Hrvatska na mučilištu/Svađe medu radikalima

SVAĐE MEĐU RADIKALIMA.

Međutim je glavni odbor Radikalne stranke otvoreno stupio u opoziciju protiv beogradske vlade, te je već 11. travnja 1928. postavio zahtjev, da Vukićević podnese ostavku. Radikalski su nezadovoljnici tražili takvu situaciju, koja bi omogućila ulaz Seljačko-demokratske koalicije u vladu. Kako je nemoguća takva koncentracija, ako na čelu vlade ostane Vukićević, protiv kojega se SDK odlučno ograđuje, pomišljahu radikali na takvo lice izvan parlamenta. Njima se činilo, da bi za predsjednika koncentracijone vlade bio najpodesniji general Pero Ž i v k o v i ć , zapovjednik kraljeve garde. S ovom namjerom pođoše radikalski prvaci Boža Maksimović i dr. Momčilo Ninčić 25. travnja 1928. u Vrnjačku banju, gdje se tada na liječenju nalazio Živković. Oni su tamo vijećali sa Živkovićem i sutradan. Tim je povodom jedan od radikalskih nezadovoljnika ovako ocrtao položaj u Radikalnoj stranci: »Današnje stanje ne datira istom od smrti pok. Nikole Pašića niti od početka vladavine Velje Vukićevića. Ono je daleko ranijeg datuma. Simptomi slabosti u velikoj Radikalnoj stranci toliko su se jasno ispoljili jošte za Pašićeva života, da ih je svatko mogao vidjeti. Zato su svi nesebični radikali bili svijesni onih poteškoća, koje će nastupiti iza Pašićeve smrti. Više nego li itko drugi najveću je muku mučio upravo sam Pašić u pogledu pitanja, komu li će ostaviti političko nasljedstvo Radikalne stranke. Zato je Pašić još godine 1925. pred petoricom svojih pouzdanika označio generala Petra Živkovića kao svojega najozbiljnijeg nasljednika na vodstvu Radikalne stranke. Ova je stvar bila u detalje utvrđena prije dvije godine, kad je Pašić radi liječenja dugo boravio u Karlovim Varima. Tada je čitav postupak za njezino ostvaranje bio utanačen do sitnice. Da je Pašić poživio do proljeća godine 1927., njegova bi se ideja tada oživotvorila. Ali Pašić je naglo umro već mjesec dana iza svoga povratka iz Češke u Beograd. Tako se pitanje o Živkovićevom vodstvu Radikalne stranke moralo odložiti, te je politički razvoj upućen na posve druge puteve. Nesretne su borbe poslije smrti Nikole Pašića nastale za vodstvo u Radikalnoj stranci između pristaša Marka Trifkovića i Nikole Uzunovića. Ove su borbe godine 1927. dovele do pogibeljnog pokušaja s Veljom Vukićevićem. Traženje nekih novih ličnosti — n. pr. s Mišom Trifunovićem ili s Momčilom Ninčićem — predstavljahu više njihove lične želje, nego li realne razloge državne i stranačke politike Radikalne stranke. Naprotiv kombinacija s Petrom Živkovićem znači danas u Radikalnoj stranci realan oslonac, i to ne samo za stabilizaciju države u svim granama narodnog života, već također najrealniju i najsigurniju stabilizaciju najstarije i najveće državotvorne stranke u našoj zemlji. 383 Politička djelatnost Stjepana Radića Ličnost generala Petra Živkovića ima značiti k o n c e n t r a c i j u svih grupa i svih jačih pojedinaca, te postavljanje svakoga na svoje mjesto u državi i u Radikalnoj stranci. Njegov dolazak za predsjednika koncentracijone vlade ima značiti najozbiljniju koncentraciju svih plemenskih, vjerskih i političkih grupacija, koje sve zajedno mogu u najvećoj ozbiljnosti uspostaviti prijeko potrebnu unutrašnju harmoniju svih nacijonalnih elemenata. Time bi naša država mogla u inozemstvu ostvariti isto tako potreban prestiž naše još tako mlade i toli nesređene države. Pouzdano mogu ustvrditi, da je faktični današnji šef Radikalne stranke Aca Stanojević ne samo sav u ovim idejama, već da je on zauzet i za njihovo što brže realiziranje.« Ipak je već početkom svibnja povedena akcija za i z m i r e n j e radikala. Ovu je akciju od strane Vukićevića vodio ministar Milan Simonović, a od strane glav. odbora dr. Milan Stojadinović, koji se više puta sastao s Vukićevićem. Naskoro se počelo govoriti, da će Stojadinović ući u vladu kao ministar saobraćaja. Došlo je i do sjednice radikalskoga kluba 11. svibnja 1928. Tom je prigodom Vukićević pobijao prigovore nezadovoljnika. On je prikazao političku situaciju, kakva bijaše na proljeće g. 1927., kad je on preuzeo vladu. Vukićević podsjeća na to, da je on naslijedio sedmu vladu Nikole Uzunovića, koji je svojim rekonstrukcijama izazvao velike trzavice u cijeloj državi, čemu je mnogo pridonio Stjepan Radić svojim izjavama. Sve je to presječeno dolaskom Vukićevićeve vlade. U svom je govoru Vukićević istaknuo, da on nikako ne može pristati na ulazak Seljačko- demokratske koalicije u vladu u takvoj situaciji, da bi ona bila glavni faktor u toj vladi. Kakvih je sve radikala bilo u Narodnoj skupštini, najbolje pokazuje govor narodnoga zastupnika Puniše R a č i ć a . On je 12. svibnja 1928. u sjednici otvoreno zatražio, neka se izvrši r e v i z i j a Vidovdanskog ustava, i to tako, da država Srba, Hrvata i Slovenaca dobije ime »kraljevina Srbija«. Račić je svoj zahtjev završio riječima: »Ovako, kako je kod nas do sada išlo, ne valja — ili sam ja lud!«