novaka. Oko 1 100 najboljih diplomiranih studenata u 1997. godini dobilo je mogućnost stjecanja prvih znanstvenih iskustava na sveučilištima, i u znanstvenim institutima u Hrvatskoj. To je jedan od iznimno važnih projekata, kako u razvoju znanosti, tako i u politici zapošljavanja mladih, te sprečavanju odlaska nadarenih u svijet.

Ovdje treba posebno istaknuti važnost rješavanja stanova za mlade istraživače u Zagrebu, te gradnju kuća u Osijeku, za buduće mlade profesore.

Proteklu 1997. godinu možemo ocijeniti kao stanovitu prekretnicu u znanstveno-istraživačkoj djelatnosti. Završeni su natječaji i znanstvenici su započeli s istraživačkim radom na oko 850 projekata i 53 programa, čime je započela potpuna provedba Nacionalnog znanstveno-istraživačkog programa. Iznimnu važnost ima oko 400 posebnih poticajnih projekata za mlade znanstvenike.

U ovoj godini posebnu pozornost treba posvetiti razvitku tehnologije i svezi znanosti i gospodarstva. To je jedan od bitnih preduvjeta za izgradnju međunarodno konkurentne proizvodnje i za otvaranje novih radnih mjesta.

Posebnu pozornost, uz znatno veću državnu pomoć, valja također posvetiti društveno-humanističkim znanostima. Ove znanosti imaju važnu ulogu u razmatranju i pronalaženju pravih odgovora na temeljna društvena pitanja, u svezi s ostvarivanjem hrvatske demokracije i vladavine prava, duhovne obnove i daljnje integracije hrvatskoga nacionalnog bića, zatim demografskog preporoda i ubrzanoga gospodarskog razvitka, te usklađivanja tržišnog poduzetništva i socijalne države.

Kultura[uredi]

Kulturni razvitak valja temeljiti na spoznaji da su kulturni identitet, kulturna baština i kulturno stvaralaštvo jamac opstanka svake nacije, te da su iznimno važan zalog i osnova sveukupnog razvitka.

Ne samo hrvatska vlast, nego i čitavo društvo, mora posebnu pažnju posvećivati obnovi spomenika kulture stradalih u Domovinskom ratu, ali i ugroženih zubom vremena. Istodobno — a nakon uspjeha s uvrštenjem u svjetsku baštinu Trogira i porečke Eufrazije — treba pripremiti prijedloge za uvrštenje novih hrvatskih spomeničkih cjelina u UNESCO-ov Popis kulturne baštine.

Hrvatska država skrbi o 154 muzeja i galerija s ukupnim fondom od preko 5 milijuna predmeta. Osim obnove muzejskih zgrada i otvaranja novih, stalnih, muzejskih i galerijskih postava, i u ovoj su godini prvotni zadaci vraćanje svih, tijekom rata, evakuiranih fondova muzeja iz privremenih ratnih skloništa. Ministarstvo kulture pripremilo je stručnu podlogu o uništenim i ukradenim kulturnim i umjetničkim dobrima tijekom Domovinskog rata, u svrhu pregovora o povratu te baštine iz SR Jugoslavije.

U knjižničnoj djelatnosti potrebno je osigurati obnovu i zaštitu knjižničkog fonda, financiranje programa matičnih knjižnica, te nastavak sanacije zgrada i opremanje knjižnica. Riječ i knjiga bit će, kao i uvijek, nezamjenjivi u kulturnom životu i pri promicanju općenacionalnih interesa i ugleda, ali i pojedinih gradova i županija. To iziskuje našu obvezu za poticanje izdavaštva u tiskanju hrvatske knjige i prijevoda hrvatskih autora na strane jezike, ali i za prijevode kapitalnih djela svjetske književnosti na hrvatski jezik, a posebno i za predstavljanje hrvatske kulture u inozemstvu.

Valja nam osigurati što bolji status izdavaštva uključujući i časopisnu produkciju, te kulturne i znanstvene djelatnosti u okviru ukupne gospodarske politike.

Različite kulturne manifestacije, u zemlji i u inozemstvu, moraju biti dio redovite skrbi hrvatske države. Potrebno je osigurati sustavnu brigu za zaštitu arhivske građe uopće, i posebno one iz razdoblja Domovinskog rata, uvođenje novoga jedinstvenog sustava informatizacije, te opremanje i obnovu arhivskih zgrada.

Valja ustrajati na provedbi programa sukcesije kulturne i arhivske građe.

Na području glazbene i scenske umjetnosti valja pronalaziti rješenja za poticanje i profesionalne i amaterske djelatnosti kazališnih i glazbenih institucija i vrsnih umjetnika.

