Isušena kaljuža/U šir/IV./Poglavlje četvrto

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U šir / IV. / Poglavlje treće Isušena kaljuža U ŠIR, IV., Poglavlje četvrto
autor: Janko Polić Kamov
U šir / IV. / Poglavlje peto


Poglavlje četvrto[uredi]

Ulazeći u konvikt postajem skeptičniji... dobar katolik i dobar Hrvat stadu se isključivati i gurati, dok jedan ne izgura drugoga. A odilazeći nakon pet mjeseci iz konvikta, ja sam već uvjereni, nedvoumni, fanatični ateista. Ni danas mi taj prevrat nije jasan. Jer ja sam u roku od tri mjeseca uvjereno stao nevjerovati u ono, u što sam godine i godine vjerovao. Glavom mi se stali motati toliki argumenti protiv egzistence boga, koje slušah već jedamput i koje tvrdokorno nijekah i koji su me jedamput napunjali grozom. A sada naprotiv! Mene je stala odvraćati svaka knjiga, pisac i pjesma, koja je spominjala boga, i ja bih ih sada – da sam bio u razvoju misaonom zaostao – cenzurirao baš onako, kao nekada "Mađar, Khuen i k..." Ja sam tada argumentirao ovako: "Bog je sveznajući, predobar i svemogući i stvorio je Adama; sada ili je znao, da će sagriješiti i onda nije već predobar; ili nije znao, a onda nije već sveznajući. – Bog je sve stvorio, a ko je onda stvorio zlo? Ako je vrag uništio njegovo djelo i Adama, onda on nije svemogući..." Nisam onda čitao prirodne nauke; bio sam teoretičar i metafizik... Ja sam tako naučio misliti, rasuđivati i zaključivati... Ne znam, da bih se previše patio sumnjom. Čini mi se, da je u mene preokret nastao onim momentom, kad mi omrznuše popovi, a popovi mi omrznuše onim časom, kad dobih za ravnatelja – popa, za prefekta – popa; kad po dormitorijima uhađaše – pop, po refektorijima – pop, po studijima – pop... kad bih ja bio slatko spavao ujutro i budio me je – pop, kad bih ja još slađe čitao koju knjigu i nije mi dao – pop; kad smo čitali potajno novine, jer smo se bojali – popa, kad nekad profesora. T. j. kad sam došao u vlast ili pod vladom popova.

I ne samo to. Bio sam prvi put bez kuće i familije; zbunjen, nespretan, neprimjenljiv radi plahosti i ja sam možda htio opravdati to svoje nedrugovanje s drugovima nečim, što bi pokazalo, da sam ja izvan njih, jer sam nad njima po iskustvu, naobrazbi i idejama... Oni su naime svi bili vjernici i ja bih bio opravdao ovu neasimilaciju jedino plahošću, da sam ostao vjernik... Postadoh bezvjerac. Još nešto! Kod kuće sam molio, jer nisam morao moliti... U školi se priučih na neposluh i prema tome drzovitost i smjelost, jer je to pred đacima uvjetovalo pravo študentstvo, pred roditeljima karakter, a od profesora progon. Ostajao sam vrijedan na dvjema stranama, koje o vrijednosti i valjanosti imađahu oprečan i protuslovan pojam jednim istim aktom. A tu, u konviktu, morao sam moliti ujutro na misi, pred naukom, i iza nauke; pred zajutarkom i iza; prije škole i poslije; prije nauke i iza nauke; prije objeda i po objedu; prije nauke i poslije; prije škole i iza škole; pred naukom i iza; prije večere i poslije, i prije spavanja cijelu jednu krunicu! Morao sam moliti, a ja sam već bio svršio četiri gimnazije t. j. učio se i vježbao u neposluhu potpune četiri godine. Morao sam moliti, zato nisam više molio. Ali kad je to "moraš moliti" prešlo u nešto, što dosađuje, vrijeđa i izaziva, onda sam stao prema molitvi, popovima i bogu kao prema profesoru, kad mi je rekao: "Vi ste, Toplače, magarac, vol i fakin!", a ja sam mu nužno odgovorio: "Vi ste, profesore, prostak!"... Kako sam ono bio rekao javno i izgubio javno školu, tako sam to rekao potajno i izgubio vjeru u – sebi.

