Hrvatska na mučilištu/Voinicke prilike i sluzbe

VOJNIČKE PRILIKE I SLUŽBE.

Poznata je činjenica, da Hrvati imaju slavnu vojničku pro šlost. Kod Hrvata postoji i visoka vojnička tradicija. To je po štivala vojna uprava u bivšoj Austro-ugarskoj monarkiji. Naj bolje se to vidjelo kod hrvatskoga domobranstva, kojemu je voj na uprava i tečajem svjetskoga rata ostavila uporabu hrvatskoga kao službenog i zapovjednog jezika. Hrvatski su domobranci u rat išli pod hrvatskom zastavom, a uvijek su imali same hrvatske generale kao svoje zapovjednike. Sve su hrvatske domobranske pukovnije za vrijeme mira imale svoja sjedišta u Hrvatskoj i Slavoniji. Svega je toga nestalo, čim je g. 1918. stvorena »država Srba, Hrvata i Slovenaca«. Hrvatsko je domobranstvo ukinuto. Mjesto hrvatskih generala preuzeše zapovjedništvo hrvatskih četa sami Srbijanci. Hrvatske su zastave zamijenjene jugoslavenskima. Mjesto u hrvatskim zemljama moraju Hrvati kao vojnici služiti većinom u Srbiji i u Macedoniji. Naprotiv su u vojarne hrvatskih krajeva dovedeni Srbijanci i Arnauti. Ovo je premještenje imalo služiti tobože »međusobnom upoznavanju vojnika s raznim kra jevima države«. U istinu je pak dovađanje Srbijanaca u hrvatske krajeve imalo Srbima osigurati prevlast nad Hrvatima. Srpskim je vojnicima u hrvatskim zemljama bila namijenjena politička zadaća, da uguše eventualni ustanak nezadovoljnih Hrvata. Hrvate je od prvoga časa vrijeđalo, što su morali kao voj nici služiti daleko od svojega rodnoga kraja. Hrvatski su vojnici bili ogorčeni, što su morali stanovati u starim i lošim vojarnama po Srbiji i Macedoniji, gdje su bile bijedne higijenske prilike. Mnogi su vojnici odmah oboljeli uslijed dugog putovanja i nagle promjene klime, te uslijed oskudice hrane i nezdrave pitke vode. Većinu je hrvatskih vojnika u Macedoniji zahvatila malarija, koju su na povratku kući prenijeli i u Hrvatsku, gdje se prije nije niti znalo za tu bolest. Mnogo bolje bijaše srpskim vojnicima, koji su služili u Hrvatskoj, jer su ovdje stanovali u ljepšim vojarnama i provodili napredniji život. Poput vojnika bijahu u Srbiju i Mace doniju premještani i hrvatski časnici. Ove je beogradska vlada uopće nerado primala u službu pod izgovorom, da su »crnožuti Austrijanci«. Zato su mnogi hrvatski časnici bili prisiljeni da sebi potraže bilo kakvu građansku službu.