U 1997. godini Ministarstvo kulture, u suradnji s HRT-om, pomoglo je produkciju šest dugometražnih filmova, koji su prikazani u Puli, mjestu vrednovanja godišnje hrvatske filmske produkcije. S takvim programom treba nastaviti i u 1998. godini, uz obvezu financiranja kratkometražnih i crtanih filmova, te potporu programima Hrvatske kinoteke na zaštiti filmskoga fonda.

Potrebno je da Ministarstvo kulture i dalje nastavi što življu bilateralnu i multilateralnu kulturnu suradnju, osobito s Vijećem Europe i UNESCO-om, kad su u pitanju važni međunarodni projekti. Na taj se način hrvatska kulturna politika, prema dvostrukom vrednovanju i hrvatskih i europskih stručnjaka, svrstala u krug onih 11 europskih zemalja koje su sudjelovale u važnim velikim projektima.

Zdravstvo[uredi]

Protekla godina bila je u zdravstvenom sustavu obilježena daljim naporima za poboljšanje zdravstvenih službi (koje je u kontinuitetu već od 1990. godine), obnavljanjem zastarjele tehnologije, obnovom zdravstvenih objekata koji su porušeni u jugo- srpskoj agresiji, te organizacijskim i razvojnim projektima. Posebna pozornost posvećivana je ugroženim skupinama stanovništva, kao što su umirovljenici, invalidi i stradalnici Domovinskoga rata. Izrađeni su posebni normativi po kojima se za pružanje zdravstvenih usluga ovim skupinama pučanstva namjenjuje više sredstava nego prethodnih godina. Istodobno donijet je i novi podzakonski propis za ortopedska pomagala koja su sada dostupna svim invalidima.

U prošloj godini nastavljena je obnova zdravstvenih ustanova i nabava nove opreme u vrijednosti od 470 milijuna kuna. Nabavkom nove tehnologije, u protekle tri godine, Hrvatska je dosegla zapadnoeuropske standarde u broju modernih dijagnostičkih uređaja u području laboratorijske i radiološke dijagnostike, a na istoj je razini i oprema u intenzivnim njegama. Osim toga obnavljali smo agresijom porušene zdravstvene objekte. Od takva 94 gradilišta bolničkih objekata potrebno je istaknuti ona u Vinkovcima, Dubrovniku, Pakracu i Gospiću.

Od većih projekata u protekloj godini vrijedno je izdvojiti onaj o obnovi otočne medicine. Plan obnove otočnog zdravstva prihvaćen je na Vladi, a odlukom Hrvatskoga državnog sabora uključen je i u Proračun za 1998. godinu.

Završen je i projekt transplantacijske medicine, čime naše zdravstvo staje uz bok zapadnoeuropskih zemalja. U protekloj godini označen je i početak zdravstvene promidžbe, u okviru projekta koji je prihvaćen od Svjetske banke. Ova promidžba podrazumijeva obrazovne i organizacijske mjere za mijenjanje navika pušenja i uživanja alkohola, promjenu navike prehrane, brigu o vlastitom zdravlju i o potrebi preventivnih pregleda. U tom sklopu u cijelosti je izmijenjena i služba zaštite školskog uzrasta, s naglaskom na prevenciju.

U cijelosti je ispunjen godišnji plan privatizacije primarne zdravstvene zaštite. U domovima zdravlja privatizirano je 840 liječničkih ambulanti, a liječnici sa svojim timovima nakon potpisa ugovora o zakupu postali su liječnici privatne prakse. Reorganizirana je cjelokupna služba borbe protiv tuberkuloze. Epidemiološki podaci pokazuju dalje smanjenje ove bolesti, kako po broju novooboljelih, tako i u broju umrlih, unatoč ratu i razdoblju poratnih socijalnih kriza.

Organizirana je i središnja služba za krizna stanja osoba, koje su u stanju agresije ili sklone samoubojstvima. Uspostavom u svim županijskim središtima zaokružena je služba s ovom problematikom. Broj samoubojstava smanjio se u usporedbi s 1990. godinom. U 1997. godini provedena je uspješna reintegracija zdravstvenog sustava Hrvatskog podunavlja u cjelokupni hrvatski sustav. Učinjeni su planovi za obnovu svih zdravstvenih objekata, kako bi u što kraćem roku dosegli tehnološku razinu ostalih zdravstvenih ustanova.

Međutim, u protekloj godini došlo je do prvih većih i ozbiljnih poremećaja u financiranju zdravstva, što je u djelokrugu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). S jedne strane, došlo je do nekontroliranog porasta potrošnje, posebno u bolnicama, što je zahtijevalo uvođenje administrativnih ograničenja, a s druge strane, došlo je do smanjenja planiranog priliva sredstava. Pomanjkanje sredstava nastalo je zbog nemogućnosti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje da u cijelosti naplati potraživanja od Mirovinskog fonda, te od županija i gospodarskih subjekata. To je lančano dovelo do znatnog kašnjenja u plaćanju dobavljačima lijekova i potrošnog materijala, što nije održivo i zahtijeva neodgodivo rješavanje.

