Hrvatska na mučilištu/Vojnička nasilja u Hrvatskoj

VOJNIČKA NASILJA U HRVATSKOJ.

Osječke novine »Narodna Obrana« i »Radničke Novine« donašahu vijesti o batinanju građanskih osoba po srpskim voj ničkim zapovjednicima. Pošto su ove novine po svojoj dužnosti osuđivale takva zlostavljanja, postavila je vojnička oblast u Osijeku vojne straže pred uredništvo »Narodne Obrane« i »Ra dničkih Novina«, da se obustavi raspačavanje ovih novina. Radi toga je čak i demokratski raspoložena »Jugoslavenska Njiva« 19. veljače 1919. primijetila: »Stojimo dakle u eri batina i vojničke cenzure«. Naskoro je došlo do sporova i sukoba između građan skih i vojničkih oblasti. U Zagrebu se govorilo, da srbijanska vojska smatra Hrvatsku i Slavoniju zaposjednutom (okupiranom) neprijateljskom zemljom, u kojoj imaju vladati generali i časnici, a ne ban i činovnici. Ovo je govorkanje dobilo potvrdu i u slu žbenom proglasu vojske. »Narodne Novine« naime doniješe na redbu vojnoga zapovjedništva od 28. travnja 1919., gdje stoje i ove riječi: »Na cjelokupnoj teritoriji, koju je zaposjela naša vojska i danas je drži«. Naredba nadalje kaže: »Na osnovi 2. točke § 298. zakonika o postupku vojnih sudova u krivičnim dje lima ... naređujem, da svi stanovnici građanska lica... predleže suđenju vojnih sudova... još i za slijedeća krivična djela« (sli jedi nabrajanje paragrafa srpskoga vojno-kaznenoga zakonika). Naredba se poziva na § 298. srbijanskog zakonika, koji glasi: »Stanovnici neprijateljskih oblasti, koje je vojska zauzela, pred leže suđenju vojnih sudova«. Prema tomu je vojno zapovjedni štvo 28. travnja 1919. javno istaklo, da hrvatske zemlje smatra Hrvatska na mučilištu 6 81Vojnička nasilja u Hrvatskoj »neprijateljskim oblastima«, koje je zaposjela i drži srbijanska vojska. A istodobno se vanjskom svijetu na mirovnom kongresu u Parizu dokazivalo, da je Hrvatska kao dio nezavisne »države Slovenaca, Hrvata i Srba« svojevoljno i sporazumno sa Srbijom 1. prosinca 1918. stvorila novu »kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca«. Hrvatima bijaše krivo, što vojno zapovjedništvo u svojoj naredbi od 28. travnja 1919. ističe, da je srbijanska vojska osvo jila hrvatske zemlje. Za Hrvatsku bijahu vrlo teške posljedice ove naredbe. Uslijed toga proglašenja vojnih zakona počela je vojska okrivljene Hrvate stavljati pred nadležnost tuđih sudova. Tako su na pr. varaždinski pobunjenici odvedeni u zatvor i na suđenje u Niš, a željezničare iz Dugoga Sela kod Zagreba otpre miše u zatvor i sudovanje u Beograd. Gdjekoji se časnici uplitahu u građansko uredovanje redarstvenih oblasti; drugi pak skidahu natpise i ploče, pisane latinicom; neki pače zatvarahu načelni ke. Time se izazivahu sukobi i sporovi, što je kod naroda i činov ništva rađalo neraspoloženje prema vojsci. Još veće nezadovoljstvo naroda hrvatskog izazvaše vojničke novotarije. Demokratsko-socijalistička vlada ishodila je ukaz, kojim su 19. kolovoza 1919. privremeno na čitav teritorij kralje vine SHS protegnuti dotadašnji vojni zakoni kraljevine Srbije. Sadržaj ovih zakona nije bio nikada i nigdje objelodanjen, te za nj nisu hrvatske oblasti doznale niti tečajem cijele godine 1920. Naravno da uslijed toga nisu oblasti u Hrvatskoj mogle narod uputiti u vojne dužnosti njegove. Spomenuti srbijanski zakon o ustrojstvu vojske bijaše skrojen prema prilikama, koje su prije 30 godina vladale u Srbiji; sada je pak protegnut na nove krajeve, u »kojima su vladale druge prilike, drugi upravni sustav i druge javne ustanove.« Ipak se u Hrvatskoj vojna vlast »bezobzirno držala protegnutoga srbijanskoga zakona o ustrojstvu vojske, ne vodeći računa o tomu, kakav li će utisak na narod i kakove će posljedice otuda nastati.« I do sada je vojnim bjeguncima (»od metnicima«) u. Hrvatskoj sudila vojnička vlast; ali onim građan skim licima, koje pomagahu vojne bjegunce, sudio je građanski sud. Od sada se pak (tobože na osnovu srbijanskoga zakona o ustrojstvu vojske) često događalo, da su oružnici mjesto vojnoga bjegunca uhvatili njegova oca, majku, sestru, brata ili čak zaruč nicu. Ove su osobe onda u zatvoru držali tako dugo, dok se nije 82Veliki pokret hrvatske seljačke stranke javio vojni bjegunac. Tu se dakle ljude na zatvor sudilo bez istražnoga postupka i bez dokaza o krivnji. Naravno da je takav postupak duboko vrijeđao pravni osjećaj svakoga Hrvata, jer je kod nas dotle vrijedilo, da »svatko odgovara samo za ono, što on sam lično skrivi.«