I začudo! Ja se više ne masturbiram. Možda zato, jer nema gdje i jer nisam u dormitorijima sâm. Kod kuće sam znao polaziti na tavan... Ili zato, što pokraj naših prozora prolaze djevojke i znam, da je dobaciti im cjelov težak prekršaj? Ili što volim ulicu i vino, jer se do njih ne dolazi lako? Ili što želim pušiti, jer je sve to postalo jedno: kuća, škola i ulica: konvikt!

Prekasno. S mene je već izvaljena jedna gromada predsuda, praznovjerja i mračnosti. I čini mi se, da je to jedino, što me je tištilo i omrčivalo čađom i dimom svijetli uspon i let misli... Meni laska, što sam bezvjerac, ateista i heretik. "Ti ne vjeruješ u boga" govore mi drugovi na početku, dok ni ne mislim, da ga zaniječem, jer sam mučaljiv i osamljen od plahosti i nespretnosti u novom ambijentu. I ja se zbunjeno smješkam: "Gle, kako se je zbunio" misle drugovi uvjereni, da su rekli istinu. Meni to laska. Kad odgovaram vjeronauk, svi misle: "Laže, magarac". Meni to laska još više. Postajem ateista... I kako biva sve ljepše, sve svjetlije, sve čarobnije! Kako sam željan žena, vina i knjiga. Biti pravi študent! Lump!

Zaletih se. To nije tako išlo... Jučer se primjerice dvojica opiše i pijani dođoše u konvikt!... Kakvi heroji! Kakva revolucija! Išćerat će ih zacijelo. A kako bi to bilo, da se i ja opijem, i da me izbace? Tu mi je nesnosno... Da, baš bih se od srca opio... Tako me zanašaju oči jedne djevojke, što dnevice prolazi mimo naših prozora... I ruke časne sestre, što mi mokrim krpama omata trbuh. Ja sam naime opasno bolestan: koštice mi se zapletoše u slijepome crijevu. "Časna sestro, kako ste dobri. Hvala!" Ona se slabašno crveni u licu, a ruke su joj bijele. I moj je trbuh bijel. "Časna sestro, boli." – "Smilovat će se bog!" veli ona, a ja bih najvolio reći: "Vi se smilujte, jer ja vas ljubim..." i govorim: "Polaganije, polaganije... I šta mi je to u trbuhu... Kako boli." "Proći će, molimo..." A ja se smiješim u njezin malašni trup i mislim: kako se bijeli moj trbuh, oblozi i njezina ruka... a ona se postojano stidi... Tu je primam za ruku i zahvaljujem. Stištem je i ljubim... Ona bježi. A ja sam sretan i zadovoljan: bio sam veliki magarac... Tako sam željan vina i ljubavi...

Kad polazimo u šetnju, veselo pogledavam u djevojke i ne znam: sve mi izaziva smiješak. Ja se marljivo učim smješkanju i odsele zatitra smiješak na mojim usnama i očima, tek što vidim ženu. To postaje kasnije navika. Lagan sam, vedar, svijetao... To puca zora, svanjiva i sunce se diže. I moje se oči dižu; pogled mi opet obasjava lice. Oči su opet okretne, nemirne i jasne. Otac mi obećaje, da ću drugo proljeće kući, u privatiste. I ja odilazim. Ostavljam onu zgradu, onaj svijet, onaj planet... Nije li ono mjesečina – umrla, beživotna i pusta...?

Jest! Kako se riješih religije, polet je misaoni slobodan, mlađahan i svestran. Bez one mračne i vlažne mistike podruma, tavana i protoplazme. Ja postajem sve realniji i konkretniji. Slobodno pušim po ulicama, slobodno pijem po birtijama, slobodno pratim djevojke po šetalištima: privatista! Ne oponiram profesoru više, jer ga nema; oponiram moralu, kući i dogmama: lumpam, ako mogu i koketiram po crkvama:.. Na Veliki Petak ne polazim kao prije na propovijedi u šest sati ujutro; volim kasne mise, večernjice, stisku i poglede... "Podizanje" me izaziva, ali ne na strahopočitanje: ona tišina, gdje se tek slušaju disaji i ono poklecavanje, gdje se tek vide vratovi, vlasi i napeta stegna – znoji me, draži i omamljuje; i ovo, što osjećam vrhove strasti i mogu strastveno gledati u ženu i ne obarati poglede pred svijetom nice, ovo me zanaša i udobrovoljuje... Ta svaki ima svoju! uvjeravam se, vidim noćne šetnje mladosti i zaviđam njihovim sjenama i opet slušam šaputanja i žeđam za cjelovima, stiskajima i šta znam ja – štipajima... Ne znam. Ja idem sâm za tim: imati ženu u oči i lice svijeta, kako je imaju i drugi i jedva pomišljam, što bi nam stisnutima i ogrljenima donijela samoća... Ja želim ženu, kako je imadu i drugi na šetalištu, za mjesečine, u teatru... i više mi ne vele: "originalna li djeteta". Majka mi samo govori: "kvare te..." i ja si umišljam, da mi kažu: "nemoralan"... kao jedamput – ateista. I postajem zadovoljan, prazan i sve lakši... Bacam cjelove, onda pružam ruke i – momak sam!