Prema tome suočeni smo veoma ozbiljno, kao i većina drugih zemalja, s problemima financiranja zdravstvene zaštite. Uzroci su u tome što mogućnosti i zahtjevi nove medicinske tehnologije znatno nadmašuju ekonomske mogućnosti čak i najrazvijenijih zemalja. Stoga je to golem i gorući problem i u daleko bogatijim zemljama, gdje je zdravstvena potrošnja po stanovniku višestruko veća nego u nas. Ovu činjenicu treba jasno istaći da bi se, ako ne izbjegla, a ono objasnila nezadovoljstva što proizlaze iz nerealnih očekivanja, a koja valja svesti na stvarne mogućnosti.

Zbog toga, i osobito zbog sadašnje djelomične nelikvidnosti HZZO-a moramo razmotriti i preispitati funkcioniranje sustava, te dograditi postojeće i uvesti nove poticajne instrumente, u skladu s našim mogućnostima i s pozitivnim iskustvima u svijetu. Pri tome treba, s jedne strane, očuvati solidarnost na razini osnovne zdravstvene zaštite, koju bi država trebala osigurati svima. To bi se moglo postizati poticanjem kakvoće i konkurencije među davateljima usluga, uključujući i javne i državne ustanove, a s druge strane odlučno poticati privatnu inicijativu, osobnu odgovornost i vlastito ulaganje korisnika u zdravlje, uz mogućnost odabira između više oblika zdravstvenog osiguranja, ali i nadmetanja između osiguravatelja u ponudi povoljnijih uvjeta osiguranja.

Socijalna politika i socijalna skrb[uredi]

Ustavnu odredbu o Hrvatskoj kao socijalnoj državi temeljili smo na kršćanskom socijalnom nauku, na socijalnom nauku braće Radić, i pozitivnim gledištima hrvatske ljevice. Važnost socijalne politike proizlazi iz potrebe osiguranja socijalne pravde i socijalnog mira, kao osnove za normalan društveni razvitak. A u našim uvjetima iz stoljetne socijalne patnje većine hrvatskog naroda, demografskog nazadovanja, raseljavanja i iseljavanja. Naša socijalna politika mora biti sukladna i opredjeljenju za europsko povezivanje, odnosno Europskoj socijalnoj povelji i europskom socijalnom iskustvu.

Od samog početka agresije na hrvatska područja, osim svih napora za obranu, hrvatska je Vlada odgovorila i socijalnim programom prihvaćanja i zbrinjavanja kako prognanika iz Hrvatske, tako i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije. Hrvatska je u ratnim godinama zbrinjavala, najvećim dijelom sama, od pola milijuna do milijun prognanih i izbjeglih.

U okviru prihvaćanja mirovne uloge UN-a Hrvatska je uzaludno nastojala osigurati što skoriji povratak izbjeglih, prognanih i raseljenih.

Istodobno s vojnim oslobađanjem okupiranih područja, i s mirnom integracijom Hrvatskog podunavlja, hrvatska je Vlada sustavno razvijala svestrani socijalni program cjelovite brige za žrtve rata, za obnovu, povratak i pomirenje. U tu svrhu bile su uspostavljene i posebne institucije (Ured za prognanike i izbjeglice, Ministarstvo obnove, Ministarstvo branitelja iz Domovinskog rata, Nacionalni odbor za pomirenje). U 1998. godinu ulazimo konačno s oslobođenom cijelom Hrvatskom, sa znatnim socijalnim rezultatima, ali i s tragičnim posljedicama rata i stradanjima ljudi, s razorenim čitavim područjima, miniranom i spaljenom zemljom, s velikim brojem prognanih, izbjeglih i nestalih, s golemim gospodarskim i socijalnim posljedicama, s velikim brojem u ratu osiromašenih i nezaposlenih ljudi.

Sve to uvjetuje izrazito nepovoljne okolnosti za poboljšanje životnog standarda i zaposlenih i umirovljenika.

Takve okolnosti zahtijevaju, da trebamo, osim svrhovitog gospodarskog i veoma široki i promišljeni socijalni program. Hrvatska država ne bi mogla niti nastati da nije svoje postojanje i obranu temeljila na demokratskim i humanim gledištima u interesu svih njenih ljudi. Naša opća i socijalna politika mora se temeljiti na brizi za ljude i na poštivanju dostojanstva svih građana, na brizi za životne uvjete svih, osobito ugroženih društvenih slojeva.

Bez pretjerivanja možemo ustvrditi da gotovo nema zemlje u svijetu koja je izdvajala razmjerno toliko sredstava kao Hrvatska za različite oblike socijalnog programa. Da je Hrvatska i u okolnostima uspostave državne nezavisnosti i usprkos svim posljedicama agresije, okupacije i rata — bila socijalna zemlja na najvišoj razini, o tome svjedoče podaci o izdvajanjima u te svrhe.

