I teče Drina, kao i prije,
Ta voda ista, a uvijek nova.
Iz njenih virova, u struji valova,
Svjetlucaju neka nevidljiva slova.
O čemu pišu, o čemu govore?
O patnji, dobroti, o žrtvi, o ljubavi.
O deset blaženih godina prošlih,
O pet djevica, što svijet ih slavi.
No, nije njima do hvale naše,
Ni časti vremenite, koja ne traje.
One se mole za nas i za naše
I zovu nas k Bogu, što sve nam daje.
A Drinom, ko nekad, u sjećanju sada,
Putuju stanovnice nebeske slave.
Te drage naše mučenice drinske,
Ti ljiljani bijeli, te ruže krvave.