Ali to ne ide ovim pravcem; moj život uopće nije tekao upravo, nego valovito i slomljeno.

Uglavnom: ja sam ateista. Dogme se stadoše pomalo pretvarati u profesore, pa vladu, pa popove, pa zakon. I ja stadoh oponirati – moralu.

Zaletih se i opet počinih kronološku grešku. Ja sam još uvijek domoljuban. Ne velim više: "umirati za narod, žrtvovati se za domovinu", nego: "živjeti za narod i sebe". Prije sam osjećao potrebu da spojim pojam domovine i religije, sada domovinu i svoju ličnost... Ne čitam filozofskih knjiga; studiram u sebi; prevrat u vjeri prevraća sve moje nazore; Hrist je uvijek sličan sudbini moga naroda, ali meni je mrska Golgota, odricanje i žrtvovanje... Postajem materijalista, realan, i tumačim: "Nas đake uzgaja i uzdržaje narod; on nas škola i iz toga treba da izlaze sve naše dužnosti pa i ona: koristiti narodu... Jer narod nas valjda ne škola zato, da ga izjedemo živa: on nas, reko bih, danas hrani zato, da nas sjutra izjede; pa nas pita ko odojče i telad..." I ja idem dalje: šalabazanje po dogmatici i evanđelju, i izvlačenje logičnih bezvjerskih nazora iz nelogike religija čini me kritičnim. Osuđujem sustav naših škola: "a kako da mi koristimo narodu, ako nas životu, praktičnosti, savremenosti ta škola ne uči upravo ništa? (Ja sam naime fanatični antiklasik: iz grčkoga dapače dobivam postojano druge redove). Ne znači li to: hraniti telad kokošjom hranom, da postane dobrim volovima?" (Ovako se izražava moj "materijalizam"...) I u tom kriticizmu postajem sve porugljiviji i ujedljiviji... "Škole su to za detektive" velim i odmah ističem, da svi đački pokreti moraju ići za tim, da ispune one praznine, koje ostavlja škola, da nas tako učine sposobnim za život i svijet i položaj, što ćemo ga kao inteligente zauzeti... Ja nisam još ultrarealista; naturalizam istupa s prvim koitom i Zolom... Ja sam racionalan; nisam ni eksperimentalan ni psiholog... Ovo posljednje i dolazi – posljednje... I šta da duljim? Ljeto je. U noći. Pjevam serenadu. Pripit. Sve me oduševljava. Turgenjev i pijanka. U mene je nelijepo grlo, ali jako i neumorno. Mogu čitati i pjevati. Pjevam pjesme, ali ne patriotske. Sviđa mi se Hamlet, jer umuje, sumnja i jer ima jednu dražesnu ideju: ležati među nogama mlađe jedne djevojke... Ja volim sve više društvo, šalu i smijeh, kao da sam sve do sada bio u jednoj strogoj školi, gdje ti ide na smijeh, a smijati se ne smiješ, pa sam sada najedamput izašao napolje i dao maha svemu onome, što sam tamo morao gušiti. Ja se baš tako smijem. To su praznici; to je život; to je mladost. Ne mislim na ispit, ne mislim na domovinu. Izašo sam iz masturbacije, religije, konvikta i škole i kuće... Uličnjak!

Uživam li ja? Smijem se, besposličim i skićem se. Ko će reći, da je taj smijeh neiskren, da je ta mladost postaralost, da je taj život afektacija?

Ja idem opet u gimnaziju, u glavni grad, u javnu kuću. Čitam i Kranjčevića. A tamo je Adela. Kako je to prelesno i divno zalaziti k njoj, znati da je ona bludnica, da je ona u bordelu i da smo i ona i njezina kuća i ja – nemoral! Kako to imponuje kolegama – ide, znaš, tamo, ide, znaš, k onoj, radi, znaš, ono... I kako to imponuje – meni!


Sljedeća stranica