U prošloj (1997.) godini iz državnog proračuna i izvanproračunskih izvora za provedbu Vladine socijalne politike bilo je namijenjeno po skupinama:

  • za branitelje Domovinskog rata 5,2 milijarde kuna (za zdravstveno osiguranje, zapošljavanje, invalidske i obiteljske mirovine, poslovno kreditiranje, podjelu dionica);
  • za prognanike, izbjeglice i povratnike 3,5 mlrd (smještajna i zdravstvena skrb, obnova, izgradnja i oprema kuća i stanova);
  • za umirovljenike 1,8 mlrd (za zdravstveno osiguranje, beneficirane mirovine i one iz drugih republika bivše SFRJ);
  • za socijalno zbrinjavanje 0,5 mlrd (prehrana u socijalnim ustanovama);
  • za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži 0,8 mlrd;
  • za zbrinjavanje neisplaćenih radnika 0,3 mlrd;
  • za studente i učenike 0,3 mlrd (standard, stanovi, besplatni udžbenici);
  • za političke zatvorenike 31,8 milijuna;
  • za žrtve i sudionike II. svjetskog rata 0,3 mlrd (osobna i obiteljska invalidnina, pomoć, opskrbnina);
  • za poticanje obrtništva i malog poduzetništva 32 milijuna.

Osim toga, u svezi svega navedenog državni je proračun imao manji prihod (zbog smanjena poreza) od 1,5 mlrd.

Sve u svemu na socijalni program u prošloj godini izravno iz državnog proračuna dano je 9,5 milijardi kuna što iznosi 27,3 posto državnog proračuna ili 8,4 posto BDP.

Ako se, osim proračunskih doznaka u socijalnu oblast uzmu u obzir i druga socijalna davanja (podijeljene dionice, odobreni krediti, poklonjena zemljišta i tome slično), ukupna socijalna davanja znatno su veća. Za 1997. ta izdvajanja dosežu 15 milijardi kuna, što u odnosu na proračun iznosi 43 posto, dotično 13,3 posto BDP za tu godinu.

U okviru socijalne skrbi u prošloj godini socijalne iskaznice imalo je 221 398 osoba (4,6 posto stanovnika), a neki od oblika socijalne skrbi koristilo je 350 000 građana, u što je uključena i stalna briga o 43 426 sudionika i žrtava II. svjetskog rata. U proračunu za ovu (1998.) godinu za ukupna socijalna davanja predviđeno je 11,4 mlrd kuna, što iznosi 29,04 posto proračuna ili 9,05 posto BDP.

U mirovinskom sustavu došlo je do nesrazmjernog porasta umirovljenika i do pada njihova standarda u odnosu na predratno stanje (zbog demografskog starenja, prijelaza gospodarstva na tržišne uvjete, i osobito zbog naslijeđenog stanja s velikim brojem prijevremenog umirovljenja, a i zbog posljedica rata).

Dovoljno je spomenuti da samo 16 posto umirovljenika ima puni mirovinski staž, pa da se vidi kako se problem niskih mirovina ne može rješavati na jednostavan način, jednostranim povećavanjem, već razmotriti različite kategorije mirovinskih osiguranika.

Broj zaposlenih na jednog umirovljenika od 1990. do 1997. smanjio se na pola, od oko 3 na 1,6. Hrvatska vlast ulagala je napore za očuvanje standarda umirovljenika u okviru danih okolnosti. U prošloj (1997.) godini ukupni izdaci za isplatu mirovina i mirovinskih davanja povećani su 33,4 posto, a broj korisnika za 3,7 posto; prosječne mirovine i mirovinska primanja u cjelini bila su veća čak za oko 28 posto, ali toliko nisu povećane mirovine za sve kategorije, koje unatoč postupnim povećanjima zadnjih nekoliko godina ostaju preniske.

Da bi se mogao ozbiljnije poboljšati teški socijalni položaj umirovljenika, neophodno je što prije provesti reformu cijelog mirovinskog sustava. Vlada će uskoro podnijeti Hrvatskom državnom saboru prijedlog novog Zakona o mirovinskom osiguranju s namjerom da stupi na snagu 1. siječnja iduće (1999.) godine. Poboljšanje mirovinskih primanja može se postići povezivanjem visine mirovina sa stvarnim plaćama odnosno osobnim uplaćenim doprinosom u mirovinski fond, racionalnijom dobi odlaska u mirovinu, u skladu s demografskom strukturom stanovništva i iskustvom drugih zemalja, uvođenjem čvršćih kriterija za ocjenu invalidnosti, te usklađivanjem mirovina s troškovima života i skrajnjim materijalnim mogućnostima države. Pripremanom reformom i Hrvatska bi se pridružila drugim europskim državama u načinu rješavanja jednog od najvažnijih i najtežih društvenih pitanja razvijenoga svijeta.

U svakom slučaju, u okviru sustava mirovinskog osiguranja potrebno je rigoroznije praćenje provedbe invalidskog osiguranja, a također veća učinkovitost naplate obveza prema fondovima mirovinskog osiguranja, što se sada ostvaruje s manje od 90 posto u fondu radnika, 70 posto u fondu obrtnika i svega 40 posto u poljoprivredničkom fondu.

Promišljena i svrhovita reforma mirovinskog sustava jedna je od strateških obveza hrvatske Vlade.

U tijeku 1997. godine broj onih koji su primali jedan od oblika naknade zbog nezaposlenosti prosječno je mjesečno iznosio 223 093 osobe. Formalno registriranih bilo je 15 - 17 posto, a stvarno nezaposlenih, po međunarodnim metodama oko 10 posto.

Istodobno, u Hrvatskoj se već danas osjeća nedostatak radne snage, ne samo u građevinarstvu i turizmu, već i za neke gradske službe u Zagrebu i u unutrašnjosti.

Smanjenje nezaposlenosti i osiguranje punog zapošljavanja mladih jedan je od temeljnih socijalnih zadataka hrvatske vlasti, a može se jamačno rješavati samo uspješnim gospodarskim razvitkom. Osim dugoročnih programa, hrvatska Vlada mora pripremati i izravnije kratkoročne mjere za zapošljavanje, osobito visokoobrazovanih mladih ljudi, kako bi se izbjegle negativne posljedice od obitelji do cijele države. Posebno treba poticati pokretljivost u zapošljavanju (otoci, ratom stradala područja), te doškolovanje i prekvalifikaciju radnika radi očuvanja radnih mjesta, ili za nove proizvodne i druge potrebe.

Zavodi za zapošljavanje dužni su, osim ozbiljnog praćenja nezaposlenosti, voditi i učinkovitiju politiku zapošljavanja. Za provedbu ovakve politike potrebne su ne samo izmjene i dopune Zakona, već i djelotvorno mijenjanje moralno-psiholoških pretpostavki u čitavom društvu.

Naslijeđeni i nastali socijalni problemi u tranziciji i u ratnim okolnostima, danas su najozbiljniji problemi sveukupnoga hrvatskog društva i države, a njihovo rješavanje nije moguće bez djelatnog udjela i doprinosa svih ljudi, i svih društvenih subjekata i čimbenika, od pojedinaca i obitelji, od poduzetnika do crkve, od kulturno- znanstvenih ustanova do svih udruga, osobito sindikata. Socijalni su problemi veoma ozbiljni, osobito stoga što je široka javnost očekivala da će se po stjecanju nacionalne suverenosti sva pitanja moći brzo rješavati. No, socijalni problemi pritišću i sve druge pa i najrazvijenije zemlje koje nisu imale takve tegobe kao Hrvatska.

No, u svakom slučaju nemaju nikakve osnove katastrofične politikantsko-demogoške tvrdnje o općem siromašenju srednjih slojeva i basnoslovnom bogaćenju stotinjak bogatuna. To se može zaključiti i iz podatka da je u prošloj (1997.) godini u Hrvatskoj bilo 899 933 osobnih vozila, ili 13 posto više negoli 1990. i daleko veći broj skupljih. U odnosu na ratnu 1992. broj automobila povećan je čak za 40 posto, a samo u prošloj godini registrirano je novih oko 53 tisuće.

Na području socijalne politike ne može biti brzih rješenja, ali ova (1998.) godina mora biti obilježena prekretničkim koracima u stvaranju svih neophodnih pretpostavki, u sveukupnom društvenom i državnom sustavu da Hrvatska, demokratska i narodna država bude zaista i stabilna socijalna država.

Samo takva, dosanjana i oživotvorena Hrvatska može osigurati blagostanje, sreću i život u zadovoljstvu u svojoj domovini svim svojim građanima, i prije svega trajnu opstojnost i svestrani gospodarski i kulturni razvitak hrvatskog naroda i njegove samostalne države, bez obzira na sva himbena kretanja i sve možebitne mijene u suvremenom i sutrašnjem svijetu.

Postignuća hrvatskog športa u 1997. godini[uredi]

Uloga športa u životu i razvitku ne samo mladih ljudi, već i čitavog društva, dobiva na sve većoj važnosti u cijelom svijetu. Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak.

Šport biva jedan od najdjelotvornijih čimbenika za afirmaciju države i promicanje ugleda čitavih naroda, bilo putem natjecanja u pojedinačnim ili pak u kolektivnim športovima, na domaćim, a posebice na međunarodnim natjecanjima. Od iznimne je, pače nezamjenjive, važnosti za normalan razvitak mladih ljudi, za sprečavanje i otklanjanje svih pošasti i zala što uvelike nagrizaju suvremenu civilizaciju (droga i alkohol, bezidejnost i bezsadržajnost u životu). Stoga hrvatska državna vlast poklanja športu dužnu pozornost kao važnom čimbeniku u ukupnosti društvenog života.

Prošla 1997. godina, bila je vrlo uspješna za hrvatski vrhunski šport. U toj su godini hrvatski športaši svih kategorija i uzrasta na velikim međunarodnim natjecanjima osvojili ukupno 163 odličja, od kojih 47 zlatnih, 50 srebrnih i 66 brončanih medalja. Plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. u Francuskoj, od iznimne je važnosti, a tome zasigurno treba pridodati i uspjehe pojedinih hrvatskih nogometnih, košarkaških, odbojkaških, rukometnih i boćarskih sastava na međunarodnoj sceni. Uspjesima već prije afirmiranih hrvatskih tenisača, pridružila se i skupina mladih nada, a s pojedinačnim uspjesima naši su športaši nastavili i u boksu i stolnom tenisu i nekim drugim športovima.

Ovim uspjesima u športovima u kojima smo i prije tradicionalno postizali dobre rezultate, u protekloj 1997. zasigurno treba pridodati i uspjehe naših športaša u športovima u kojima do sada nismo imali zapaženijih rezultata, kao što je npr. skijanje. Neke od naših momčadi, i nacionalne i klupske, nisu u 1997. postigle željene i očekivane rezultate. Dakako i zbog nesretnog spleta okolnosti, ali i zbog vlastitih slabosti s nesređenosti u čitavoj športskoj grani ili u vođenju. Za nadati se da će iz toga izvući pouke za uspješniju 1998..

S obzirom na dosadašnje, tradicionalno dobre rezultate, realno je očekivati da će hrvatski reprezentativci i ini vrhunski športaši, i u 1998. godini, postići nove uspjehe na nizu velikih međunarodnih športskih manifestacija koje nam predstoje.

Novim Zakonom o športu koji je donijet prošle 1997. godine, stvorene su zakonske pretpostavke za brži i svrhovitiji razvitak svih športskih grana na razini vrhunskog i pogotovo masovnog športa. Jedna od bitnih zadaća tog Zakona bila je uređenje odnosa i logičnog razgraničenja između amaterskog i profesionalnog športa, osobito u upravljanju materijalnim osnovama športa.

S obzirom na ograničena financijska sredstva koja država može izdvajati za šport, dobro razborito upravljanje postojećim izvorima i mogućnostima u športskim savezima i klubovima, od najveće je važnosti i za klupske i za pojedinačne športove. Razborito i nadasve odgovorno raspolaganje financijskim sredstvima, bilo da je riječ o financiranju redovne djelatnosti u športu, ili pak o izgradnji športskih objekata, zadaća je prije svega športskih radnika, ali i svih onih koji osiguravaju sredstva za šport.

S tim u svezi posebno ističem da na Ministarstvu prosvjete i športa i na Hrvatskom olimpijskom odboru stoji zadaća i odgovornost da sustavno i djelotvorno osiguraju primjenu novog Zakona o športu i svrhovitu športsku politiku u svim športskim granama na cijelom državnom području pa i u pojedinim središtima i županijama.


Štovani predsjedniče i zastupnici oba Doma Hrvatskoga državnog sabora, Štovani dužnosnici izvršne i sudbene vlasti,

ZAKLJUČNO[uredi]

O nekim bitnim zadaćama, što su pred nama u novim okolnostima ove 1998. godine, govorio sam već pred Hrvatskim državnim saborom prošlog mjeseca u Poslanici, u prigodi proglašenja ustavnih promjena i sedme obljetnice donošenja hrvatskog Ustava.

No, na kraju ovog izvješća o protekloj godini, s kojom smo stvarno — a formalno 15-og ovog mjeseca — završili razdoblje uspostave pune državne suverenosti — smatram za potrebno iznijeti u sažetku najvažnije zadaće, što stoje pred nama u ovoj, prvoj godini, jamačno, novog razdoblja.

  1. Kao prva zadaća u sveukupnoj unutarnjoj politici postavlja se dosljedna provedba one državne politike s kojom smo, u suradnji s Privremenom upravom UNTAES-a i s lokalnim srpskim pučanstvom, ostvarili mirnu reintegraciju Hrvatskog podunavlja. Sveukupna državna vlast i lokalna uprava i samouprava, te društveni i gospodarski subjekti moraju: a) osigurati što brži povratak prognanika s omogućivanjem doseljavanja na opustjele predjele izbjeglica i povratnika iz drugih područja; i b) što prije uspostaviti sveukupni normalan život na svim gospodarskim, kulturnim i društvenim područjima u okviru cjelovitoga hrvatskog sustava.
    Vlada treba poduzeti svrhovite korake da se dobije međunarodna pomoć za obnovu Vukovara i drugih razorenih područja, te da se ona upotrijebi za prvotne zadaće ne tek obnove nego i daljeg razvitka.
  2. Ojačani ugled i međunarodni položaj Hrvatske, nakon što smo ostvarili suverenitet nad čitavim državnim teritorijem, omogućava nam poduzimanje djelotvornijih koraka u vanjskoj politici. U svezi s tim, prvotni zadaci u ovoj godini jesu:
    1. — U sklopu dovršenja normalizacije odnosa sa SR Jugoslavijom postići bilateralni sporazum o demilitarizaciji područja Prevlake, što je sigurnosno pitanje za Dubrovnik i za Boku kotorsku. Ukoliko se u roku od tri-četiri mjeseca ne potpiše takav sporazum, hrvatska Vlada treba otkazati pristanak na promatrače UN-a na Prevlaci, jer to ometa gospodarski život i razvitak turizma.
    2. — Dovršiti pregovore sa Slovenijom o otvorenim pitanjima. Ako se ne mogu postići bilateralni dogovori — zatražiti međunarodnu arbitražu.
    3. — Postići sporazume i donijeti potrebna rješenja za priključenje Hrvatske udruzi zemalja CEFTA-e, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), te OECD-u.
    4. — S EU i sa SAD postići dogovore: a) o sporazumu o međusobnoj suradnji i trgovini; b) o priključenju sporazumu ‘Partnerstvo za mir’; i c) o postupnom uključivanju u EU i NATO- savez.
    5. — Što prije dovršiti pregovore o posebnim odnosima Hrvatske s Federacijom BiH, te o uspostavi vijeća za suradnju s BiH. U tom sklopu i sporazume o izgradnji autoceste: Zagreb- Bihać-Dubrovnik s odvojcima za Split i za Sarajevo, te za slobodnu zonu u luci Ploče i za režim prolaza kroz Neum.
  3. Radi osiguranja dugoročnosti gospodarskog razvitka potrebno je:
    1. — Osigurati i dalje provedbu državne politike društvene i gospodarske stabilnosti.
    2. — Poticati domaću štednju, te domaća i inozemna ulaganja, osobito u novim tehnologijama.
    3. — Nastaviti odlučnije s dovršenjem privatizacije, osobito turističkih i drugih gospodarskih objekata.
    4. — Prići postupnoj privatizaciji javnih poduzeća, radi dobivanja svježeg kapitala i nove tehnologije, imajući na umu nacionalno-državne interese.
    5. — Poticati izvoz i zapošljavanje smanjenjem poreza i doprinosa na plaće i iz plaća, a možda i privremenim oslobađanjem za novozaposlene pripravnike.
    6. — Voditi promišljenu politiku zaštitnih carina, radi zaštite i poticanja domaće proizvodnje, ali i sprečavanja monopola i sniženja cijena na domaćem tržištu.
    7. — Osigurati dosljednu primjenu zakona o PDV-u i proučiti sve učinke njegove primjene u prvoj godini, te po potrebi donijeti eventualne izmjene radi poboljšanja.
  4. Ubrzati restrukturiranje i jačanje bankarskog sustava. Hrvatska narodna banka mora potaknuti smanjenje kamatnih stopa, među inim i prerazmatranjem uloga u stranim bankama. Naći rješenja za poboljšanje likvidnosti između poslovnih subjekata, osobito s obzirom na državne ustanove i zdravstvene i mirovinske fondove.
  5. Dovršiti reformu mirovinskog sustava, radi što skorijeg povećanja mirovina, uz istodobnu reviziju zloporaba u invalidskom osiguranju.
  6. Poduzeti potrebne korake za uklanjanje zaostajanja sudstva kako u građansko-pravnim postupcima, posebno onima pred trgovačkim sudovima, tako i u kaznenim i prekršajnim postupcima. Budući da dugogodišnja neažurnost sudova prouzrokuje ne samo političko-moralno nezadovoljstvo građanstva već i štetne gospodarske posljedice (nemoć vjerovnika, otezanje stečaja), a Vlada i sudstvo ne nalaze učinkovita rješenja, predlažem da se o tom stanju povede rasprava u Odboru za pravosuđe ili u samom Zastupničkom domu Hrvatskoga državnog sabora.
  7. Potrebno je da Vlada osigura sporazumom sa sindikatima povećanje plaća u državnoj upravi i u sudstvu, u kulturi, znanosti i prosvjeti, jer na svim tim područjima one znatno zaostaju iza prosjeka zarada u privatnom sektoru. Vlada treba što prije predložiti Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika.
  8. Donijeti rješenja o mirnodopskom ustrojstvu i razmještaju postrojbi Hrvatske vojske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice. U provedbi modernizacije voditi računa o potrebi smanjenja proračunskih izdataka za vojne potrebe.
  9. U sveukupnom unutarnjem društveno-političkom i državnom životu naše glavne opće zadaće u ovoj godini — osim posebno spomenutih — svode se na što potpunije ozbiljenje hrvatske demokracije, na svestrano učvršćivanje poretka vladavine prava, zaštite sloboda i prava svakoga čovjeka i građanina, i napokon, što je u sadašnjem trenutku od izvanredne važnosti, na promišljenu izgradnju sustava socijalne države i socijalne pravde. U prošlomjesečnoj ustavnoj Poslanici govorio sam o poteškoćama i otporima koje moramo svladati i otkloniti; o koracima koje moraju poduzeti sva tijela državne vlasti, kako bismo što prije i potpunije u svojoj demokratskoj narodnoj državi ostvarili napredno, prosperitetno građansko društvo ravnopravnih i sretnih hrvatskih građana.
Za oživotvorenje tih veoma zahtjevnih, ali u ovom času temeljnih hrvatskih nacionalnih ciljeva, valja uključiti sve društvene slojeve, osiguravajući im najšire mogućnosti stvaralačkog djelovanja i razvitka, osobito hrvatskoj mladeži.
Uvjeren sam da pri tom u izgradnji slobodne Domovine možemo računati na svjesno sudioništvo svih društvenih stališa i pogotovo mladeži, isto onako kako su bez prinude, odazivajući se na opći poziv, dragovoljno sudjelovali u domovinskom pokretu i ratu za uspostavu i za obranu hrvatske države.
Danas, kad smo u potpunosti obranili i učvrstili svoju državnu nezavisnost, uspostavivši i suverenost nad čitavim teritorijem, možemo još odlučnije nastaviti s politikom nacionalnog pomirenja, radi očuvanja narodne sloge, što je preduvjet također za uspješnu mirnodopsku izgradnju.
Polazeći od ostvarenih rezultata, a imajući u vidu zadaće što stoje pred nama na početku novog razdoblja, držim da s pravom mogu tražiti od svih odgovornih čimbenika današnje Hrvatske da ulože stvaralačke napore u dalju integraciju hrvatskoga nacionalnog bića radi učvršćenja stečene državnosti, a u cilju izgradnje demokratskoga građanskog društva i države socijalne pravde na osnovama podjednakih uvjeta za sve slojeve i građane. U tu svrhu potrebno je posebno dobro domisliti sustav ravnomjernije raspodjele nacionalnog bogatstva.
Zauzimanje za socijalnu državu znači prije svega osiguranje izvršenja poreznih obveza srazmjerno imovinskom stanju, a ne sputavanje, već naprotiv poticanje privatnog — malog i velikog — poduzetništva. Bez toga, jamačno, nema nikakvog napretka pa ni zapošljavanja niti uspješnog socijalnog programa. Spomenute opće ciljeve i zadaće možemo ostvariti samo ako svi hrvatski građani i stališi, uključujući ponajprije mladež, preuzmu svoj dio odgovornosti, kako za rješavanje svojih pojedinačnih i zasebnih problema života i napretka, tako i općih potreba i sigurnosti društva i države.
Da bi to bilo moguće, moramo za to što prije stvoriti sve potrebne pretpostavke otklanjajući sve socijalne, gospodarske i ine, pogotovo birokratske zapreke. Kad je riječ o temeljnim potrebama i interesima, bilo države u cjelini, bilo pojedinih društvenih slojeva ili građana kao pojedinaca, valja pitati što svatko mora činiti za svoju hrvatsku državu, ali isto naći i pravi odgovor što hrvatska država može i mora učiniti za svaki društveni razred i pojedinog građanina.
Moja opetovana poruka ovom Hrvatskom državnom saboru i svekolikoj javnosti, o potrebi dalje izgradnje demokratske Hrvatske kao zbiljske države socijalne pravde, ostaje okvirni društveno- politički i gospodarski program državnog vodstva. Promišljenom strategijom gospodarskog razvitka i konkretnim zakonskim i drugim mjerama, taj program treba što prije, još tijekom ove godine sustavno razraditi hrvatska Vlada, a provoditi sva tijela središnje državne vlasti i lokalne samouprave i uprave. U okviru svojih ustavnih ovlasti, učinit ću sve potrebno i moguće da moj, u Poslanici ovom Saboru, izložen program bude ne samo obvezatna preporuka, već da se u zbilji što potpunije i dosljednije provodi u život. Razumije se, to će biti moguće jedino ako se na izgradnju prosperitetne, socijalne i pravne države — kao današnjeg prvotnog nacionalnog cilja — usredotoče, ne samo sva zakonodavna, izvršna i sudbena vlast, nego i sve težnje, napori i stvaralaštvo svih hrvatskih ljudi u svim središtima i županijama, odnosno u svim tijelima i subjektima društvenog i državnog života.

Hvala na pozornosti.